Bez struje, vode i susjeda - Josip Šolić na planini izrađuje gusle i diple

"U svijetu gdje se sve može kupiti, ja sam odlučio napraviti život i instrument, i to vlastitim rukama. Bez struje, ali s glasom, i bez vode, ali s izvorom koji nikada neće presušiti. Bar dok sam ja živ", kaže Josip Šolić koji se preselio na planinu.

Nema električne energije, nema vodovoda, nema trgovine iza ugla, a ni susjeda kojem bi mogao pokucati na vrata i zaželjeti dobro jutro. Ima tek kamen, šumu, voćke koje je sam posadio, nekoliko pčela, alat kojim izrađuje gusle i diple te mir koji, veli, ne bi dao za sve blago ovog svijeta.

Njegova kuća skrivena je u brdima Zelova Sutinskog u općini Muć, točnije na južnim padinama planine Svilaje, na mjestu gdje automobili rijetko prolaze, a mobitel često ostane bez signala. Do nje vodi tek uska cesta, a onda i makadam oputina u blizini koje je Šolić našao svoj dom.

"Meni ovdje ništa ne fali. Najteže mi je kad mi neko dođe. Navika sam biti sam i u tome sam pronašao zadovoljstvo", govori nam bez imalo dvojbe Josip kojeg zatičemo ispred kamene kućice pokrivene salonitnim pločama i jednim solarnim panelom za potrebe jedne sijalice. Kako kaže, njegova priča nije počela u ovoj kamenoj kući. Počela je prije gotovo sedam desetljeća, u Splitu, gdje je rođen 1958. godine. No, Split je za njega bio tek mjesto rođenja. Pravo djetinjstvo proveo je u Sutini i na obroncima Svilaje, među stadima ovaca i ljudima koji su živjeli od zemlje i blaga.

Već sa šest mjeseci života našao se na Šošnici, planinskom predjelu iznad Sutine, gdje je njegova majka čuvala ovce. Upravo ondje dogodila se priča koju danas prepričava s osmijehom.

"Mater me pričepila između dva kamena dok je čuvala ovce. Posli me nije mogla naći. Bila je mlada nevjesta, uplašila se i zaboravila gdje me ostavila. Srećom, naišla je jedna žena koja joj je rekla neka sjedi i čeka. Kad dijete ogladni, zaplakat će. Tako su me i našli". Možda upravo od tog dana, šali se, planina ga više nikada nije pustila.

Šta ćeš, baba kaže ajde u planinu. Živina doli, mi gori

Svako ljeto odlazio je s bakom među te planinske gudure i pašnjake. Dane je provodio čuvajući ovce, a noći spavajući u kamenim stajama.

"Šta ćeš, baba kaže ajde u planinu. Živina doli, mi gori. Mene bi stavili u tarabu između dasaka. Sirotinjski, ali meni je to ušlo pod kožu. Dok su druga djeca ljetne praznike provodila igrajući se, ja sam učio živjeti s prirodom. Bez vode nadohvat ruke, bez struje i bez ikakvog luksuza", priča.

Kasnije je život ipak krenuo drugim putem. Zaposlio se u Splitu. Radio u škveru, zatim na željeznici, a najveći dio radnog vijeka proveo u Podravki. "Svakodnevno sam putovao na posao, ali planinu nikada nisam napustio", sjeća se ovaj "planinski vuk“, kako ga zovu Sutinjani i Zelovljani.

Dapače, još 1984. godine počeo je stažirati za lovca i gotovo petnaest godina živio na brdu Šošnici. I od tuda bi svaki dan odlazi na posao u Split i po povratku ručao u svojoj rodnoj kući i odmah, kako on veli, biž u planinu. Prespava gori pa ujutro opet na posao u Split. I tako punih desetljeće i pol. Takav ritam mnogima je nezamisliv. Njemu je bio sasvim prirodan.

Četiri godine prije nego što se preselio u sadašnju kuću, njegov pokojni otac kupio je staru Šolića staju. Pokrio ju je i uredio koliko se moglo, a u njoj su se nekada čuvale zalihe hrane za stoku.

Kad je Josip odlučio ondje ostati, polako ju je pretvorio u svoj dom. "Posadio sam više od sto voćaka. Napravio sve šta mi treba. Nema ovdje puno, ali meni je dovoljno", ističe.

Umirovljenjem nije otišao u grad, nego upravo suprotno. Vratio se ondje gdje je odrastao. Danas gotovo sve radi sam. Bez ičije pomoći i to ga, govori, veseli.

"Vodu dovozim iz bunara u kanistrima. Odnosno dovezem onoliko koliko mi treba, pa pomalo trošim. Kupam se u lavoru, a sad imam i maštalo. Ulijem dvadesetak litara, ugrijem na suncu i gotovo", opisuje.

Svaki pronađeni predmet upisuje u bilježnicu

Električne energije nema. Po potrebi koristi agregat i akumulatore, ali većinu vremena bez njih može, kaže, sasvim normalno funkcionirati. "Navika sam. Kad čovjek dugo živi ovako, više ni ne razmišlja šta nema, nego šta ima", dodaje.

