Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Muzej tartufa
  • 05.04.2022. 12:00
  • Istarska, Paladini, Buzet

Zvali su ih smrdljivi krumpiri i bacali. Kako su tartufi postali vrijedan izvozni prozvod?

Vrijedna gljiva je produkt prirode pa ima sezona kad ih ima manje, nekad više. To je poput lutrije, čuli smo u Muzeju tartufa obitelji Karlić.

Foto: Marinko Petković
  • 2.201
  • 85
  • 0

Početkom proljeća počinje sezona lova, odnosno traženja i branja tartufa u Istri, koja traje sve do kraja kalendarske godine. Naime, dok crni, a ondje se izlovljavaju tri vrste, raste u šumi cijelu godinu, onaj vrijedniji, bijeli, čija je cijena lani dostizala četiri do pet tisuća eura po kilogramu, raste samo od jeseni do kraja godine.

Stoga smo posjetili prvi Muzej tartufa na našem najvećem poluotoku, onaj obitelji Karlić, koja već 15 godina ima i preradu te ih izvozi iz malog sela Paladini, kod Buzeta, gdje živi samo 44 stanovnika i 100 pasa. Potonji su itekako bitni jer je lovac, bez izvježbanog psa, nemoćan u potrazi za gljivom koja raste ispod zemlje. Dug je, čuli smo, bio put od "smrdljivih krumpira", kako su ih nazivali seljaci u središnjoj Istri još prije 50-ak godina, do njenog zaštitnog znaka i vrijednog izvoznog proizvoda.

Izvozni proizvod dobio i interaktivni obiteljski muzej   

Interaktivni muzej je rezultat višegodišnjeg truda i rada svih članova obitelji Karlić, koji i danas idu u lov na tartufe, sve tri generacije - od none do unuke. Na dva kata stare obiteljske kuće usred sela, pronaći ćete u njemu brojne info-panele sa zanimljivim činjenicama o svijetu ovih gljiva, kao i brojne fotografije te audio-snimke starih tartufara, nekadašnju opremu i pomagala, kao i fotografije slavnih pasa-tartufara. Tu je i olfaktorna "učionica" odnosno stol, koji će vam pomoći da naučite razlikovati mirise različitih vrsta ove vrijedne namirnice. 

Na samom ulazu u muzej nalazi se panj hrasta s tartufima, koji zorno pokazuje gdje žive, a ispred je velika maketa lovca i psa. Na gornjem katu ima svega, od mnoštva obiteljskih fotografija poznatih tartufara, opreme za traženje i vađanje do slika legendarnog Giancarla Zigantea i njegove kujice Diane, koji su u studenom 1999. godine, nedaleko Buja, pronašli dotada najveći ikada ubrani tartuf na svijetu od 1,31 kg. Upravo taj uvršten je i u znamenitu Guinnesovu knjigu svjetskih rekorda, te tako Istru pozicionirao na svjetsku tartufarsku kartu.

Giancarlo Zigante - od magneta za tartufe do rekorda upisanog u Guinessovu knjigu

Radmila Karlić nam je pokazala i sliku malog crnog psa, mješane pasmine pod imenom Crnko, iako je zapravo bio ženka, a koja je punih 17 godina uspješno tražila tartufe i zaslužila svoje mjesto u prvom muzeju. Broj obiteljskih pasa danas je narastao na osam.

Nazivali su ih smrdljivi krumpiri i - bacali 

Inače, kaže Radmila, sve je počelo kao hobi, uz oca koji je prvi u obitelji krenuo u ovaj lov, samo s jednim psom. Karlići se preradom vrijednih gljiva, uz organizirano traženje za turističke grupe, bave već 15 godina, pa danas imaju dobro uhodan posao sa čak 500 restorana diljem svijeta, sve do Dalekog istoka. Iza lijepo uređene kušaonice stoji pogon od 12 zaposlenih od prerade, restorana za degustaciju tartufa do lovaca na iste, te još pet do šest sezonskih radnika. 

