• Damir Rukovanjski
  • 18.02.2016. 17:40

Certifikat za Dalmatinski pršut je poticaj uvozu!

Kao da netko namjerno stalno radi zločin prema vlastitom narodu. Dozvoliti da but bude svega 6,5 kg, i da može biti od svinja zaklanih prije četiri dana pogoduje samo uvoznicima, a dodatno uništava hrvatske svinjogojce. Kakva euforija? Pa certifikat za Dalmatinski pršut je novi smrtonosni udar hrvatskim svinjogojcima.

Foto: nudabar/bigstockphoto.com
  • 1.650
  • 307
  • 0

Certifikat za Dalmatinski pršut legalna je dozvola za uvoz svinja, a novi je metak u potiljak poljuljanom hrvatskom svinjogojstvu koje se vjerojatno nikada neće oporaviti. Već smo imali isti problem s oznakama izvornosti Krčkog, Drniškog pršuta. Isti problem. Poticaj je uvozu zaklanih svinja, a ne domaćoj proizvodnji.

Samo nekoliko pršutana koje imamo na tom području možda će lakše prodavati svoj pršut negoli do sada. Ali samo možda. Istina, nije ni primijećena neka euforija zbog toga kod novog Ministra poljoprivrede koji je zaprimio taj Certifikat, a koji je kao kukavičje jaje progurao prijašnji ministar Jakovina. Povjerenik za EU poljoprivredu Phill Hogan je iskoristio priliku te ministru Romiću predao Certifikat kojim se potvrđuje europska zaštita Dalmatinskog pršuta oznakom zemljopisnog podrijetla, a u biti predao je kukavičje jaje hrvatskim vlastima i narodu.

Certifikat je samo kukavičje jaje?

Europska zaštita oznakom zemljopisnog podrijetla Dalmatinskog pršuta potvrđena je od strane Europske komisije u petak, 12. veljače 2016. godine, a provedbena Uredba Komisije (EU) 2016/189 od 03. veljače 2016. o upisu naziva u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla Dalmatinski pršut (ZOZP) objavljena je u Službenom listu Europske unije, L 38/1 od 13.veljače 2016., stoji u priopćenju na mrežnim stranicama Ministarstva poljoprivrede, na što su se upecali novinari televizijskih kuća, i dnevnih novina koje izlaze u Zagrebu. I dalje za naivce stoji:

Time je Republika Hrvatska, pored Krčkog pršuta, Ekstra djevičanskog maslinovog ulja Cres, Neretvanske mandarine, Ogulinskog kiselog zelja/ Ogulinskog kiselog kupusa, Baranjskog kulena, Ličkog krumpira, Istarskog pršuta/Istrskog pršuta i Drniškog pršuta, dobila deveti proizvod čiji je naziv registriran i zaštićen na zajedničkom EU tržištu.

Dalmatinski pršut - zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla

Naime, proces zaštite naziva Dalmatinski pršut (ZOZP) započeo je u veljači 2012. godine, kada je Udruga proizvođača dalmatinskog pršuta podnijela Ministarstvu poljoprivrede zahtjev za registraciju oznake zemljopisnog podrijetla naziva Dalmatinski pršut. Ministarstvo poljoprivrede je u srpnju 2012. godine donijelo Rješenje o registraciji oznake zemljopisnog podrijetla čime je naziv Dalmatinski pršut postao zaštićen u Republici Hrvatskoj.

U veljači 2014. godine Ministarstvo poljoprivrede uputilo je Europskoj komisiji zahtjev za registraciju naziva zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla Dalmatinski pršut na razini Europske unije. Nakon procedure na europskoj razini, objavom navedene Uredbe Komisije, naziv Dalmatinski pršut upisuje se u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla.

I sada molim vas treba obratiti pažnju na slijedeći tekst koji je ubitačan i velika smetnja.

Pozorno čitajte tekst - između redova

Dalmatinski pršut je trajni suhomesnati proizvod proizveden od svinjskog buta s kosti, kožom i potkožnim masnim tkivom, ne sadrži nikakve dodatke osim morske soli. Masa Dalmatinskog pršuta u trenutku stavljanja na tržište iznosi najmanje 6,5 kg, a njegova starost je, računajući od dana početka prerade, najmanje 12 mjeseci. Vrijeme od klanja svinja do početka soljenja buta ne smije biti kraće od 24 ni dulje od 96 sati. E, pogledajte što to znači.