Hranu priprema na otvorenom kominu. Ljeti je to najveći izazov jer nema hladnjaka. "Ispečem meso pa može trajat koji dan. Nije to meni problem. Navika sam i na teže. Što se tiče trgovine do nje odlazim svakih nekoliko dana. Nekada je to bio dućan u Zelovu, danas najčešće u Neoriću", dodaje Josip.

Ivan Drlje - posljednji meštar iz Zagvozda čija je drvenarija obišla svijet

Prijevozno sredstvo nije se promijenilo desetljećima. Njegova Tomosova "Koza" i dalje odlično odrađuje posao. Kad treba otići u Split ili Solin, sjedne na Prometov autobus koji prolazi cestom nedaleko ispod kuće.

I dok bi mnogi takav život nazvali odricanjem, Josip ga opisuje jednom riječju - lipo. Jer njegov dom više nalikuje malom privatnom muzeju nego planinskoj kući. Na policama su poredani stari alati, kućanski predmeti, dijelovi poljoprivrednog pribora, staro oružje, drvene posude i brojni drugi predmeti koje je godinama pronalazio po napuštenim stajama.

Svaki pronađeni predmet uredno je zapisao u bilježnicu.

"Pišem gdje sam šta našao da sutra neko ne kaže da sam ukrao. Ako je čije, neka dođe po svoje. Ova moja 'izložba' svojevrsna je potreba da sačuvam trag prošlih vremena koja me je kasnije odvela i do starog glazbala koje će mi promijeniti život", prisjeća se Jopi, kako ga još zovu mještani, kada je u tim starim urušenim kućicama i stajama pronašao slomljene gusle.

Jedan mi je prijatelj rekao da nemaš ništa, ako nemaš gusle

Popravio ih je. A onda poželio napraviti svoje.

"Jedan mi je prijatelj rekao da nemaš ništa, ako nemaš gusle. Posli mi je jedan majstor kazao da nađem suho drvo i napravim ih sam. Bez škole, bez nacrta i bez interneta počeo sam učiti zanat. Prve gusle nisu bile savršene. Neke su pucale, a neke nisu davale ton kakav sam želio. Ali nisam odustajao. I onda komad po komad drveta, uz mnogo strpljenja, nastajali su instrumenti koji su ubrzo pronašli vlasnike diljem Hrvatske", tvrdi Šolić.

Zatim je uz gusle počeo izrađivati i diple. To je, tvrdi, još zahtjevniji posao. Najvažnija je dobra kozja koža.

"Najprije ide u kreč. Onda je čistim dok ne skinem svaku dlačicu. Posli se suši mjesecima. Najteže je napravit piske. Ako nisu složni ili upareni, kako već hoćete, nema od toga ništa".

Danas iza sebe ima na desetke izrađenih glazbala, a kao član kulturno-umjetničkog društva svirao je na raznim manifestacijama, dernecima, smotrama folklora, ali i u dječjim vrtićima. "Djeca su uvijek najiskrenija publika. Kad slušaju gusle, ostanu potpuno mirna", kaže.

Kako nije želio pjevati samo tuđe stihove, počeo je pisati vlastite deseteračke pjesme. Jedna po jedna, nastajale su priče o ljudima, običajima, svecima, dernecima i zaboravljenom načinu života Dalmatinske zagore.

Jopi se nikada nije ženio. Ne skriva da je možda upravo njegov način života presudio. Više od pola stoljeća svakodnevno je živio između posla i planine. Nije bilo puno prostora za obitelj. Ali zbog toga ne žali.

"Sva'ko ima svoj put. Ja sam izabra ovaj. I kada vam danas sa šezdeset i osam godina na leđima pričam o današnjem životu, složit ćete se sa mnom da ne zvučim kao čovjek koji se nečega odrekao", rezolutno će.

Teško je čovjeku koji stalno trči, a ne zna kamo ide

Naprotiv. Njegove rečenice odišu zadovoljstvom. Jer, veli, u voćnjaku ubire ono što rodi. Brine o pčelama, izrađuje instrumente, skuplja stare predmete, piše pjesme i svaki dan provodi u prirodi koju poznaje gotovo kao vlastiti džep. Ne skriva da mu današnji način života odgovara više nego gradska vreva.

"Mogu slobodno gol odat po šumi. Ko će me vidit?", kaže nam kroz smijeh.

Ali iza te šale krije se ozbiljna poruka. Za sreću mu ne trebaju veliki kvadrati, skupi automobili ni moderna tehnologija. Treba mu tek dovoljno vode, malo drva za vatru, alat, komad suhog javora i jedna jareća koža, materijala od kojih će nastati nove gusle i diple i planina koja ga prati od prvih dana života.

I što je najvažnije. Ovaj gorštak ne smatra da živi teško. Teško je, kaže, čovjeku koji stalno trči, a ne zna kamo ide. Zato se, nakon desetljeća rada, svakodnevnih putovanja i života između grada i planine, vratio tamo gdje je sve počelo. Na mjesto bez struje, bez vode i bez susjeda. Ali s osjećajem da mu baš ništa ne nedostaje.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor