• Ekološka proizvodnja
  • 23.06.2016. 09:00

Kako skratiti put eko proizvoda od polja do stola?

Prof. dr. sc. Ivo Grgić poručuje kako bi proizvođači eko proizvoda, da bi povećali dohodovnu konkurentnost svoje proizvodnje, morali koristiti različite prodajne kanale koji skraćuju put od polja do stola.

  • 1.724
  • 230
  • 0

Iako je u Hrvatskoj zadnjih godina porasla površina zemljišta pod ekološkom proizvodnjom, stručnjaci razmišljaju o tome kako skratiti put eko proizvoda od polja do stola.

Jedan od njih je naš ugledni stručnjak prof. dr. sc. Ivo Grgić koji tvrdi kako su najveće površine zemljišta pod ekološkom proizvodnjom zabilježene u Osječko-baranjskoj županiji (24%), zatim u Brodsko-posavskoj (8%) i Primorsko-goranskoj (7%). Najviše je oranica (55,8%), slijede livade i pašnjaci (23,9%), dugotrajni nasadi (13,6%), ljekovito bilje (3,6%) te povrće (0,5%). Ističe kako je u Hrvatskoj registrirano više od 1.500 eko proizvođača pa je naša zemlja među zemljama Europe s najvećim porastom potražnje za eko proizvedenom hranom, povećanju njene kvalitete i zdravstvene ispravnosti.

Proizvod mora biti certificiran

Kako bi ekološki proizvodi imali značajniji udio u potrošnji, bitne su dvije pretpostavke prema ocjeni prof. dr. sc. Grgića - proizvod mora biti označen (certificiran) što je jamstvo za već stvoreno povjerenje potrošača. Uz to i dostatno visok dohodak potrošača jer su proizvodi iz eko proizvodnje značajno viših cijena nego iz, primjerice, konvencionalne proizvodnje. Postoji mnogo i inih čimbenika koji motiviraju potrošače na kupnju eko proizvoda. Jedan od najčešće spominjanih motiva za njihovu kupovinu i potrošnju je očuvanje zdravlja. Također se često, uslijed porasta eko svijesti potrošača, navodi i zaštita životne sredine.

"Ne manje zanemariv je stil življenja pri čemu ubrzani, moderni stil često znači - koristiti hranu s nogu odnosno brzo pripremljenu hranu koja nije ekološki proizvedena. Pritom je naglašen i utjecaj kupovne moći potrošača zbog prosječno više cijene proizvodnje te su i cijene eko proizvoda veće na tržištu pa ih kupuju potrošači višeg dohodovnog razreda. Prodaju odnosno trženje eko proizvodima obilježava određena kolebljivost, pri čemu uočavamo čimbenike koji utječu pozitivno, ali i one koji imaju negativan utjecaj na potražnju.

Kao pozitivne čimbenike možemo navesti njihovu kvalitetu i sigurnost, estetiku, način distribucije, promociju, funkciju oznake. Nasuprot tome, najčešći ograničavajući čimbenici plasmana eko proizvoda su visoke cijene, nedovoljna ponuda po količini i stalnosti, manjak proizvoda u kanalima distribucije, loše označeni proizvodi, običaji i kultura prehrane", tvrdi prof. dr. sc. Ivo Grgić.

Porast potražnje za eko proizvodima

Kaže da se u konačnici može zaključiti kako postoji obrnuta ovisnost ekonomske razvijenosti i eko proizvodnje - niža gospodarska razvijenost koja često označava značajniju zastupljenost ekološke proizvodnje. Objašnjava kako je, pak, s druge pak strane gospodarska razvijenost srazmjerna razvijenosti tržišta eko proizvoda te da se u gospodarski razvijenim zemljama tržište ekoloških proizvoda razvija brzo, zahvaljujući porastu potražnje. Prof. dr. sc Grgić ujedno upozorava i na činjenicu kako u Hrvatskoj, uostalom kao i u inim državama jugoistočne Europe, još uvijek postoji nedovoljno razvijeno tržište ekološki certificiranih proizvoda iz primarne poljoprivredne proizvodnje i prerade.

