Rasadnik Iva kraj Štefanca

Prije 18 godina, točnije 1991. godine, Josipa Petek Mihalic, diplomirana inženjerka agronomije, podigla je s južne strane ceste koja vodi kraj Malog Štefanca prema Prelogu - farmu krava muzara.

No, nije išlo kako je željela.

- Prostor farme pretvorila sam u rasadnik 2000. godine, a to je djelatnost u kojoj sam procjenjivala svoje izglede za uspjeh kroz nekoliko čimbenika. Prvo, to je ipak proizvodnja koja traži jaku stručnu podlogu, pa zato rasadnika i nema, ovakvih kakav ja imam, na svaki kilometar. Drugo, rasadnik zahtijeva puno, puno rada, a to se malo kome dopada. Treće - zar nije izazov upustiti se u nešto što nije tadicionalna proizvodnja, gdje nema iskustava, utabanih staza... Počelo je na sedam hektara, s četvero mojih zaposlenika upustila sam se u nešto što se danas kao proizvodnja odvija na ukupno 18 hektara i angažira čak dvadeset pet zaposlenika. Imamo oko 200.000 biljaka na poljima, još oko 250.000 biljaka je na kontejnerištu - ukrasno bilje, ne bavimo se cvijećem ili voćnim sadnim materijalom.

Izvoz

Za rasadnik ovako velikog kapaciteta Međimurje je ipak premalo tržište. Izvozite i u druge krajeve?
- U Slavoniju, Podravinu, u susjedne županije, u Čakovcu su moji drvoredi, u Nedelišću, zagrebački Zrinjevac je kupac... Izvozimo i u Nizozemsku, u kojoj je tržište vrlo zahtjevno u pogledu kvalitete i vrlo škrto u odobravanju cijene, u Sloveniju koja nema ni kvalitetan ni jeftin asortiman kao mi, ali pod svaku cijenu protežira svoje, u Mađarsku koja uvozi isključivo ono što sama nema, a mislim da je za ovu proizvodnju vrlo perspektivno tržište Srbija, imam jako dobrih signala odande. Naime, nakon što smo skromno zakucali na vrata Europe 2004. godine, izvozom prvih 4.000 sadnica lonicere u Nizozemsku. Tamo smo izvozili od 2005. do 2007., no tražili su preniske cijene. Onda je otvoreno tržište Slovenije, Mađarske, na posljetku i Srbije.

Godišnje se ne izvozi manje od 6 do 7 tisuća biljaka, od onih koje su repromaterijal za rasadnike, do gotovog drveća za drvorede, visine pet metara, kakvog smo nedavno 500 komada izvezli u Mađarsku. Nisu u tom izvozu ostvareni nikakvi ekstraprofiti. To je više naša prilagodba za konkurenciju i uvjete koji nas čekaju kad uđemo u EU, to je vježba za buduće vrlo nemilosrdno tržište u kojem će nepripremljeni biti kao bosi na trnju.

Rasadničarska proizvodnja izgleda jednostavno.
- Istina, to ljudima izgleda tako, međutim, rekla sam - rasadnik zahtijeva puno struke i puno ruke. Da bi se došlo do kultivara - što je stručni termin za biljku koju mi u rasadniku pripremimo za prodaju - kreće se od podloge, sijanca. Od biljčice iznikle iz sjemena koja se sadi u polje. Naši bi ljudi rekli - imamo divljake javora, katalpe, gacije, lipe... To se bilje zatim cijepi s posebno kultiviranim vrstama. Na primjer - atraktivan crveni javor cijepi se na tog običnog divljaka, njeguje presađivanjem i obrezivanjem do prodaje. Slično je s bjelogoricom kuglastih, stožastih ili vretenastih krošnji.

Da nas je više...

Rasadnika nema puno, zar si tako sami nećete smanjiti tržište i otvoriti vrata konkurenciji?
- Ne, nije nužno da dođe do smanjenja tržišta, a osobno - željela bih da se još netko u većem opsegu upusti u ovakvu proizvodnju. Kad je nas nekoliko u toj proizvodnji, moguća je specijalizacija, a zatim i suradnja u pokrivanju potreba na tržištu, od specifičnih zahtjeva do isporuka na veliko za parkove, drvorede...

Tko su kupci u rasadniku?
- Raste kultura u oblikovanju pejsaža u kojem živimo. S jedne strane, sve su manje površine koje su u urbanom okolišu ostavljene za zelenilo, pa to od nas traži kultivare manjeg formata, s posebno oblikovanim krošnjama, lake za održavanje, nešto što ne oštećuje fasade, korijenjem ne diže pločnike... No, nije to problem. Problem je kad ljudi dođu, žele kupiti nekakvo ukrasno drvce koje je barem metar i pol, a da po mogućnosti ne naraste više od metar osamdeset, pa da nakon svega i ne košta više od 50 kuna... Šalim se, ali tržište je zahtjevno i rasadnik je mjesto na kojem se mora jako pažljivo osluškivati trendove, pratiti struku, zahtjeve dizajnera pejsaža...
Također imamo nešto što se u drugim poljoprivrednim proizvodnjama ne nalazi često: cjenik koji je fiksiran za cijelu sezonu, javno objavljen, što znači da je izloženost rizicima u proizvodnji (primjerice vremenskim) maksimalna...

Odličnima je dobro

Imate 25 zaposlenih...
- Moji zaposlenici imaju plaće iznad županijskog prosjeka, moj je cilj - kroz specijalizaciju, kroz povećanje površina pod kultivatrima - dići plaće i iznad državnog prosjeka, jer mi to možemo, jer i moji ljudi rade natprosječno dobro i nije istina da se u Međimurju bilo tko ima pravo zadovoljiti stagniranjem i životarenjem na prosjeku.

Ima li rasadničarstvo kakve poticaje kao druge agrograne?
- Na žalost, ne. Mi smo - po tome što nemamo pravo ni na kakve poticaje, čak ni na taj plavi dizel, pravi prognanici iz poljoprivrede.

Autor: M. Belčić