Samouki graditelj Vinko Pejaković i s 93 godine izrađuje čamce te traži - babu!

Devedesettrogodišnji Vinko Pejaković, samouki graditelj čamaca još je prilično vitalan s obzirom da je dobrano zagazio u deseto desetljeće života. Svakodnevno taj čovjek vedra duha i šaljivdžija odlazi u svoju malu radionicu i, kako kaže, još uvijek nešto čeprka s drvenarijom. Na pitanje kako zdravlje, šeretski odgovara:

"Još me babe vole, a volio sam žene i dok sam bio mlađi. Dobro sam, zdrav sam, ništa me ne boli, samo noge su mi malo teže, ne mogu puno hodati, pa najviše vremena provodim u svojoj radionici", kaže i naglašava da u njoj nekako najviše uživa uz svoje alate.

"Naučio sam u životu raditi i bilo bi mi dosadno da se sada nemam s čime zabavljati“, pojašnjava ovaj starina iz Gornjeg Varoša kod Stare Gradiške dok me uvodi u skučenu radionicu i ponosno pokazuje što još radi.

Vesla za čamce, oklagije za snaše 

U njegovu radnom prostoru osjećaju se dobre vibracije koje širi ovaj vrijedni majstor Posavac, osobito po iskazivanju topline i ljubavi prema onome čime se i sada bavi u poodmakloj dobi. 

"Radim ja pomalo i druge poslove, a najviše me zanima drvenarija. Sada pravim vesla za čamce, držalice za razne poljoprivredne i šumarske alate: motike, vile, sjekire, cjepače, čekiće, lopate, grablje… Snašama pravim oklagije za razvijanje tijesta, kuhinjske daske, velike kuhače za miješanje pekmeza i čvaraka, male kuhinjske kuhače. Za sve ovo najviše koristim kvalitetno jasenovo drvo. Ne smije na njemu biti kvrga ili kvržica, jer takva držalica ili veslo lako puknu. Nekada sam pravio i šarage i drikove (lojtre) za zaprežna kola“, raspričao se djed Vinko o paleti svojih sadašnjih proizvoda.

Slobodno napišite da tražim babu, ali da je barem 15 godina mlađa od mene i jedrija i da može raditi.

Zanimljivo je da je, kako kaže, svašta u životu radio u poljoprivredi, u šumi, u kamenolomu, ali i ručno proizvodio i pekao opeku te mnoge druge poslove. Uoči samog Domovinskog rata, počeo je sa sinom Stjepanom graditi čamce i tako postao samouki majstor za ta riječna plovila.

"Posjetio sam jednog majstora koji je meni davno gradio čamac, sjedio kod njega dva dana i gledao kako on to radi. Shvatio sam da bih to mogao i ja jer volim raditi sa drvom i tako smo sin Stjepan i ja počeli graditi čamce. Do prošle godine izgradili smo ih više od stotinu. Obično su to bili čamci dugački 4 do 5 metara, bilo je i nekoliko duljih. Gradili smo ih od zdravih hrastovih dasaka, nije u njima smjelo biti nimalo bjelike“, prisjeća se početaka graditeljske karijere.

Sa sinom Stjepanom izgradio više od 100 čamaca 

Kaže da je u poslijeratnom razdoblju bilo puno zainteresiranih za kupnju tih čamaca. A nekoliko desetaka godina ranije kada je Sava često plavila posavska sela, mnoge obitelji koje su živjele uz tu rijeku imale su čamce s kojima su prevozili drva, pijesak, kukuruz i ostalu ljetinu.  

Dok sjedimo na klupici ispred radnje Vinko se na trenutak sa puno sjete vratio na uspomene iz mlađih dana kada je njegovo selo bilo živo puno djece, mladih i veselja.  

Na odlasku mi je dobacio:

"Slobodno napišite da tražim babu, ali da je barem 15 godina mlađa od mene i jedrija i da može raditi. I meni bi onda bilo ljepše i lakše, manje bi me noge boljele!“