Dodaje kako OPG ili neki drugi gospodarski subjekt, koji se želi baviti poljoprivrednom proizvodnjom za tržište, mora biti upisan u Upisnik poljoprivrednih proizvođača u Republici Hrvatskoj, bez obzira u kojem će sustavu poljoprivredne proizvodnje gospodariti na svojim površinama (konvencionalni, integrirani, ekološki). Napominje kako se u potonjem slučaju potrebno obratiti jednoj od nadzornih stanica i zatražiti prvi stručni nadzor koji je preduvjet za upis u Upisnik eko proizvođača pri Ministarstvu poljoprivrede.

Pokret povratka korijenima

Ako je sve zadovoljeno, pojašnjava prof. dr. sc. Grgić, Ministarstvo poljoprivrede upisuje OPG ili drugi gospodarski subjekt u spomenuti upisnik pod određenim rednim brojem, o čemu proizvođač dobije rješenje, a upisni broj se navodi i u deklaraciji eko proizvoda. Znak eko proizvod jamstvo je da je proizvod proizveden sukladno propisima o proizvodnji, a dobiva se na vrijeme u roku od jedne godine ili jedne vegetacije te, uz deklaraciju, potvrđuje kvalitetu proizvoda.

"Inače, dobivanje znaka eko proizvod povezano je s cijelim sustavom proizvodnje i stručnog nadzora te certifikacije. Pravo na korištenje tog znaka na svojim proizvodima imaju proizvođači koji su od pravne osobe za postupak potvrđivanja ishodili dokument zvan potvrdnica (certifikat). Kako bi OPG ili drugi gospodarski subjekt svoj proizvod stavio na tržište sa znakom eko proizvod, odnosno deklarirao ga kao eko proizvod. Od Ministarstva poljoprivrede mora tražiti da se za taj proizvod izda Rješenje o pravu korištenja znaka eko proizvod, a nakon toga svake se godine treba obnoviti zahtjev radi dodjele eko markice za svaki pojedini proizvod", objašnjava prof. dr. sc. Ivo Grgić, ocjenjujući:

"Iako će konvencionalna proizvodnja i dalje biti dominantna po proizvodnim resursima, količini, prometu i potrošnji, eko proizvodnja, treba biti putokaz odgovornijeg pristupa u uporabi ograničenih poljoprivrednih proizvodnih resursa te proizvodnji zdravije hrane. Eko poljoprivreda, osim proizvodno-ekonomskih efekata, treba postati i pokret povratka korijenima, odnosno proizvodnja i suživot čovjeka s prirodom.

Jače poslovno povezivanje

Poljoprivredna proizvodnja odnosno proizvodnja hrane općenita su područja značajnog državnog intervencionizma te često nerazumljive i komplicirane zakonske regulative. Eko poljoprivreda nije izuzetak, nego je čak i pod većim uplivom države ili iznad državne regulative. Ipak u posljednjih 15-ak godina u Hrvatskoj je zapažen razvitak eko proizvodnje. Razvija se svijest poljoprivrednika odnosno poljoprivrednih proizvođača, ali i briga za zdravijom prehranom kod potrošača unatoč otežavajućim okolnostima uslijed krize."

Međutim prof. dr. Ivo Grgić drži kako je dobivanje znaka povezano s cijelim sustavom proizvodnje, stručnog nadzora te certifikacije. Ujedno ukazuje kako pravo na korištenje znaka eko proizvod na svojim proizvodima imaju proizvođači koji su od pravne osobe za postupak potvrđivanja ishodili dokument zvan potvrdnica (certifikat).

"No pored prihoda, ostvarenih prodajom, kod eko proizvodnje veće su subvencije, što itekako pozitivno utječe na ukupan dohodak proizvodnje. U konačnici ne možemo eko proizvodnju unaprijed prihvatiti kao profitabilniju u odnosu na konvencionalnu, posebice ne na razini pojedinačne male proizvodnje i prodaje preko posrednika. Proizvođači eko proizvoda, da bi povećali dohodovnu konkurentnost svoje proizvodnje, moraju koristiti različite prodajne kanale koji skraćuju put proizvoda od polja do stola, odnosno do mjesta gdje oni izravno komuniciraju s potrošačima. Ako je riječ o pojedinačnom nastupu, onda su to gotovo svi oblici izravne prodaje. Nije li tako, potrebno je njihovo međusobno jače poslovno povezivanje, a to su u prvom redu zadruge!", poručuje prof. dr. sc. Ivo Grgić.


Fotoprilog


Tagovi

Ekološka proizvodnja Zadruge Prodaja

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi