Kovački zanat neće izumrijeti

U Dalmatinskoj zagori, osim lovačkog, najstariji je kovački zanat. Bez različitih ručnih alata, koje bi kovači skovali, nije se moglo raditi na oranici, a još manje krčiti dalmatinski ljuti kamenjar odnosno ljuti krš u Zagori, u priobalju i na otocima. Bez njih se nije mogao zamisliti ni zidarski, tesarski, kolarski, stolarski, krovopokrivački, brodograditeljski, kalifatski, limarski, bravarski, mesarski, obućarski, potkivački posao, a ni drvosječe ne bi mogle obavljati sječu.

Svi, osobito težaci, znaju kovača Petra Gilića-Kuku (80) iz njegove kovačnice u Gradu Trilju na lijevoj obali Cetine, tik uz državnu cestu Split-Trilj-Kamensko-Livno, koji teškim čekićem nad nakovnjem u svako godišnje doba, napose zimskih dana dok se bura valja niz Kamešnicu, kuje užareno željezo te vješto kali čelični ručni alat i ine metalne predmete. Doima se kako taj vitalni i hitri majstor plemenita zanata i ne mari za godine koje uspješno nosi na svojim plećima, jer ga pokreće posao - hrpe kosira, motika, špica, dlijeta, noževa, krampova, sjekira, škara, noževa... što ih mora iskovati i iskaliti, dakako i želja kako bi udovoljio mušterijama.

Vremešni kovači plemenita zanata

Kaže da je zanat naslijedio od svoga oca Martina, a katkada ga na nakovnju zamjeni sin Ivica, učitelj matematike i fizike u triljskoj Osnovnoj školi. No, nije siguran hoće li ga naslijediti u tom zanatu koji se naraštajima njeguje u obitelji. «Što se tiče kovačkog zanata, moj će sin Ivica sve bolje napraviti od mene jer se on još od djetinjstva, otkako je prohodao, vrti oko nakovnja i mjehova, a i više zna od mene. Kad god može, pomogne mi, ali ipak još ne može skovati i okaliti sjekiru, motiku, kosir kao ja; klepati lemiše, špice, škare, lopate i druge metalne predmete koji se koriste ne samo u kućanstvima na selu. I moji prijatelji iz gradova, najviše Zagreba, često mi donesu noževe posebice mesari, škare, motike, kosire... koje im klepam pa mi i to ulijeva dodatnu snagu», optimistično će Petar Gilić-Kuko.

Dodaje kako kuje na nakovnju koji je njegov otac nabavio u Osijeku još ratne 1942. godine, odnosno tijekom Drugog svjetskog rata, nakon što je bio odbačen u otpad. Petar podsjeća kako je svojedobno od mazije kovao i metalne alke za vitešku igru Sinjsku alku. «S ocem sam počeo kovati od svoje 13 godine života i teški kovački čekić sve do danas nisam ispustio iz ruku, a često sam radio od zore do mraka. I nikad nisam bio umoran iako sam, osobito u poraću, imao nepredviđenih teških situacija i trenutaka. Ali kada bih se ponovo rodio, opet bih se odlučio za kovački zanat. Iako je to težak i nečist posao koji, osim znanja i vještine, zahtijeva i snagu, i kondiciju, i zdravlje, i izdržljivost, ima i svojih prednosti u odnosu na druga zanimanja. Radim u zatvorenom prostoru, nikad nisam bio izložen kiši, vjetru, snijegu, hladnoći, a uvijek sam mogao i nešto zaraditi», tvrdi Kuko, ističući:

Kovački zanat zahtijeva snagu, kondiciju, izdržljivost osima znanja i vještina

«I ono što je najvažnije, ovaj zanat ipak neće izumrijeti jer je vezan za narod ne samo seljake i težake nego i građane. Ovdje su u moju kovačnicu dolazili i ljudi iz sinjskog Viteškog alkarskog društva moleći me da im kujem alke. A ja sam kovao i metalne alke za igranje dičinje alke, kao i suvenir alke», govori Gilić. U Gilićevu kovačnicu i danas dolaze najčešće njegovi brojni prijatelji koji s vrsnim cetinskim kovačem žele razmijeniti koju pametnu besjedu ili zanimljivu priču. Navrate i povratnici iz cijeloga svijeta, podrijetlom iz Dalmatinske zagore, baš kao i domaći ljudi koji se iz gradova vraćaju na stara ognjišta. Njima, pak, valja popraviti i alat dok obnavljaju stare kamene kuće, ključeve, krakune i kvake na vratima, obrađuju dolce i vrtače za sadnju novih vinograda, voćnjaka i maslinika...

