Kada je bio dječak napravio je mala kola u kojima su on i njegov brat vozali sestru. To je njemu urođeno, on neće nikad odustati, radit će dok bude mogao hodati, hvali Mirka Poljaneca, jednog od posljednjih kolara, supruga Elizabeta.
"Nekada su četveronožni ljepotani bili veliki čovjekovi pomagači u poljoprivrednim, šumskim i drugim radovima, a drvena zaprežna kola glavno prijevozno sredstvo, ponos i dika svakom Slavoncu. Kolari pritom cijenjeni kao vrsni majstori, njima su ljudi skidali kapu s poštovanjem", s nostalgijom se prisjeća 82-godišnji Mirko Poljanec, izučeni kolar iz Lužana u Brodsko-posavskoj županiji. On i sada u poodmaklim godinama dnevno provodi najmanje sat-dva vremena u svojoj radionici, ponosan na zanimanje koje mu je sada kao umirovljeniku svojevrsni hobi.
Kada sam posjetio ovog vrijednog majstora, doajena kolarstva, bio je u svojoj radionici, pravio novi drveni kotač za konjska zaprežna kola. Ne može, kaže, mirovati ni u devetom desetljeću, veliki je zaljubljenik u svoj zanat i rad s drvetom pričinjava mu veliko zadovoljstvo.
"Moja majka je htjela da budem krojač, a ja nisam htio to nego kolariju. Zanat sam ispekao kod Joze Matičevića u Seocu kod Nove Kapele i tako mi se ostvario moj životni san", kaže Poljanec, kojeg mnogi stanovnici tog dijela Slavonije poznaju i cijene kao vrsnog majstora.
Nažalost, dolaskom traktora koji su u poljoprivredi zamjenjivali konje i volove, sve su se manje tražila zaprežna kola, pa se zaposlio u tvrtki "Đuro Đaković“. Poslije radnog vremena svakodnevno se kod kuće bavio i zanatom koji mu je prirastao srcu.
Zavolio je to od samoukog oca koji je znao koješta napraviti od drveta, iako je, kaže Mirko, bio običan seljak.
"Porijeklom smo Zagorci. Djed je 1912. doselio u Slavoniju. Otac i četiri njegova brata bili su vrijedne ljudi, prirođen im je bio majstorluk, svašta su znali raditi i napraviti, a i s mamine strane svi su se bavili nekakvim zanatima, pa sam i ja to naslijedio od njih. Osobito ljubav prema drvetu."
Malo provociram majstora Mirka i pitam ga zna li napraviti cijela kola.
„O, ho, ho, evo ima ih na slikama u albumu. Jako puno kola koje je napravio“, nije se mogla suzdržati od komentara Mirkova supruga Elizabeta s kojom 57 godina živi u braku, da ga ne pohvali kao dobrog majstora, ali i muža.
"Ako si u ono doba bio drveni majstor, kako su zvali nas kolare, morao si sve znati. Pravio sam sve drvene dijelove, čak sam i okivao dijelove kola, sve što je trebalo. Počinjao sam praviti kotače i osovine što je i najteže, zatim sam pravio štelove, drikove, šarage, lijevče i ostale dijelove. Pravio sam razna kola, kako je tko naručio: dugačka, kratka, radna seljačka i paradna, čak i fijakere. I cijene su bile različite, nije bilo svejedno raditi ukrase u obliku tulipana ili srca, ili obična kola", prisjeća se.
Odmah i dodaje: "Ova kola koja ste slikali to su najobičnija. Takva je imao moj ćaća 1939. godine kada se ženio. Svečana kola su ucifrana raznim ukrasima", zanio se u neke tajne svoga zanata. Dodaje da svaki kraj u tom dijelu Slavonije ima karakterističnu boju.
Na primjer Slavonski Kobaš imao je ciglastu, Ciglenik žutu boju, Siče imaju crvena kola… Mirko ni sada, iako ima 82 godine, ne može bez svoje radionice. Uvijek, kaže, nešto čeprka oko kolarije, makar sat-dva dnevno.
