OPG Eko Andrle više od deset godina u ekološkom uzgoju voća i povrća

Bilo je podne sredina tjedna kad sam posjetila OPG Eko Andrle u Kutinskoj Slatini. Svakako loše vrijeme za šetnju po vrtu, ali dobro za razgovor u hladovini stare kuće obrasle lozicom uz čašu domaćeg soka od bazge. Ana-Marija Andrle i to vrijeme koristi za poljoprivredu, pričamo tijekom sjetve jesenskih kultura.

OPG sa 4.000 metara kvadratnih pod plastenicima i 2.000 metara kvadratnih na otvorenom, od 20 godina vode samo suprug i ona, jer, zasad, nitko od četvero djece nije zainteresiran za uzgoj voća i povrća. Naravno da nisu, kaže Ana-Marija i dodaje: "Vide nas, znaju da smo budni od četiri ujutro, vide rad na toliko zemlje, borbu s klimatskim promjenama, srnama, proizvodnjom...“

No, ono što ne vide, ali nije ni ona u njihovoj dobi, je zapravo ljubav prema uzgoju hrane, prema prirodi. Kaže kako nikad to ne bi mijenjala za neki drugi posao.

"Mi smo stvarno svašta prošli i puno smo učili na greškama. Mislili smo u početku prodavati na tržnici u Kutini, ali to je bilo slabo i onda je suprug otišao na zagrebačku tržnicu u Utrinama i u manje od sat vremena sve prodao i tada smo počeli prodavati u Zagrebu na tržnici“, prisjeća se nositeljica OPG-a. Nakon deset godina rada na štandu prebacili su se na dostavu i od ove godine rade isključivo na taj način.

To što nešto ima ekološki certifikat ne znači da mora izgledati loše

Imaju dugogodišnje kupce kojima su uvijek otvorena vrata njihova imanja gdje se mogu iz prve ruke uvjeriti u ekološku proizvodnju. Pokazuju to izbušene kupusnjače, nesavršene mrkve, plodovi koji dolaze kad im je vrijeme, a ne cijelu godinu.

"Ah, da, raštika i kovrčavi kelj su mi izbušeni sad, kupusne stjenice su učinile svoje. Ostavljam ih tako, jer kad prođe ovaj val vrućine bit će bolje. Poskidat ću te listove, potjerat će nove i onda će ići kupcima. To što nešto ima ekološki certifikat ne znači da mora izgledati loše“, objašnjava.

U devedesetima su se bavili uzgojem cvijeće, ali kad je poskupio reprodukcijski materijal postupno su proizvodnju prenijeli na povrće. Nakon desetak godina prešli su i u ekološku proizvodnju, jer je ipak manja konkurencija. S certifikatom je trebalo i povisiti cijenu što je naišlo na negodovanje kupaca na kutinskoj tržnici. "Mizerno malo smo povisili i doživjeli vrijeđanje da prodajemo istu robu po višoj cijeni. Zagreb je ipak drugo tržište, tamo su ljudi osvješteniji i važnije im je jesti ekološko voće i povrće,“ priča dok s ponosom pokazuje lubenice koje ovih dana bere.

Prolazimo kraj plastenika s rajčicama koje su još male. Njih je, kaže, planski sijala kasnije, kako bi ih sačuvala za Zagrepčane kad se vrate s godišnjih odmora. U drugom plasteniku su krastavci koje je napala grinja, poznatija kao crveni pauk. Šteta je velika, gotovo pola uroda treba otpisati, ali Ana-Marija se ne opterećuje.

Zato postoji raznovrsnost, kaže i nastavlja: "I krastavaca će biti nešto, ali mi ipak proizvodimo kroz godinu 50-ak povrtnih kultura i jagode, maline i drugo voće tako da nečega uvijek ima. Postoji ta predatorska grinja, ali ona dosta sporo djeluje i odgovara joj da je malo hladnije, a to joj ne možemo osigurati“.

Prijatelji u vrtu

Prije nekoliko mjeseci objavila je na društvenim mrežama fotografiju zmija i guštera koje je našla tijekom premještanja zaštitnog pokrova. "Jako su me razveselile, ja volim sve životinje, osim onih kupusnih moljaca i, dobro, stjenica, ali gušteri, žabe, smukulje, bjelouške sljepići, sve su to prijatelji u vrtu. Vidite da smo okruženi šumom, dolaze srne, pa moramo pokrivati batat. Ulaze čak u tunele iako prije nisu, ali to je suživot s prirodom“, s osmijehom priča.

Bioraznolikost nisu samo bubamare i pčele

Iako godine čine svoje i fizički je rad sve teže obavljati, Ana-Marija i suprug ipak planiraju još nabavljati neke strojeve. Razmišljaju i o svojevrsnim edukacijama na imanju za svoje kupce, jer iskustva im, svakako, ne nedostaje.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor