Lule i počeci duhanske industrije u Cetinskoj krajini

U izložbenom prostoru sinjskog Muzeja Cetinske krajine, do 30. listopada ove godine zainteresiranim posjetiteljima će biti dostupna izložba pod nazivom "Lule i počeci duhanske industrije u Cetinskoj krajini", čije su autorice Darija Brković i Danijela Petričević, kustosice te kulturne ustanove. Autorica likovnog postava izložbe - koja se može razgledati svakim radnim danom od 8 do 16 sati, a subotom od 8 do 13 sati - je akademska slikarica Ivana Poljak, dok je grafičko oblikovanje i prijelom izložbenih panoa, plakata, pozivnica i kataloga u elektroničkom obliku osmislio akademski grafičar Luka Duplančić.

Zanimljiva izložba lula i početaka duhanske industrije u Cetinskom kraju u Sinju

Naime, ta je neobična i zanimljiva izložba, koja je otvorena 1. kolovoza u sklopu kulturne manifestacije "Dani Alke i Velike Gospe", itekako upotpunila i turističku ponudu odnosno ionako zanimljive sadržaje ruralnog turizma Cetinskog kraja i dalmatinskog zaobalja, te je osim domaćih ljudi privukla pozornost i inozemnih gostiju iz primorskih gradova i s morskih plaža, posebice s omiškog, splitskog i kaštelansko-trogirskog područja. Očekuje se kako će do dana zatvaranja privući i pozornost učenika osnovnih i srednjih škola, te njihovih učitelja, od samog početka ove školske godine, kao i rujnu i listopadu, gotovo kao i u turističkoj špici tijekom ovogodišnjeg kolovoza. Mnogi od njih su vjerojatno pogledali i također zanimljiv video-film pod nazivom "Zelovske glinene lule" te tako upoznali njihova suvremenog proizvođača Ivana Delaša iz Zelova, inače vlasnika najstarijeg sačuvanog kalupa za izradu glinenih lula još iz davne 1801. godine, koji je zacijelo obnovio proizvodnju tradicijskog obrta, vjerojatno uvjeren kako bi zelovska glinena lula i danas mogla postati primamljivi turistički izvorni suvenir, dakako i hrvatski brand.

Tome će, dakako, uvelike pridonijeti i već dosadašnja jednomjesečna postava popularne i jedine takve izložbe u svijetu s više stotina izložaka, ne samo zelovskih glinenih lula, nego i različitih drvenih oblika kamiša - jednokoljenastih, dvokoljenastih - izrađenih od rašeljke, javora te savijenih vještim rukama pomoću specijalnog kalupa, tzv. krivače - prvi put otvorena u alkarskom gradu (u čijem je sastavu i selo Zelevo), kako je Hrvatska postala članicom Europske unije. Stoga toj promotivnoj izložbi, vjerojatno jedinoj takvoj u cijelom svijetu, daju atribut znatno šire razine (hrvatsko-europske) kojom se potiče ponovno pokrenuta, obnovljena zanimljiva obrtnička djelatnost iz višekulturnog miljea, zahvaljujući i Turističkoj zajednici Grada Sinja koja također prezentira i popularizira taj hvale vrijedan projekt. Zbog toga su posebice ponosni Zelovljani na sinjskom području, potomci svojih predaka, u zemlji i izvan nje - gdje god žive i rade - jer je riječ o proizvodu prema kojem je širem svijetu bilo prepoznatljivo njihovo selo razvučeno na planinskim obroncima podno Svilaje, od davnina poznatom izletištu.