Naime triljski je kovač Kuko ipak priznao da mu je žao što se mladi ne okreću kovačkom zanatu, te što u srednjim strukovnim školama nema takvih obrazovnih programa niti interesa učenika. Gilić tvrdi kako kovačkom zanatu itekako treba dati zasluženo mjesto u društvu i u obrazovnim, edukacijskim programima. «Jer, tko će kvalitetno kovati i klepati kosire, špice, motike, sjekire, lemiše, mesarske noževe, škare, baglame... kada ne bude starih kovača», pita Kuko. No čini se kako se na području Cetinskog kraja i Dalmatinske zagore ipak oživljavaju stari narodni zanati. Jedan od njih je i kovački obrt za kojim još postoji potreba, a čiji su se nedavno mogli vidjeti i na velebnoj izložbi Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja u zagrebačkim Klovićevim dvorima. Mnoge kovače svrstavaju i među umjetnike svog zanata, a jedan od njih je svakako i Ivan-Anđelko Kotromanovići u Cetinskom kraju, u Potravlju podno Bićina grada, u podnožju sjeverne strane Svilaje. U toj se obitelji od davnina njeguje tradicija kovačkog zanata koja se prenosi s predaka na potomke.

Ritam nakovnja i čekića

U toj je obitelji ponikao i Ivan-Anđelko Kotromanović, vrstan kovač, kojeg smo zatekli u njegovoj kovačnici gdje je u vignju raspaljivao žar i gdje je sve odzvanjalo u ritmu čekića i nakovnja. Tvrdi kako taj zanat i njegova djelatnost ima značajno mjesto u obrtništvu i gospodarstvu Cetinskog kraja, posebice u Općini Hrvace. «Kovački zanat stara je tradicija moje obitelji. Moji su preci ovdje došli iz Bosne, iz okolice Travnika, gdje su također bili vrsni kovači, i gdje su ga njegovali, o čemu svjedoče i knjige te stari zapisi. Taj su zanat, u narodu vrlo cijenjen, nastavili i u Potravlju. Tako je tradicija kovačkog zanata u potravskih Kotromanovića stara gotovo stara koliko i Sinjska alka. Kovali su moji preci, otac Ivan kojeg smo, evo, naslijedio na što sam itekako ponosan. Kujem sve što je potrebno kućanstvu na selu i u gradu: kosire, motike, kliješta, škare, noževe, špice, različite alate, željezne peke, dijelove za vozila, prikolice, jer sam ujedno i automehaničar. Godinama i desetljećima sam kovao i potkove za konje, no više nema tog blaga kao prije. Nema ih ni u cetinskom kraju», govori Ivan-Anđelko Kotromanović. Podsjeća kako je počeo kovati još u jedanaestoj godini pomažući ocu u kovačnici, raspirujući mjehovima vatru na vignju te držeći kliještima užareni predmet na nakovnju, ali i udarajući teškim čekićem pri oblikovanju predmeta. No godinama se i u Kotromanovićevoj kovačnici ne koriste mjehovi, nego se vatra raspiruje ventilatorom.

Sada je lakše kovati nego prije nekoliko desetljeća

«Sada je puno lakše kovati nego prije nekoliko desetljeća kada mi je u kovačnici pomagala supruga Ljubica, jer se služim strojevima. Sirovine imam dosta. Svoje proizvode uglavnom na slavljima i sajmovima (dernecima) Dalmatinske zagore te u primorskim gradovima uglavnom tijekom turističke sezone, dakako i subotom na sinjskoj tržnici, a kupci dolaze i mojoj kući te ih kupuju. Zapute se i oni iz Splita, Zagreba i okolice u Potravlje da bi vidjeli kako se kuje njihov naručeni predmet. Moji su proizvodi viđeni svugdje gdje rade i žive naši ljudi i izvan Lijepe naše te i izvan Europe. Kujem i po narudžbi, a sirovine i posla imam dovoljno. Prodam sve što iskujem i od kovačkog zanata se može živjeti. Zadovoljan sam tim više što sam zdrav i sretan što kovački zanat u mojoj obitelji neće izumrijeti, jer će ga naslijediti moji sinovi Ivan i Ante», raduje se Ivan-Anđelko Kotromanović.