Zna se kako se proizvodi pršut. Svinja se zakolje, i onda se butovi usole. Nikakvih 96 sati. U pravilnicima ne piše da kod oznake izvornosti, pršut mora biti proizveden od mesa svinja uzgojenih u određenom zemljopisnom području. Ili bar da piše da mora biti proizvedeno u Hrvatskoj. E, to je zločin. Piše da mora biti proizvedeno od svježeg svinjskog mesa starosti i do četiri dana. To je dovoljno da uvoznički lobi i uvozna mafija povezana s vrhom politike, svinjske polutke, ili pak i samo butove, u ta četiri dana doveze svinje iz bilo kojeg dijela Europe pa i svijeta. Evo kako piše u pravilu.

Povezanost sa zemljopisnim područjem

Dalmatinski pršut je inače prepoznatljiv prvenstveno zbog svoje karakteristične blage arome dima. Dimljenje stoga predstavlja posebno osjetljivu fazu u proizvodnji kada pršutari moraju obratiti posebnu pozornost na izbor odgovarajuće vrste drva, na količinu dima te na duljinu dimljenja koja prvenstveno ovisi o masi butova i atmosferskim prilikama u vrijeme odvijanja faze dimljenja.

Ovo dalje je u redu. Kaže se da se sve faze proizvodnje Dalmatinskog pršuta, počevši od soljenja svježeg buta, prešanja i dimljenja te sušenja i zrenja, moraju odvijati unutar područja Dalmacije. Sjevernu granicu čine gradovi i općine: Novalja, Kolan, Pag, Starigrad, Jasenice, Obrovac, Ervenik i Knin, istočnu granicu čine državne granice s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, južnu i zapadnu granicu čini morska državna granica s Republikom Italijom.

Povezanost Dalmatinskog pršuta sa zemljopisnim područjem temelji se na njegovim svojstvima koja proizlaze iz tradicionalnog načina proizvodnje koje se prenose iz generacije u generaciju, ali i na ugledu koji Dalmatinski pršut ima.

Svakodnevno zatvaraju svinjce

Ali, hrvatski svinjogojci svakodnevno zatvaraju svoje svinjce. Tovilišta, prasilišta, repro centri postaju prošlost i sve ih je manje. Kako se to dogodi? Popularno je reći da je sve u politici. I istina. Kao da netko namjerno stalno radi zločin prema vlastitom narodu. Možda izgleda banalno, ali pogledajte kako samo jedna riječ u jednom pravilniku može promijeniti sve.

Procjenjuje se kako se u Hrvatskoj legalno proizvede oko 250 tisuća pršuta koji se prodaju s oznakama izvornosti kao Drniški, Dalmatinski, Istarski, Krčki. Neki kažu i da je tu još 50 tisuća iz pojedinačnih i manjih proizvodnji. I odlično. Radi se o skoro 150 tisuća utovljenih svinja do težine od bar 150 kilograma. No, postoji zamka.

Opet se olakšava uvoznicima

Dalmatinski, pa i Drniški pršut proizvodi se isključivo iz svježih butova svinja, koji se, osim hlađenja na temperaturu od -1 C° do + 4 C°, ne smiju podvrći nikakvom drugom postupku očuvanja, uključujući zamrzavanje. Obradom se iz buta odstranjuje nožica, križna i zdjelične kosti te rep, a ostaju bedrena i potkoljenična kost, urašteni dio sjedne kosti (sjedna kvrga) te ovisno o visini reza kojim se odstranjuje nožica, ostaci tarzalnih kosti.

Također, odstranjuje se dio kože i masnog tkiva s unutrašnje strane buta do visine koljenog zgloba te dio muskulature donjeg ruba buta polukružnim rezom skupa i u istoj ravnini sa masnim tkivom na udaljenosti od 5 do 8 cm od glavice bedrene kosti. Minimalna težina kod Drniškog obrađenog buta iznosi 11 kg. U trenutku soljenja butovi smiju biti stari od dva do najviše četiri dana od dana klanja svinja. Tako piše kod Drniškog. To je bar značilo da mora biti od velikih svinja jer se traži minimalno 11 kg mase, a ne kao kod Dalmatinskog gdje stoji 6,5 kg. Opet je to olakšavanje uvoznicima jer lakše i jeftinije nađu svinje s takvim malim butovima, a pršut te mase najmanje se smije zvati pršutom.

