AgroKlub.com

\

Ukrasno i ljekovito bilje

Dobrodošli na AgroKlub.com!


Zaboravljena lozinka?
Novi korisnik - Registracija!

Gdje se nalazim? AgroKlub.com » Ukrasno i ljekovito bilje » Poticaje ne primaju no od cvjećarstva dobro žive

Poticaje ne primaju no od cvjećarstva dobro žive

Dobre priče

Poticaje ne primaju no od cvjećarstva dobro žive

Datum: 21.10.2016. 16:30 |

Kategorija:

Ukrasno i ljekovito bilje

Pavičići svoju proizvodnju sami prodaju na štandovima gradskih tržnica u krugu pedesetak kilometara. Od cvjećarstva se moglo solidno živjeti sve do unazad pet, šest godina. S krizom i padom kupovne moći te otvaranjem velikih trgovačkih centara sve je teže bilo prodati cvijeće, kažu Zdenka i Zdenko.

Upoznavanje s primjerom dobre prakse u proizvodnji povrća i cvijeća na području Bjelovarsko-bilogorske županije počelo je zanimljivim naputkom za pronalaženje imanja obitelji Pavičić u Lipovcu, prigradskoj ulici Grubišnog Polja iz pravca Velikih Zdenaca - "Ne može se promašiti!" Taj je naputak bio istina koju smo odmah potvrdili.

Na ulazu u grad Grubišno Polje lako se uočava jarko obojena kuća okružena cvjetnim gredicama i mali plastenički grad u kojem su tisuće cvjetnih presadnica.

Na ulazu u gospodarsko dvorište OPG-a Pavičić uz uobičajene podatke piše da radno vrijeme počinje u 15 sati. Zbog čega je baš u 15 sati, iako se kućedomaćini ustaju već u 4 sata ujutro, može se ubrzo saznati. Naime, svi u rano jutro napuštaju gospodarstvo i odlaze s punim kombi vozilima cvijeća i povrća na obližnje tržnice i vraćaju se tek u 15 sati. Tada nastavljaju brinuti o gredicama u dvadesetak plastenika i nasadima na imanju, pripremajući istovremeno odlazak na tržnice slijedećeg dana. Tada tek mogu primiti kupce na kućnom pragu. Tako cijeli tjedan.

Već više od dva desetljeća članovi obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Pavičić svu svoju proizvodnju sami prodaju na štandovima gradskih tržnica u krugu pedesetak kilometara. Vraćaju se kući i ulaze u plastenike u kojima su do mraka, često i dugo u noć. Posla ima cijeli dan, i kada je sunce i kada kiša pada. Sezona traje 365 dana u godini i sva godišnja doba zahvaljujući suvremenoj tehnologiji koja se primjenjuje.


Zdenko Pavičić u plasteniku

"Ušli smo u svijet cvjećarstva i bilo je to jako dobro, moglo se solidno živjeti sve do unazad pet, šest godina. S krizom i padom kupovne moći naših sugrađana, otvaranjem velikih trgovačkih centara sve je teže bilo prodati cvijeće. Cijene su padale ili ostajale iste, a troškovi proizvodnje su postajali sve veći. Sada je to posao koji zahtjeva strahovito puno vremena. Vratili smo se jednim dijelom opet na povrćarstvo", kaže Zdenko Pavičić koji je sa svojom suprugom Zdenkom utemeljio cvjećarsko-povrćarsku proizvodnju.

Troškovi su toliko porasli da ponekada budemo zadovoljni kada smo na nuli.

Nekada smo kupovali sjeme maćuhice na grame, a sada na komade i sadili u zemlju, vadili lopaticom i nosili na tržnicu. Sada se maćuhica ne može prodati ako nije u teglici. Nekada je cijena maćuhice bila 4 kune, a danas je pala na dvije kune, tako priča Zdenko.

Pavičići tvrde da je bilo dobro dok je proizvođača povrća bilo manje. Kada su se masovnije pojavili, došlo je do problema i s cijenama i s plasmanom, pa su krenuli s cvijećem. Onda se isto dogodilo i s cvijećem. Poseban je problem što su se kupci okrenuli trgovačkim centrima jer tamo kupuju jeftinije, ali upitne kvalitete i naravno na kartice, bez gotovine.

U poslu je cijela obitelj

Zdenko Pavičić, mljekarski tehničar koji je radio u Mljekarskoj industriji "Zdenka" u Velikim Zdencima izgubio je u jeku Domovinskog rata do tada dobar posao, a nešto kasnije i supruga Zdenka. Ostali bez primanja, odnosno na minimalcima i zbog preživljavanja potražili su rješenje u proizvodnji povrća. Posadili nešto malo kelja, cvjetače, korabice i zelja. Krenuli su zatim i s rotkvicom, salatom i paprikom, a krenuli su i na zelene tržnice, najprije na zagrebački Žitnjak i daruvarsku gradsku tržnicu, a onda postupno i na druge tržnice u okolici, Grubišno Polje, Garešnicu, Pakrac, Novsku.