Majstor Ivan Delaš nastavio s proizvodnjom glinenih zelovskih lula

„Ja sam Ivan Delaš iz Zelova, planinskog sela kod Grada Sinja. Bavim se izradom glinenih zelovskih lula. Inače, lule volim izrađivati posebno u proljeće koje mi omogućavaju da spojim etno i prirodno. Proizvodnja glinenih lula je u Zelovu počela prije 250 godina zahvaljujući obiteljima Delaš, Domazet i Jukć koji su u ovo mjesto došli iz nekih krajeva Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je što glinena zelovska lula ima više motiva iz sjeverne Italije, a tome se i ne treba čuditi jer je Cetinska krajina bila mjesto sukoba između Mletačke Republike i Osmanlijskog carstva. Tako postoji više vrsta i oblika glinenih zelovskih lula, a meni je najdraža baš lula 'delašica'. Postoji još jedna zanimljiva priča o glinenim zelovskim lulama, kao i o zelovskoj 'tvornici' lula. Kad se za vrijeme Drugog svjetskog rata doznalo kako u Zelovu ima 'tvornicu lula', neprijatelji su mislili da se tu krije nekakvo oružje. Stoga su nad Zelovom nadlijetali neprijateljski zrakoplovi tražeći tu 'tvornicu'. A kako su ju mogli naći kad je toliko bila minijaturna da je čovjek kroz prirodna vrata jedva mogao ući u nju. Izrađujemo i imamo više vrsta kamiša za lule, to su uglavnom dugi i kratki jednokoljenasti, dvokoljenasti, dakle, raznih oblika. Tradicionalno se izrađuju od rašeljke, javora i lijeske“, riječi su Ivana Delaša, pretpostavljajući kako su njegovi preci pušili duhan u lulama dok su još bili u Bosni i Hercegovini, znatno prije nego što su pred najezdom osmanlijskih osvajača naselili planinski podsvilajski prostor.

Sve govori kako je proizvodnja glinenih zelovskih lula od samog početka bila pouzdan primjer u selu Zelovo, kod Grada Sinja, gotovo u cijeloj Hrvatskoj. Znalci kažu kako nikakvih saznanja o neodređenim tipovima lula iz sjeverne Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te krajnje južnih krajeva Hrvatske nema, te se zasad o njima ne može ni govoriti kao o domaćem proizvodu. Mnogi tvrde kako glinene zelovske lule još uvijek nisu dovoljno istražene, a to se uglavnom odnosi na sami početak toga obrtničkog proizvoda. Manje-više svi kažu kako pušenje na lule su u taj kraj dalmatinskog zaobalja u 17. st. sigurno donijeli Turci. Stručnjaci također ističu kako su za zelovske lulare'bili bitni Mlečani koji su daleke 1686. godine sinjsku Tvrđavu oduzeli Turcima, započevši tako svoj stoljetni boravak u tom kraju. Također je zanimljivo saznanje što je tehniku glinenih lula pozorno opisao Božidar Širola davne 1932. godine.

Najteža izrada dvodijelnog kalupa od kositra i olova za izradu zelovskih lula

Znalci tvrde kako je dio posla u tehničkom smislu najteža izrada dvodijelnog kalupa od kositra i olova za koji je potrebito izraditi drveni model. Valja ga uresiti različitim geometrijskim uzorcima. Nakon što se izradi kalup, prikuplja se posebna vrsta gline koja se umoči u vodu, kako bi se iz nje izdvojili kamenčići te ini neprikladni materijali. Nakon što glina ostane u vodi, idući dan se udara batom kako bi se razbili svi ugrušci gline, oni koji nisu dobro navlaženi. Tek nakon toga se iz te mase oblikuju malene 'loptice'. Obje strane kalupa se obvezno namažu mašću, kako se materijal ne bi zalijepio za njegove stranice, te se u njih umetne glinena kuglica. Kalup se tada sklopi te namjesti u drvenu stegu. U dvije rupe u kalupu se utaknu klinovi koji će izmodelirati prostor za duhan te umetanje drvene cjevčice odnosno kamiša. Nakon što se izvade klinovi iz kalupa, drvenim se šilom izbuši mali kanal između prostora za duhan u onog prostora za umetanje cjevčice odnosno mjesta za kamiš. Tek tada je glinena lula sprema za sušenje. Najprije se suši na posebno priređenom koritu, zatim se lule nožićem skidaju svi suvišni znaci proistekli iz kalupa. I konačno predviđeni, prikupljeni broj glinenih lula stavi se u peć te se lule peku tijekom cijele noći.

