I u ekološkoj poljoprivredi mora postojati računica, kakva su iskustva prozvođača?

Hrvatski savez udruga ekoloških proizvođača (HSEP) i Zelena tranzicija organizirali su regionalni online webinar na temu planiranja financijske održivosti ekološkog gospodarstva pod nazivom "Između tržišta i ekosustava", na kojem su Željko Iličić, ekološki i biodinamički proizvođač i vlasnik Biomare iz Križevaca, Dorian Siljan, jedan od pokretača solidarne eko grupe i tržnice Šijana iz Pule i Pavle Đorđević, vlasnik imanja Organela iz Valjevske Kamenice u Srbiji, predstavili svoj put u eko poljoprivredu od proizvodnje do tržišta.

Prema riječima Sunčane Pešak iz HSEP-a, gosti su uspješni poljoprivrednici koji ulažu značajan rad i trud u nalaženju balansa između onoga što tržište traži od njih i onoga što priroda zahtjeva. No, naglasila je, i u ekološkoj poljoprivredi mora postojati računica, jer ako ona izostane, s godinama se ljudi umore i odustanu od takvog načina proizvodnje hrane.

Do znanja došao volontirajući na eko farmama 

Željko Iličić je kazao da su oni krenuli s ekološkom proizvodnjom bez prethodnog iskustva u poljoprivredi. Učili su prvotno iz knjiga, ali drži da se do potrebnog znanja, jer se radi o cjeloživotnom učenju bez kojeg nema napretka, najbolje dolazi kroz razmjenu iskustva sa drugim poljoprivrednicima. Tako je on godinama volontirao na eko farmama u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji. Nadalje, drži da se treba rukovoditi primjerima dobre prakse, ali i postepeno kupovati poljoprivredno zemljište, jer drži da mali poljoprivrednici ne trebaju upasti u veliku zamku i odmah kupiti više zemljišta (Biomara je krenula sa dva ha, a danas ima 6 ha) jer je ekološka poljoprivreda intenzivna i na manjim površinama. "Da se ne dogodi da duplo više radite, a nakon nekoliko godina imate jednako novaca kao na početku", naveo je. 

Isto je i s izborom kultura, jer su oni počeli s kupinama koje su za nekoliko godina zamijenili drugim kulturama, što je, kaže, bio pun pogodak. Uz to, valja voditi računa u planiranju proizvodnje da se u plasteniku može uzgojiti i više kultura, dvije do četiri godišnje, ali ne treba pretjerivati, napominje Iličić, koji je otkrio da su još na početku uložili 50.000 eura. No, drži da valja u nju ući bez zaduženja, kako bi se stiglo i uživati u radu na zemlji. Inače, otkrio je, podrivačem, ali i kompostiranjem, zamijenili su oranje.

Dorian Siljan istaknuo je da kvalitetna proizvodnja hrane može danas u odnosu na prije deset godina ostvariti dobre rezultate. Bilo da se radi o prinosima ili pristupačnim cijenama, koje su 20 do 30 posto veće od onih u konvencionalnoj, jer u manjem gradu kupci imaju i manje prihode o čemu valja voditi računa. On ima dva i pol ha eko rasadnika za rajčice i paprike, koje prodaje na tržnici u proljeće i na jesen, a da bi bio konkurentan, ne smije preko godine imati gubitke.

Farma je tvrtka i treba imati tim suradnika

Pavle Đorđević drži da uz svu ljubav prema poljoprivredi, na farmu treba gledati kao na tvrtku te biti fokusiran na sve; od zahtjevne proizvodnje do marketinga, a to ne može jedan čovjek, jer se on brzo umori, pa valja imati dobar tim suradnika za sve to. Uz to, valja imati na umu da se poljoprivreda već duže vrijeme nalazi na udaru klimatskih promjena, a i da je prodaja hrane sve samo ne siguran posao, jer se slika na tržištu mijenja iz mjeseca u mjesec. 

Kako se čulo, za prodaju povrća, bilo da je to paprika, krastavci, rajčice, lubenice, jagode ili cvijeće sa četiri ha, imaju ugovorenu proizvodnju za poznate kupce, koji svaki mjesec plaćaju određeni iznos za isporučenu robu. U planu je i povećanje proizvodnje, bilo na zemlji ili putem plastenika, pomoću kooperanata koji moraju imati eko certifikat, a dobro su došli zbog drugačijeg tipa zemljišta i klime, odnosno plodoreda.

Govoreći o domaćem tržištu eko proizvoda, Iličić je kazao da su odustali od trgovina zdravom hranom jer se htio više baviti samom njezinom proizvodnjom, a ne možeš, kaže, imati sve. U Puli  je, kaže Siljan, malo eko prozvođača koji imaju više kultura godišnje ostalo na tržnici, jer su se više okrenuli razmjeni putem solidarnih grupa, a slično se događa i s konvencionalnim proizvođačima. Eko, kvartovska tržnica je pokrenuta u Puli još 2012. godine, koju jedanput na godinu obiđe i inspekcija, pa nije ni čudo, ističe, što se eko limun prodaje na tržnici, ali i oko nje na parkiralištima trgovačkih centara sve do ožujka, iako ga nema poslije Nove godine. 

Pešak drži da uštede ne treba raditi preko leđa kupaca već na logistici. Primjerice, grupa solidarne pomoći malih proizvođača hrane u Srbiji, koja se pojavila još prije pandemije korona virusa, ima 100.000 članova.  

Agroekologija povećava bioraznolikost

U raspravi je istaknuto da agroekologija povećava bioraznolikost na imanju već od jednoga hektara, gdje svaki štetnik ima svoga predatora. No, dug je i zahtjevan put od hobista, koji se ekološkom poljoprivredom bave zbog zdravije prehrane, do tržišta jer su potrebna i ogromna ulaganja bilo da se radi o proizvodnji povrća, voća, ljekovitog bilja... Sljedeći korak je biodinamika, jer se i boja zemljišta mijenja nakon zelene gnojidbe što je osnova za njezivu veću plodnost, odnosno povatak humusa u tlo. "Planiramo imati i domaće životinje na imanju, što zbog stajnjaka, ali i duhovne ravnoteže", istaknuo je Iličić, koji drži da nije teško prepoznati eko jaje ili piliće iz otvorenog uzgoja.

Što se tiče učestalosti korova u eko uzgoju, Đorđević nije krio da ga je on 'pojeo' u nasadima jagoda, ali drži da valja voditi računa o biljnom, ali i životinjskom svijetu i vodi na svome imanju, ali i puno šire.

Iličić napominje da tu agronomi imaju prednost, jer korov lakše prepoznaju, a pomažu i aplikacije koje prepoznaju štetnike. 

Inače, razmjena iskustva i znanja odvija se u sklopu Erasmus projekta Mediteranska karavana: Učimo i dijelimo znanja o agroekologiji, a webinar je namijenjen ekološkim proizvođačima,  ali i onima koje zanima kako ekološki poljoprivrednici planiraju i organiziraju svoju proizvodnju da bi bili financijski održivi u svom poslovanju.