Bila je to 1993. godina, rat još nije završio, a Zdenko dragovoljac Domovinskog rata pokušao se vratiti u svoju staru firmu, ali ona je bila na koljenima. Tako su Pavičićevi krenuli i u proizvodnju cvijeća tulipana i krizantema, gladiola. Danas Pavičići od vrsta cvijeća imaju doslovno sve.

"Krećemo u proljeće s jaglacom i maćuhicom, zatim slijedi cijeli asortiman ljetnica za kućne cvjetnjake i balkone i kompletno sve cvijeće za uređenje okoliša kao što je kadifa, begonija salvija i dr. Cijele godine je proizvodnja u jednom proizvodnom krugu, čak i zimi. Tada se svaki plastenik posebno zagrijava na plin termogenima uz automatsku kontrolu temperature prema vrsti cvijeća i fazi rasta. Možemo mirno spavati", govore nam supružnici Zdenka i Zdenko.


U radu sudjeluje cijela obitelj

Kad je najjača sezona idu s nama na tržnice kćer i zet. Sve radimo sami, ali po potrebi zapošljavamo nekoliko sezonskih radnika. Uspjevamo zahvaljujući što je u posao uključena cijela obitelj, objašnjava Zdenko.

Pavičićevi imaju sina agronoma, profesora u srednjoj školi, ali je nositelj OPG-a njihova kćer Valerija koja je također fakultetski obrazovana. Sa svojim suprugom Tomislavom Trubeljom odlučila je nastaviti posao koji su njezini roditelji započeli prije više od 20 godina i to bez obzira što su završili neke druge škole. Pitali smo ih zbog čega žele ostati na obiteljskom imanju.

"Ja sam radio u svojoj mesarskoj struci. Radi se od jutra do sutra uz mala primanja. Odlučio sam sa suprugom Valerijom da bi vlastita proizvodnja moglo biti dobro rješenje jer je već uhodana i postoji tehnološki uvjeti i oprema. I prije sam živio u poljoprivrednoj obitelji, pa smo mislili da bi to mogla biti i naša budućnost", objašnjava svoju odluku Tomislav Trubelj usprkos što je već upoznao povrćarstvo i cvjećarstvo kao mukotrpan i neizvjestan posao.

Poljoprivreda je propala, a država se još uvijek boji bogatog seljaka

"Nas uništavaju visoki troškovi. Ne znam s kojom matematikom ulaze u proizvodnju cvijeća i povrća ostali proizvođači. Možda misle da je to kakva takva usputna dodatna zarada i ne računaju sve prikrivene troškove i svoj rad. Mi smo sluge ove kuće, zemlje i plastenika. To imanje ne traži gazdu nego sluge. Nama dosta vremena uzima odlazak i prodaja na tržnicama. Kada bismo pisali satnicu, mi smo debelo na gubitku". Nekad se moglo živjeti dobro od cvijeća i još je nešto ostalo, ali danas se može nažalost reći da to baš i nije moguće. Žalosno je da nam je poljoprivreda propala, a da se država još uvijek boji bogatog seljaka. To je pogrešno. Ako je seljak bogat, bit će bogata i država. Sve ovo na našem imanju izgleda lijepo, ali mi nemamo osim naše obiteljske kuće i dva kombija baš ništa. Nema ni vikendice ni skupocjenih automobila, slikovito opisuje svoj život Zdenka.

Potpuno ekološki uzgoj

Na imanju Pavičićevih je 3.000 metara kvadratnih zatvorenih površina pod plastikom i hektar i pol otvorene oranice s navodnjavanjem. Još je uvijek vani povrće, paprika, karfiol i zelje, a priprema se i špinat. Ostalo je pod dvadesetak plastenika. Uzgoj je u potpunosti ekološki.

"Imamo domaće i nešpricano povrće, nažalost često to ne prepoznaju kupci, a mi imamo dobro i kvalitetno. Srećom već nas dobro poznaju kupci u okolici, ali i ljudi se mijenjaju. Morate se prilagođavati potražnji. Nekada smo prodavali uglavnom salatu putericu i malo salte kristalke, a danas je obrnuto i mnogo je sličnih primjera. Isto tako smo prisiljeni smanjivati broj vrsta cvijeća zbog lošeg stanja na tržištu. Nekada smo radili 5.000 ciklama i toliko božićnih zvijezda i sve prodali do 8. ožujka. To više ne možemo", kaže Zdenka.


Kćerka Valerija nositeljica je OPG-a

Cvjećari nemaju poticaja

Mi cvjećari nemamo nikakav poticaj države. Nas je država odbacila kao da ne postojimo. Netko je rekao da je cvjećarstvo profitabilna djelatnost. Tu je bio kraj za bilo kakve potpore. I dok su ostali poljoprivredni proizvođači mogli kupovati skupocjenu mehanizaciju, mi u plastenicima, ništa. To nije ispravan odnos prema jednoj vrsti poljoprivredne proizvodnje. Poticaje za povrće nismo mogli koristiti jer imamo male površine. Isto tako ni za ekološku proizvodnju. Jednom rataru država kupi traktor i priključke i omogući da radi. Jedan čovjek može obraditi sam sto hektara, a mi cvjećari onu jednu teglicu, da bismo je dali kupcu, moramo prebaciti pet, šest puta. Naš rad je sto posto ručni. Krvav je to posao, govori Zdenka Pavičić, objašnjavajući da su u dvadeset godina poslovanja kao članovi Udruge cvjećara grada Ludbrega dobili jednu jedinu potporu za cvjećarsku proizvodnju u iznosu 10.000 eura nepovratnih sredstava.

Ovdje u Županiji nitko ništa, osim grada Bjelovara, ne pomaže cvjećarima. Mi smo mala grana, ali smo ipak poljoprivrednici, požalila se Zdenka.

Za sebe Pavičići kažu da su imali dovoljno sreće i iskustva da su danas bez ijednog kredita i dive se ljudima koji dižu kredite. Prošli su jednu krizu s otplatom kredita i jedva uspjeli spasiti imanje. I zato kažu: "Nikad više bankarski kredit". U svom poslu su registrirali OPG koji je u sustavu PDV-a. Ne moraju imati fiskalnu blagajnu jer sami prodaju samo svoje vlastite proizvode. To smatraju olakotnom okolnosti. O poticajima za poljoprivrednu proizvodnju imaju također svoje mišljenje:

"Nisam za poticaje. Plati pošteno i s isplativom troškovnom računicom koliko ja proizvedem količina. Poticaji su toliko zloupotrebljeni da me zaista čudi što se to pitanje ne regulira na drugačiji način. Ovako neki žive samo od poticaja, a proizvodnje uopće nema na tržištu", kaže Zdenko.

Tehnološka postignuća u cvjećarstvu moraju se pratiti

Mi smo usprkos trenutno težoj situaciji voljni ulagati u proizvodnju, posebno što imamo nasljednike koji misle živjeti od tog posla. Pokazat će vrijeme što ćemo. Za poljoprivredu su teška vremena, a naši kupci su u besparici. Morali bi proizvodnju osuvremeniti i pratiti tehnološka postignuća. U ovom trenutku razmišljamo o nabavci potopnih stolova. Oni su danas velika stvar kod uzgoja cvijeća.

I na kraju ćemo ipak odati jednu malu tajnu OPG Pavičić. Cvjetovi kala su zaštitni znak gospođe Zdenke. Uspjela ih je uzgojiti da su kao na slikama, ali kako to uspjeva, nije bila voljna otkriti. S osmjehom nam je rekla: "Nemojte ih ni slikati. Sve može, ali kale nikako". Kaže, godinama se mučila i eksperimentirala i uspjela što drugi nisu. Prije toga je pokušavala godinama, a nitko nije htio ništa reći. A i poznato je da proizvođači nerado otkrivaju male tajne svojih uzgojnih rezultata.

Kad nešto sami uz veliku muku naučite, onda se to teško predaje nekom drugom. O tome se ne govori nikome, jer ni vama nitko ne želi ništa reći, govore o svom iskustvu Pavičići.

Autor: Tugomir Pemper

Broj pregleda članka: 7589; Uspješnost članka: 692.45

Tagovi: Uzgoj, Cvijeće, Prodaja, Presadnice, Tržnica, OPG, Grubišno polje

Ključne riječi članka: poticaje, ne, primaju, no, od, cvjecarstva, dobro, zive, proizvodnju, zdenko, cvijeća, zdenka, posao, dobro, pavičić, danas, još, država, povrća, tržnice, krenuli, nešto, kupci, pavičići, nekada, ništa, imanju, jednu, godina, imamo, ostali, nitko, proizvođači, prije, uvijek, cvjećari, povrće, toliko, svoju,  i, cijeli, plastenika, baš, moglo, troškovi, poticaje, cijela, suprugom, vremena, proizvodnje, obitelj, cijela obitelj, zdenko pavičić, boji bogatog seljaka

Slike Poticaje ne primaju no od cvjećarstva dobro žive