Dakako, mnogi se sjećaju kvalificiranog kovača Šimuna Koprčine iz Graba, koji gotovo i u 90-toj godini života bio aktivan majstor. Starina je govorio kako se tim zanatom počeo baviti još kao 14-godišnji dječak uz svoga oca Ivana, također vrsnog majstora kovača, u staroj kovačnici Ante Bradarića u Trilju na Cetini. »Osim mene i mog oca, još su bili dobri kovači moja braća Grgo, Ivan i Lovre. Svugdje smo bili poznati i priznati kovači, napose u cijelom ovom kraju, a i u susjednoj Bosni. Imali smo pune ruke posla. Radili smo da bismo zadovoljili naše mušterije, dakako i živjeli. Sve smo ručno kovali, jer tada na tržištu nije bilo suvremenih alata, kao što ih ima danas«, pričao je Koprčina.

Zanat izučio u očevoj kovačnici

Već kao radoznali dječak Šimun je radoznalo vrludao oko nakovnja, čekića, mjehova, kliješta u očevoj kovačnici upoznavajući tajne tog starog zanata. A kad je odrastao, otac mu je pružio priliku da se ogleda. U početku je kovao samo jednostavnije, lakše predmete: sjekire, motike, lemiše, kosire, krampove, lopate, mašure, noževe, potkovice, kliješta, poluge, a poslije i složenije alate. Popravljao je strojeve, vatreno oružje (puške, pištolje), kotlove...

»U toku Drugog svjetskog rata postavio sam i brojne radionice u Dalmatinskoj zagori u kojima sam također radio i obučavao mlade kovače. Takve radionice sam postavio na Vrdovu u Kekezovim stajama, u Rudi i drugim mjestima Cetinskog kraja. Toga se sjećaju i moji tadašnji pretpostavljeni rukovodioci, koji su cijenili moj rad i stručnost. U tim smo radionicama kovali sve što je trebalo narodu, pa i dijelove za puške. Često smo demontirali i nagazne mine, avionske i druge bombe te od njih kovali druge predmete. Iako je taj posao bio iznimno težak, zahtjevan i odgovoran, a i pogibeljan, radili smo ga vješto, zdušno i vrlo uspješno. Čim sam obučio mlade kovače u tim radionicama, po dekretu sam se ponovno morao vratiti u Grab 1943. gdje sam nastavio kovački posao«, govorio je Šimun Koprčina.

Šimun Koprčina kovačko srce

U tom je mjestu Cetinskog kraja, u svom rodnom Grabu, kujući i obavljajući i značajne društvene poslove, dočekao završetak Drugog svjetskog rata. Nakon oslobođenja zemlje, prve dvije godine je besplatno kovao narodu različite metalne predmete (kose i kosire, sjekire, motike, čekiće...), a kad je u Grabu osnovana Seljačka radna zadruga, u njoj se zaposlio kao kovač. Tu je marljivi i vješti kovač Šimun popravljao i poljoprivredne strojeve, preuređivao ih i podmazivao, kovao dijelove za prikolice, plugove, kamione, traktore...

»To je vrlo težak zanat koji od dobra kovača traži snagu, znanje i snalažljivost u poslu. Radio sam koliko sam mogao, svakog dana od jutra do noći u svakom godišnjem dobu. Kada je prestala raditi mjesna zadruga, otvorio sam svoju kovačnicu u Grabu i redovito sam uplaćivao za porez, socijalno, zdravstveno. Službeno sam otišao mu mitrovinu 1970., poslije 55 godina rada. Ali i poslije sam uvijek ponešto radio, kovao u svojoj kovačnici, baš kako to i sada činim«, pripovijedao je Šimun Koprčina, čovjek kovačkog srca, koji se tim zanatom aktivno bavio više od 60 godina, naizgled velike volje i vještih ruku. Iako se primakao devedesetoj godini života, nije ga izdala snaga, niti razum i pamćenje.

Zabrinut što ga nema tko naslijediti

Nema sinova, pa ga u kovačkom zanatu nije imao tko naslijediti. Poručio je kako kovački zanat živi u narodu koliko ga nastavljaju i oplemenjuju mlađe generacije. »Dok kuješ, osjećaš se nekako sigurnijim i jačim, kao da si bliži ljudima, selu i seljacima, životu. U Grabu i okolici više nema kovača, a ne tako davno, ovo je moje rodno mjesto predstavljalo kolijevku toga zanata ne samo u Cetinskom kraju, nego i u široj Dalmaciji. Ponosim se što sam bio profesionalni kovač s prijavljenim obrtom, te što sam znao sve kovati u toliko godina rada«, govorio je barba Šimun, čiji je život uglavnom proticao između nakovnja i čekića. Iako je dugi radni vijek proveo uz mijeh i vatru, čekić i nakovanj u čađavoj i neuvjetnoj kovačnici, radeći bez ikakve zaštitne maske, ostavio je dojam iznimno zdravog i čvrstog čovjeka.

Autor: Nedjeljko Musulin