Čoova zemlja čudaka

Koja smo mi zemlja čudaka. Ni u Alicinoj zemlji čudesa nema ništa slično. Pa mi moramo neš' uvijek šiljiti. Kao kakve budale navalili smo sada na Peru Čobankovića. Zamislite kako je to čudno što ministar poljoprivrede koji je bio poljoprivrednik, odnosno poznati vinar i vinogradar i prije svog ministrovanja, ima danas 50 hektara zemlje. Pa da mi je otac ja bi ga prvi na pasja kola izgrdio da nam imanje nije napredovalo. I ovo je za obitelj Čobanković bijedno. U pravilu novinar bi trebao uvijek biti protiv političara. Ali ovo je smješno. Ima 50 po meni bijednih hektara. Pa svaka šuša, bivši općinski čelnik, pročelnik, lokalni playboy, ima bar 300 hektara zemlje ili 300 krava. I sada se mi krstimo po sto puta što ima 50 hektara. Pa ja se kao dugogodišnji urednik poljoprivrednih časopisa i izdanja brinem za sebe jer nemam zemlje. Vinogradarska obitelj Čobanković iz Iloka, bio tata Pero ministar ili ne, mora imati barem 100 hektara voćnjaka i vinograda. I od toga je trebalo barem 20 posto biti za primjer drugima u ekološkoj proizvodnji. No, i tada bi mi, kakvi smo ljudi uvijek ljubomorni, rekli da ima ekološku proizvodnju jer je veći poticaj po hektaru.

Prije imenovanja na mjesto ministra u prvoj Sanaderovoj vladi, obitelj ministra Čobankovića je imala, prema izjavama njihovih sugrađana i drugih vinara u Iloku, u svome vlasništvu tek skromnih 3,5 hektara zemljišta. Stoga se postavlja pitanje otkud Čobankovićima, osam godina poslije, tolika zemlja u okolici gradića ‘na lijepom plavom Dunavu’. Pa budale jedne do 1991 godine je bio socijalizam. Tada su mogli imati ljudi maksimalno 10 hektara. U Ilok si se mogao vratiti debelo nakon oluje, pa nekih tamo Kleinova i prelaznih vlada tek negdje 1997. Zemlju i imanje oporaviti trebalo je barem još pet godina. I onda se tek moglo krenuti. Eto zato je netko imao 3,5 hektara vinograda. U socijalizmu su nasadi trajni od po par hektara bili prava rijetkost. Pa su i Čobankovići s tadašnjih 3,5 hektara bili veliki vinogradari. Išla je zemlja u prodaju, a i danas u tom području možete kupiti zemlju. Pa ne dolaze Zagrepčani kupovati zemlju na krajnji istok zemlje. Tamo i mjesec rijetko sije, a sunce kad izađe, izađe sa strahom. Čak da je bolje razmišljao trebao je kupovati vinograde ili nekretnine u okolici hrvatske metropole. A on Čobi ošo i ostavio tamo svoju djecu i priprema se za nastavak poljoprivredne proizvodnje na krajnjem istoku, uza samu granicu s Vojvodinom.

Na njemu se vodi samo vinograd Križ na površini od 23.946 m2. Vinograd je opterećen kreditom od 200 tisuća kuna iz 2005., koji mu je dodijelila Croatia banka i s kamatom od 7 posto. Kredit je odobrila vukovarska podružnica Croatia banke, kojoj je voditeljica od 2004. bila Čobankovićeva sestra Katica Ćorić. Preko Croatia banke su, razumije se, dijeljeni i razni državni poticaji. I uredu.

Pa zemlju i poljoprivrednu proizvodnju ima i bivši ministar Ivan Đurkić i Matej Janković, a vjerujemo da nešto od poljoprivrede ima i Pankretić. Ako nema onda je neš pobrkao ili je bio pametniji pa uložio negdje dalje. Za nadati je da će i budući Ministar biti poljoprivrednik.

Možda bi bilo dobro da ministar poljoprivrede bude Zdravko Mamić. On ne bi kupovao i ulagao u zemlju na krajnjem istoku zemlje, već u nekog brazilskog pijanog nogometaša. Pa bi Maminjo tada valjda bio najkompetentniji ministar. Ali on nije Šokac, Srijemac. Sada kada je ministar naš šolja iz Srijema smeta našoj klici u metropoli što je poljoprivrednik. Pa neće valjda u Iloku biti naftaš ili skupljač morskih spužava. Normalno je da će čovjek u Iloku biti vinogradar. Onda kada analiziramo tekstovi i napise koji optužuju ministrovu obitelj. Nailazimo na podatak da najstariji sin ministra Čobankovića, Ivan, vlasnik je, prema zemljišnim knjigama, tek 15.381 m2 , a riječ je o vinogradima koji se u zemljišnim knjigama vode kao oranice - Kukundek i Fučije. Ivan je svoje oranice, zapravo vinograde, prošle godine opteretio kreditom Croatia banke od devet tisuća eura, s godišnjom kamatom od 11,5 posto. I lud onaj koji je uzeo kredit s 11,5 posto kamata bez obzira što ulazi u sigurnu proizvodnju obzirom na rejting obitelji i veze koje Čobi donosi sa sobom u trgovačkim krugovima. No, za ovakva ulaganja u Europi dižu se bune ako je kamata veća od tri posto. A ne više od 11.

Hrvoje Čobanković, drugi sin aktualnog potpredsjednika Vlade je 2008. na svoje parcele dobio namjenski kredit od Croatia banke u Vukovaru. Opteretio je sedam parcela, oko 22.000 kvadrata, s 11 tisuća švicarskih franaka. Kamata na ovaj kredit je iznosila 7,9 posto godišnje. Nije jasno zašto je mladi Čobanković za samo 11 tisuća švicaraca opteretio toliko kvadrata dragocjene zemlje?! Čude si i što su uzimali poticaje. Pa nigdje ne piše da poljoprivrednik ako je Ministar nema pravo na poticaj. To se može unijeti u zakon, ali za sada toga nema. Pa se čude i poticajima za cjepove vinove loze, za podizanje trajnih nasada. Pa svaka čast, svakome tko je tamo ostao i proizvodi i vino, i lozne cjepove. Neka proba netko proizvoditi lozne cjepove i k tome one koji su dobri.

Inače, imamo upravo i poplavu ekoloških poljoprivrednih površina. Konačno, rekli bi. No, da i je tu razlog samo poticaj za ekološku poljoprivredu u pitanju. Baš i nije. Konačno možemo reći da se osjeti pomak i na tržištu. Ne baš eko jabuka, ali primjerice eko lucerne, eko žitarica ili nečega rijetkoga. I to stranci kupe sve što imate. I hvala bogu da će netko početi nagrađivati kvalitetu. Mi ne možemo s konvencionalnom poljoprivrednom proizvodnjom biti neki konkuretni relevantni čimbenik u Europi. Možemo za potrebe naše industrije, nešto i za izvoz u neke lijeve zemlje. Normalno da ne možemo sve u eko proizvodnju, ali naše potencijale moramo što je moguće više iskoristi. Da će biti uvijek sposobnijih od drugih, bit će. Primjerice. Jedan je poznati i veliki Hrvat posadio plantažu trešanja. Kupio je zemlju uz poticaj, podigao nasad opet besplatno. Uz poticaj. Pa je tri godine zaboravio na svoje hektare i hektare i hektare trešanja. Malo više od Čoovih 50ha. Oprostite taj nije zaboravio na trešnje. Uzimao je nekakve poticaje za taj nasad. Trava i korov je bezobrazniku toliko narasla da se ni ne vide od korova. Ni vrhovi se nisu vidjeli. Još sam zaboravio napisati da se radi o ekološkom nasadu. I aj sad recite da čovjek nije pametan. Jel napravio što mimo zakona. Nije. A pošto je čovjek pametan još je onda u taj voćnjak pustio ovce koje su tu travu i korov lijepo svele na razumne razine. Malo su se ovce potrudile i lišća trešanja pojesti, ali sve u svemu u redu je ispalo. I kako čovjek radi sve legalistički, normalno je da ima svoje ovce, koje su obilježene prema svim pravilnicima, a i uredno doprinose svoje poticaje.

No, da li zbog svega toga treba svakoga goniti kao vrag svoju mater. A uvijek će netko pokušati nešto ispod žita. Ali ipak ja ću stati na stranu onih koji smatraju da je danas 50 hektara vinograda i voćnjaka u Iloku za Čobankoviće previše malo. Čak bi se usudio reći da li on uopće pravi čovjek za ministra kada nije u stanju do ulaska u EU navući nešto više vinograda. Ovoliko bi navukao i kao agronom koji je iskustva skupljao i kao direktor Iločkih podruma. Da nije ministar imao bi daleko više.

Jedan me naš seljak pitao ima li reakcija na ovo moje piskaranje. Pa normalno da ima. Kolumna i komentar se i piše da bi nekoga i nekome uzvitlali prašinu. Netko šuti, a netko se upeca i javi. Tako se nedavno javio jedan naš poznati prodavač traktora koji je sebe prepoznao u priči o isporuci strojeva, odnosno kombajna koji nisu naručeni. A javio se i onaj koji ponekad zavalja kupce manjom isporukom utega na traktoru. I u biti mi na kraju naših telefonskih razgovora ipak nekako u mirnom tonu završimo. Ali kada vidite da se netko naprasno prestao oglašavati možete povezati to i s činjenicom da ga je pogodio nekakav moj napis u ovom komentaru ili nekom tekstu. No, vrijeme sve liječi pa tako će i to proći. A mijenjaju se i direktori, kao i dileri. A tekstovi ostaju.

Autor: Damir RUKOVANJSKI, mag.ing.agr.