• Nacija frustracija
  • 16.06.2018. 15:10

Depopulacija ima i dobre strane. Jer manje je više?

Veće plaće značit će i veće cijene naših proizvoda i usluga. Značit će i manju konkurentnost. U medijima se ovih dana stvara panika od koje se bolje prodaju novine. Zašto se toliko bojimo depopulacije? Što možemo zaključiti kada pogledamo na ta događanja hladne glave?

  • 2.787
  • 192
  • 1

Imam osjećaj da smo unazad nekoliko godina zapeli u nekoj vrsti nacionalnog mamurluka kojemu kao da ne znamo uzrok, a k tome on nikako da prođe. Ni limun, ni kava, a ni voda ne pomažu. Ovih je dana glavna tema rast plaća, najčešće kao reakcija na odlazak radnika u inozemstvo, a često se to pitanje stavlja kao ključno rješenje problema Hrvata. 

Rast plaća se događa, a osim što više novaca u džepu građana zvuči dobro, značit će i rast troška rada za poslodavce. Tako ulazimo u začarani krug. Zašto? Zato što će to opet značiti rast cijena pa i pad konkurentnosti. Dakle, bit ćemo bogatiji kada idemo u neke siromašnije zemlje, ali unutar RH sve će doći manje-više na isto. To je jasno. Ukupna količina novca je ista, samo malo drugačije raspoređena. Ako ne povećamo izvoz, taj će se iznos dijeliti na još manji broj zaposlenih. Tu je i  opasnost rasta potrošnje uvoznih roba.

Evo jednog primjera na temu visoke cijene rada. Imam poznanika koji jednom godišnje ode u Norvešku i u manje od 2 mjeseca ondje zaradi za cijelu godinu života u RH. Kada ga pitam kako je tamo kaže: Ma gore je super, plaćaju te kao da si doktor, ali znaš, tamo je sve jako skupo. Ne daj bože da moram ići kod mehaničara, kod zubara ili na šišanje, jer su cijene ogromne! Da ne bismo došli u zabludu da je riječ samo o toj državi, takve primjere imamo i u Njemačkoj, Švicarskoj i drugdje – gdje jednostavni servis zamjene ulja i sl. na autu košta 700-800EUR-a. Stomatološke se usluge ondje cijene puno, pa ti stranci danas dolaze kod nas popraviti 2 zuba!?

Da bi se ostvarila veća cijena rada netko ju mora i platiti, je li tako? Ne plaća ju poslodavac, već kupac njegovih proizvoda ili usluga. Poslodavac samo jednom mjesečno raspodijeli novac koji je ostao kao posljedica rada. 

Nije sve tako sivo

Rast plaća donosi dakako i pozitivne momente. Kada gledamo na cijenu rada, dolazimo do trenutka kada možemo napredovati s aspekta države. Zašto? Rast troška rada najviše se osjeti u realnom sektoru i svi poslodavci morat će u kratkom roku odgovoriti na to ili ih sutra neće biti na tržištu. Neki to neće preživjeti, ali uz depopulaciju nije nerealno očekivati da će se taj trend nastaviti. 

Pozitivno je što ćemo kroz takve procese doći do promjene odnosa veličine prihoda zaposlenih u javnom i privatnom sektoru. I konačni popravak neprirodne situacije u kojemu je do jučer bilo lukrativnije naći posao u državnoj službi – često biti bolje plaćen i manje raditi nego u realnom sektoru za više rada dobiti manje novca (iako znam iznimke u oba slučaja). Pošto drugi stvaraju vrijednost čija je moguća posljedica povećanje mase novca logika kaže da će se pojaviti i mogućnosti za daljnji rast.

Što prije privatni sektor bude kumulativno rastao s plaćama, to će postati zanimljiviji za radnika općenito i time će svakim danom Hrvatska sve manje biti zemlja pogodna za uhljebljivanje. Do situacije da se pojedinac pita hoću li sjediti za 4.000kn ili raditi za 10.000kn. 

Time, čak i bez obzira na cijene, postajemo realniji. S više realnog rada koji za posljedicu može imati kupca izvana koji povećava ukupnu masu novca. Ključ je u rukama vladajućih koji moraju naći načina da sindikate javnih službi uvjere da se dalji rast njihovih plaća mora realizirati kroz manji broj zaposlenih i uz veću učinkovitost, a nikako kroz rast ukupne mase. 

Inflacija kompetencije

Kadra je sve manje, ali taj broj sam po sebi nije toliko alarmantan, koliko pitanje gubitka kompetencije. I bez obzira na odlaske rekao bih da imamo ozbiljan problem nedostatka kvalitete i kompetencije na što treba reagirati povećanjem ulaganja u iste. 

Ovoj situaciji medijska scena ne pomaže. Pomalo je žalosno što današnji urednici vole biti apokaliptičari (jasno je da to donosi prodaju novina, ali opet?) i na depopulaciju ne žele gledati kao fazu razvoja društva koja traži prilagodbu, već inzistiraju na konceptu plakanja nad vlastitom sudbinom. Ne znam kome je pesimizam donio pozitivne pomake? Promjenu trenda možemo očekivati samo uz više rada i rasta kompetencije.

Trebaju nam bolji proizvodni rezultati u primarnom sektoru, veća dodana vrijednost kroz preradu i veća razina u sektoru usluga.  To se naravno ne može postići dekretom nego radom, o čemu je i Nikola Tesla govorio prije stotinjak godina, doduše u drugom kontekstu: Čvrsto vjerujem u pravilo kompenzacije. Istinite nagrade su uvijek u razmjeru s radom i žrtvama. 

Imam dojam da naš narod misli (socijalistička ostavština valjda) da se razina plaća rješava odlukom na stranačkom sastanku. Dođe vrh države na sastanak, dignu ruke, izglasaju i sutra nam je bolje. To očekivanje da će se ekonomski problemi riješiti na taj način su u domeni bajki. Sama spoznaja da nismo više u socijalizmu smanjila bi opću frustraciju nacije za valjda 50%. 

Rast cijena će biti održiv kada budemo htjeli platiti više za naše proizvode i usluge te kada postignemo da to i drugi žele. Druga verzija je da prodamo više roba i usluga. Sve drugo je kratkog daha i nije održivo.

Depopulacija ima i dobre strane?

Ovih dana na društvenim mrežama svjedočimo tsunamiju negative na temu depopulacije. Mogu razumjeti da se netko boji za svoju mirovinu ili plaću dok sjedi u skrivenom kutu neke trule organizacije. I taj strah je opravdan. S druge strane za sve one koji žele raditi to je i dobra vijest. Zašto? Dijelit ćemo u budućnosti iste resurse na manji broj ljudi. To znači da ako samo zadržimo efikasnost (a vjerujem da možemo i rasti) bit ćemo pojedinačno bogatiji. Isti prihod, manje ljudi. Matematika je tako jednostavna disciplina.

Ambicioznima će biti bolje, pasivnima ne. Sela će platiti najveći danak jer je odlazak u grad za poslom uvijek prva opcija. 

Ljudi odlaze iz Hrvatske. I ne, ne razumijem čuđenje na tu temu. Odlazili su i odlazit će. Neki odlaze jer mogu. Drugi jer moraju. Treći iz avanturizma. Četvrti zbog ambicije. Legitimno. I toga ima u svim zemljama zapadnog svijeta. 

Uz to imamo i činjenicu da pravimo manje djece nego nekada prije. RH je primjerice 1950. bila ispod 4 milijuna stanovnika, ali se te godine rodilo gotovo 100 tisuća djece, novih stanovnika. Danas smo tu negdje s ukupnim brojem stanovnika, ali se rodi manje od 40 tisuća novih Hrvata na godinu. Dakle. promijenili smo navike, također kao većina Zapada.

Kad o tome govorimo, od Zapada se razlikujemo u činjenici da smo drastično konzervativniji i ne želimo taj pad kompenzirati s osobama iz drugih država. Ima barem milijardu njih na kugli zemaljskoj  kojima bi život u RH bio ravan sedmici na lotu. Ali mi ih ne želimo. Bojimo se?! 

Ali bojimo se i održivosti mirovinskog sustava i pada potražnje za nekretninama? I činjenice da želimo promjenu, ali samo na deklarativnoj razini.

Strah nije potreban jer će nam uvijek biti onako kako si sami napravimo. Ne politika, nego pojedinci. Mi. Sami sebi.

Ako nas je toga strah, znači li to da se bojimo sami sebe?!


Tagovi

Depopulacija Rast plaća


Autor

Vedran Stapić

Više [+]

Vedran je jedan od osnivača Agrokluba. Vlasnik SLinka, bavi se organizacijom, razvojem novih proizvoda i rješenja, a s vremena na vrijeme, u trenucima inspiracije nešto i napiše :)