Ivan Enjingi: Većinu sam stvorio u onoj državi

Imanje legendarnog vinogradara Ivana Enjingija, u Hrnjevcu, kod Kutjeva nedavno je bilo mjesto okupljanja agrarnih novinara i predstavnika Ministarstva poljoprivrede i Agencije za plaćanje u poljoprivredi.

Tim smo povodom razgovarali s Ivanom Enjingijem čija je obitelj na tim prostorima gotovo 130 godina. Ondje su Enjingiji došli iz Mađarske, s Balatona. Kako vinogradar i vinar Ivan Enjingi priča, bili su obrtnici i majstori svih vrsta, a vinograd od oko 2.000 trseva tada je služio tek za njihove potrebe. Kao dijete Ivan nije bio oduševljen radom na vinogradu, nije mu se sviđalo, ali je kasnije zavolio i "navalio s poslom".

Na koliko je hektara danas posađeno vaših vinograda?

Posadio sam vinograda na 60 hektara gdje ima 490.000 loza. Na cijeloj površini je ekološka proizvodnja već 33 godine. Još u bivšoj državi sam imao zelni znak na boci. Da bi ekološka proizvodnja bila moguća, imam i stado blaga red angusa, njih 250 komada koji čiste prostor koji nije za ništa drugo osim za pašnjak. Istovremeno prave stajsko gnojivo, oko 2.000 kubika godišnje kojim prihranjujemo vinograde i površine gdje se proizvodi hrana za zimu.

Koji sortiment uzgajate?

Sortiment kojega većinom uzgajamo je graševina. Odnosno, ona čini 30% uzgoja, a ostale sorte su rajnski, sivi, traminac, od crnih sorti zweigelt, crni pinot, frankovka, merlot, cabernet sauvignon.

Puno svojih vina izvozite. Gdje najviše?

Proizvodim oko 20 tipova vina. Od toga 30% izvozim u druge i prekomorske zemlje. Najzastupljenija je Amerika, Austrija, Belgija, nešto malo u Njemačku tako da osvajam tržište. Izvezao sam i dva, tri puta u Kinu, no tu je bilo velikih prevara jer su u to bili umiješani Hrvati.

Kako to mislite? Što smatrate lošim u odnosu države prema vinogradarima i vinarima?

Većinu sam stvorio u onoj državi. U onoj državi, koliko sam izdao računa, za 15 dana bih dobio novce. Danas, ako će mi kupac platiti, ako neće, ne mogu mu ništa, nikakvim sudovima. Lopovi samo mijenjaju firme, promijene naslov i tjeraju dalje. Velika je greška u našem pravosuđu koje nimalo ne utječe na to, krenuvši od svih dosadašnjih vlada. Potrebne su promjene u kojima će pravosuđe goniti lopove, a ne firme. Što dalje posluješ u ovoj državi, sve je gore.

Koristite li kakve državne poticaje?

Evo, sa 77 godina, prošle godine sam posadio 38.000 novih loza vinograda, u pripremi je još nekih 35 do 40 tisuća i nikakve poticaje ne koristim za ništa. Imam puno godina i nemam vremena da bih se gubio u papirima i ubijao time. Kredita sam imao i to tuđih koje sam morao vratiti i koje još vraćam. Ali nikada ni jednu lipu svoga kreditia. Ovo nisu hrvatske banke nego lihvarske koje su nas došle opljačkati. Sve ovo što ste vidjeli, a toga je još puno, stvorio sam svojim rukama. Danas zapošljavam 20 uglavnom mladih ljudi i ni za njih nisam dobio ni jedan poticaj jer smatram da i ovi poticaji koji se daju, nisu dobri i ja sam protiv njih. Sve u poljoprivredi što se proizvede, mjerljivo je. Sve što prođe preko računa i što država dobije svoje, da se tu dio vrati, bilo bi dobro, a ne ovako. Mnogi uzimaju ogromne površine, a onima kojima treba zemlja, koji zaista rade, ne mogu je dobiti.

A europski poticaji?

Kada su krenuli ti europski poticaji, upoznao sam se sa Slovencima koji su dobili i po 3 do 4 milijuna eura poticaja. Doveo sam ekipu iz Slovenije koji rade programe za potciaje. Došli su, obišli, čak su obišli i ministarstvo poljoprivrede i rekli: "Mislimo da ovdje nema šanse da dobijete poticaj, nemojte gubiti vrijeme." Tada ih je za poticaje podnijelo 50 do 60 vinogradara, samo ih je pet, šest i dobilo, drugi nitko ništa. A ogromne troškove i puno vremena su na to izgubili.