"Jako volim kolariju, to me drži, evo danas pravim novi kotač. U ovom dijelu Slavonije najlakša su kola od brestovine, jasena i hrasta. To su i najkvalitetnije vrste drva za njih pa ih od njih i pravim. U Srijemu ih prave od bagrema, ali to su teška kola. Nekada je u našim selima bilo puno zaprega, gotovo svaka kuća je imala konje. Ali nije bilo lako doći do kola. Morao si othraniti i prodati konja, pa s tim novcima doći majstoru i naručiti. Neki ljudi davali su drvo za kola. Dadu 3 kubika drveta i za to im majstor napravi. Lijepo je vidjeti lijepa kola sa lijepom zapregom. I sada za dobra treba imati dosta novca", kaže.
Za Mirka Poljanca, kao vrsnog majstora pročulo se nadaleko. Često je sa svojim kolima i fijakerima obilazio sajmove u Novoj Kapeli, Pleternici i drugim mjestima na kojima su se okupljali, tržili i družili mnogobrojni poljoprivrednici iz okolnih sela, pa i udaljenijih krajeva.
"Znate kome sam najviše radio kola i fijakere posljednjih dvadeset godina? Doktorima i velikim "budžama", onima koji su imali para. Prodao sam čak dva fijakera za Makarsku. Dobio sam i posao za jedan fijaker koji je stigao iz Njemačke, a imao samo dvije obloge na sebi. Inače kotač ide od 6 obloga. Moj zanat je izumro, nitko od mladih nije zainteresiran, jer ni kola se ne prave kao nekada", svjestan je.
"Kada sam išao na zanat spavao sam kod majstora, prvi sam ujutro morao biti u radionici. Subota je bila slobodna, ali prije odlaska kući morao sam očisti štalu i radionicu, pomesti i urediti dvorište i tek sam onda išao kući. Sve je to ulazilo u šegrtski staž. Zanat je trajao tri godine. Dvije godine sam išao u školu u Novu Kapelu i u Novu Gradišku gdje sam dobio diplomu", prisjeća se majstor Poljanec stjecanja praktičnih i teorijskih znanja o kolarstvu.
Koliko zna, sada je jedini izučeni kolar u Brodsko-posavskoj županiji koji još pomalo radi. U posljednje vrijeme ipak najviše na popravcima dijelova zaprežnih kola. Kaže, ljudi kupe stara rasklimana i istrošena na kojima najčešće treba praviti generalku, kao na lošem automobilu, a to može napraviti samo iskusan majstor.
Osim kola i dijelova za njih Mirko je od drveta mogao napraviti sve što je vidio, a radio je i sve ostale poslove oko kuće i na polju. Nekada su držali kravu i kobilu, obrađivali zemlju, a i sada još rado sa suprugom Elizabetom radi u vrtu. Vole proizvesti razno povrće.
"Mirko je od malih nogu zaljubljen u kolariju. Još kada je bio dječak napravio je mala kola u kojima su on i njegov brat vozali sestru. To je njemu urođeno, on neće nikad odustati, radit će dok bude mogao hodati. Radi u radionici, dođe u kuću malo se odmori i opet ide u radnju, stalno nešto izmišlja. Odlično se snalazi u svakom poslu, svi mu se čude, njemu ništa nije bilo teško, imao je veliku volju za sve", hvali ga supruga.
Dok ćaskamo o kolariji, Mirko prelistava album sa fotografijama, ali i novinskim člancima. Uvijek je bio zanimljiv novinarima, osobito na sajmovima. Album je spremio radi unučadi, da imaju za uspomenu i da vide što je u životu radio.
"Kada sam imao malo slobodnog vremena najviše sam volio otići u šumu slušati ptice i da vidim gdje ima grbavog drveta za lijevče, šarage i druge dijelove kola. I sada imam pripremljeno suhog drveta sigurno za troja, četvora kola, a za svaka treba kubik suhog drveta. Prošao nam je život samo tako. Svakom čovjeku koji voli raditi život brzo prođe. Ali ne žalim, lijepo smo proživjeli", kaže na kraju ovaj vrijedan čovjek, s prizvukom tuge što se njegov zanat gasi.
Fotoprilog
Tagovi
Autor