Čini se kako su zelovski poduzetni doseljenici iz obitelji Delaš, Domazet i Jukić krenuli izradom glinenih lula, najčešće u obliku ljudske glave, najprije imitirajuću lule turskog tipa, no onim posebnostima koje baš zeleovsku lulu čine autohtonim proizvodom te uslijed čega je ona i prepoznatljiva u svekolikom miljeu tih proizvoda s planine Svilaje - na domaćem i svjetskom tržištu. Dobri poznavatelji zelovskih lula vole reći kako ima više inačica istočnog tipa lula - turska, austrijska, talijanska i zelovska glinena - dok vremešniji Sinjani ističu kako se duhan sadio i uzgajao gotovo na cijelom području Cetinskog kraja, ali najviše u prisojima Bajagića u lijevom zaobalju Cetine pa i na širem prostoru, na potezu Panj-Gala-Otok Dalmatinski.

Zelovo prepoznatljivo po lulama - svom suveniru i turističkom brandu

Mnogi od njih podsjećaju kako je duhan bio najkvalitetniji iz bajagićkih duhaništa. Dodaju kako se i ne treba čuditi zašto gotovo početkom 20. stoljeća izgrađen i kompleks čvrstih kamenih zgrada u sklopu Stanice za otkup i skladište duhana u alkarskom gradu u doba Austrije, poznata i kao "Ređija". To je vrijeme kada su slični objekti podignuti u većim mjestima uz granicu između tadašnje Mletačke Repubilke i BiH odnosno bivšeg Bosanskog pašaluka - u Imotskom, Vrgorcu, Metkoviću, gdje se otkupljivao duhan i od hercegovačkih proizvođača, i kad je izgrađena uskotračna željeznička pruga za popularni uskotračni vlak Split-Sinj poznat i kao ferata, sinjska 'rera'. Ta su čvrsta kamena zdanja prenamijenjena za ine djelatnosti te su u funkciji života ljudi tih sredina dalmatinskog zaobalja koji također potvrđuju kako je Austrija itekako ostavila traga na tom području Lijepe naše.

No osim što se diče glinenim lulama i drvenim kamišima, te cigaršpicama, Zelovljani se ponose i popularnim igračkama poput klepetala u obliku leptira izrađenih od drveta, kao i inim drvenim predmetima za svakodnevnu uporabu - od najjednostavnijih (vile, grablje, različito posuđe) do složenijih, dekorativnijih, ukrašenih duborezom, crto-rezom. No, majstori iz Zelova su poznati i po izradi drvenih naćava, lopara, stolaca, sinija, škancija, drvenog namještaja, a neki u šali kažu kako je nekoć gotovo svako kućanstvo u tom planinskom mjestu predstavljalo 'proizvodni pogon' različite obrtničke izrade. Znalci tvrde kako su rijetki krajevi, poput sinjskog Zelova, koji su razvijali i njegovali obrtništvo prenoseći ga na potomke, u čemu se dakako ističu proizvođači zelovskih glinenih lula, kamiša, cigaršpica i kutija za duhan.

Zelovljani poznati i po proizvodnji balota i popularnog 'klepetala' u obliku leptira

Inače, Zelovljani su po izradi navedenih drvenih predmeta poznati gotovo u cijeloj Dalmaciji, jer su svojim ručnim proizvodima opskrbljivali poljoprivrednike na tom području nudeći ih i prodajući na sajmovima, popularnim dalmatinskim dernecima. Također su prepoznatljivi i po izradi gusala, dipala, dvojnica, sviraka, kutija za cigarete ili duhan; kutija za britve, drvenih balota (buća) koje su i danas itekako popularne u igri 'na balote' ne samo u Dalmaciji u kojoj sve više igraju i žene, ponegdje i djeca, natječući se ravnopravno s odraslim muškarcima i u Zagrebu te okolici metropole Hrvatske.