Vidite li kakve promjene na bolje?

Agrarni novinari educirani o Programu ruralnog razvoja

Dobro je ovo što ministar Tomislav Tolušić, kao i njegovi prethodnici poduzimaju vezano uz velike provjere korisnika zemljišta i poticaja. Većina takvih danas ima zemlju radi poticaja, a ne radi proizvodnje. Bilo bi puno bolje da se poticaj daje na temelju proizvodnje, da se takve nagradi, a ne davati mešetarima koji imaju zemlju samo radi poticaja.

Imate jedan od najsuvremenijih podruma, a često koristite reparirane bačve. Zašto?

Ovaj podrum je sagrađen 1993., na '94. godinu. Unutra je najsuvremenija oprema koja postoji u Europi, s mojim patentima, da bi se proizvodilo najbolje, najzdravije vino. Kapacitet podruma je 700.000 litara iako je godišnja proizvodnja 200.000 litara. Imamo rezeve nekih vina koja u prodaju idu tek poslije 8 do 10 godina. Sam proizvodim drvene bačve jer svako vino treba odležati u drvenim bačvama barem 6 mjeseci. To je odraz njegove kvalitete. Inox i ostalo posuđe je dobro pomoćno sredstvo. Ali pravog vina bez dobre bačve nema. Bačve repariram jer nema potrebe svaki puta kupovati nove bačve. I ove ovdje što ih vidite su reparirane bačve koje čekaju novu berbu. No, bila je loša godina i ostaju za iduću godinu. Ostaju pripremljene većinom za crna vina, ali i za bijela.

Kako se bačve repariraju, kakav je postupak?

Skinu se oba dna, iznutra i izvana se pohobla do čistog drveta, stavi se u vatru, u jedan koš, digne se temperatura 200 stupnjeva izvana, i pusti najmanje pola sata da se sterilizira cijela debljina. Bačva dobije prekrasnu rumenu boju, kao pripremljena nova. Zatvori se i to je tada nova bačva. Ovakav način pripreme je tek deset posto troška u odnosu na novu. Bačve su isključivo napravljene od slavonskog hrasta. Nekada su u vrijeme Austrougarske i stare Jugoslavije, Francuzi na ovim prostorima sjekli hrastove, tesali ih i vozili za Francusku. Ima jedan dobar bačvar s kojim surađujem već neko vrijeme, čak je kum podruma, Darko Perlovšek iz Đurđenovca.

Zašto je toliko važno da vino bude baš u drvenoj bačvi?

Ivan Enjingi: Neka se cijela Hrvatska okrene eko proizvodnji

Svako vino, bez obzira koliko je staro, treba živjeti. Ako ga zatvorite, naročito navojnim čepom ili kruna čepom, vi ste ga ugušili, ne može se razvijati. I u bačvi i u boci, s pravim plutenim čepom se ono razvija i dalje živi.

Vinogradar ste više desetljeća, što se promijenilo na bolje u državi, kako danas ocjenjujete tržište vinogradarstva i vinarstva u našoj zemlji?

Nešto što je jako bitno, kvaliteta se neuoporedivo digla za 100, 200 posto. No, sve je lošije jer ne funkcionira pravna država i sve što se proda, teško da se može sto posto naplatiti.

Jamči li ta bolja kvaliteta i bolju prodaju, ako izuzmemo naplatu?

Uvijek je kvaliteta vina trebala pratiti i kvaliteta cijene. No, hrvatski narod je osiromašio i oni koji znaju, koji bi htjeli kupiti kvalitetno vino, nemaju novaca. Samo se traži jeftino, bez obzira kavo je.

I domaći i strani gosti prepoznaju ovaj vinogradarski kraj, vole doći ovdje, što se danas najviše traži?

Sve se traži, ali graševina je svima najdraža.

Vincekovo slavite baš na 22. siječnja, nema pomaka, bez obzira što je ponedjeljak?

Da, pamtim još kao dijete da se slavilo baš na taj dan, a ne neki izmišljeni. Kako da slavimo Božić ili Uskrs na nekakav drugi dan. Prijatelji znaju da ih ne moram ni zvati, oni dođu i obiđu vinograde. Ponedjeljak ne mijenja stvar. Proslavit ćemo ga u posljepodnevnim satima, koji su na radnim mjestima da stignu odraditi svoj posao, a onda ćemo se potruditi malo izgubiti i noći da proslavimo uz dobro vino.

Foto: Vedran Stapić