Zamislite da su dodali samo jednu rečenicu

Zamislite što bi značilo da u zadnjem ovom našem naputku piše da se tov, klanje i klaonička obrada mora obaviti na tom području ili bar u Hrvatskoj.

To bi značilo novih 150 tisuća hrvatskih tovljenika, i to specifičnih do težine od 150, pa i 160 kilograma. Za njih bi hrvatski ratari morali proizvesti hranu na hrvatskim poljima. I na kraju, morali bi se prasiti, toviti u Hrvatskoj, ili na područjima Dalmacije, Drniša, Krka ili Istre. A zamislite da je još dodijeljena rečenica da bar tov mora biti na području Dalmacije, imali bi novi život dalmatinskog zaleđa, procvala bi sela i obnovila bi se svinjogojska proizvodnja na selima. Treba znati da će pršutane nakon klanja, kupiti butove, a da bi ipak na selu Dalmacije, a i klaoničkoj i prerađivačkoj industriji ostalo bi prostora i za korištenje ostalog mesa za proizvode poput panceta, čvaraka, salama i razno raznih drugih proizvoda do prodaje svježeg mesa na pultu. A podsjetiti treba u Hrvatskoj doista ima prostora za takvo što. Za takvu proizvodnju u Dalmaciji trebalo bi i ječma, i soje, i kukuruza a koje bi se u velikom broju proizvodilo upravo u zamrlim područjima dalmatinskog zaleđa.

A ista je situacija i s kulenima i sličnim proizvodima. Nitko se nije potrudio ni na koji način pomoći hrvatskom svinjogojstvu i zato slobodno možemo reći da su oni koji su to proveli u djelo, zločinci nad hrvatskim selom i poljoprivredom. Pa makar da je i u onakvom gornjem članku pisalo da u trenutku soljenja butovi moraju biti stari dva dana, već bi se suzila mogućnost uvoza iz tko zna kojih zemalja.

Metak proizvođačima

Da smo poslovniji i drugačiji ljudi, ne bi trebalo ništa mijenjati ni u pravilniku. Bilo bi normalno da se uz pršutane organizira i domaća proizvodnja svinja i da oni imaju utjecaj jedni na druge. Tako primjerice u Italiji, nije moguće doživjeti da mljekara koja se bavi proizvodnjom sira Parmezana - koristi uvozno mlijeko. Isključivo mora biti mlijeko okolnih zadruga i to s pašnjačkog načina držanja. Očito mnogo toga ne valja i u našim ljudima, bilo da su u politici, bilo u poslovnom svijetu.

Dakle, doživjeli smo certifikat za trgovce i uvoznike, a za hrvatske poljoprivrednike i stočare ovo je samo dodatan metak u potiljak. Ne u leđa. Kada dobijete metak u leđa možete i preživjeti, a s onim u potiljkom se ne preživljava, kao što neće preživjeti ni hrvatsko svinjogojstvo ako pod hitno nešto ne promijeni, pa i u ovom pravilniku. Mora se znati da će se ipak najviše uvesti nekih polovica loše kvalitete i praviti ti pršutići od 6, 7, 8 i nešto malo više kilograma. No, s njim će se i tim polovicama uvesti još puno drugog svinjskog mesa.

Foto: nudabar/bigstockphoto.com


Tagovi

Pršut Dalmatinski pršut Istarski pršut Drniški pršut Hogan Romić Certifikat Uvoz mesa


Autor

Damir Rukovanjski

Diplomirani agronom - dugogodišnji dopisnik, novinar i urednik u Glasu Slavonije, osnivač i urednik AgroGlasa od 2000 do 2008. Urednik EU agro info od 2008 do 2013., urednik Agrotehnike, izdavač brojne stručne poljoprivredne literature. Kolumnist Agrokluba od 2008.godine. Nekadašnji honorarni suradnik Gospodarskog lista, Nove Zemlje. Član Hrvatskog novinarskog društva od 1993.godine, i član Izvršnog odbora Zbora agrarnih novinara HND.