Cijena tartufa ovisi o ponudi i potražnji na tržištu

Selo Paladini nalazi se u blizini velikog jezera Botoniga, koje je izuzetno važan dio osjetljivog ekosistema u kojem rastu tartufi. Cijena svježeg crnog kreće se trenutno oko 700 eura. U ljetnom periodu cijena mu padne na 200-300, a u zimskom naraste na čak 1.000 eura po kilogramu. To u prvom redu ovisi ima li ih u ponudi u Italiji, ističe naša sugovornica, koja je i velika zaljubljenica u tartufe jer je to veže za višesatni boravak u prirodi, a i podiže adrenalin. "Radi se o iskonskom lovu, jer nikada ne znate na što ćete i gdje naići, ali skoro uvijek nešto nađemo", otkriva ona. 

Čulo smo da bijelom odgovara više kiselije tlo, pa se najčešće nalazi uz rijeku Mirnu i u kompleksu Motovunske šume, dok crni obitavaju u okolnim brežuljcima hrastove šume, nedaleko njihova sela, gdje prevladava više ocjedito tlo. Mikroklimatska ravnoteža vrlo je važna, a bitno je da u svibnju padnu dovoljne količine kiše. Kada tartuf, koji živi u simbiozi s korijenom stabla, dosegne svoju potpunu zrelost (koja je neovisna o veličini), počinje ispuštati specifičan miris. Pa je tako moguće po istome mjestu proći bez uspjeha nekoliko puta, dok će ga već dan-dva kasnije dobro istreniran pas nanjušiti.

No, potrebno ih je vaditi iz zemlje vrlo pažljivo, kako bi se što manje oštetio kako željeni ulov, tako i korijen stabla. "Lovci su svjesni vrijednosti šume, te brinu o njima, pažljivo zakopavajući rupe kako bi budućim tartufima, koji su zahvaljujući životinjicama koje šire mikorizu skloni izrasti na istom ili bliskom mjestu, omogućili zaštitu od svjetlosti", objašnjava nam.

Jokeri se najviše traže, a licenca košta 250 eura  

Bijeli su rijeđi i skuplji, a sukladno veličini, svrstavaju se od treće do extra klase (tzv. jokeri). Cijena im može doseći i do 5.000 eura za kilogram, a za razliku od crnih, zasad nema dobrih rezultata u njihovom uzgoju u šumi. 

Za ovaj lov, osim dobro istreniranog psa, potrebna vam je položena licenca za tartufara, koju se mora obnaviti jednom godišnje. Dozvola košta po osobi 250 eura godišnje, a istu plaćamo Hrvatskim šumama, pojašnjava Karlić.

Prvi obiteljski muzej tartufa otvoren je u selu Paladini kod Buzeta

Obitelj se, uz lov i preradu, odvažila i na sadnju plantaža crnog tartufa, pa danas imaju posađenih 3.000 stabala hrasta i lješnjaka, koji su prve rezultate dali tek šest godina nakon sadnje. Plantaže su smještene uz prirodne stoljetne šume, kako bi se postigao što veći prirodni balans tla i mikroklime.

Pokušat će uzgojiti i bijeli tartuf, čije su sadnice naručili, a sadnja je u planu ove godine. Prvi rezultati očekuju se za osam do deset godina, iako smo čuli da su ih u Italiji dobili već za šest.

Čovjek je nemoćan bez psa 

Među 200-njak registriranih lovaca na tartufe u Istri je i Sani Sirotić iz obližnjeg sela Pengari, kojeg smo zatekli kod pasa u velikom dvorištu kušaonice obitelji Karlić. Tamo je bilo u čistim kavezima osam pasa, različite pasmine, ali svi u dobroj kondiciji, iako su dva "lagotića", kažu, već u poznim godinama i uskoro će u zasluženu mirovinu.

On nam je otkrio da u sezoni svako jutro i večer ide u lov. "Ovo područje je specifično po ljetnoj vrsti koja kreće nešto ranije nego u drugim dijelovima Istre, kod Motovuna, a traje do rujna. Na kraju te sezone počinje zimski tartuf koji je jako dobre kvalitete bez obzira na vremenske uvjete", ističe Sirotić.

Vrijedna namirica je produkt prirode pa ima sezona kad ih ima manje, nekad više, to je poput lutrije. No, tržište je posljednjih godine sve veće, jer je prije to bila samo Italija, potom Francuska i Španjolska, koje ih i same imaju i izvoze, a danas je to gotovo cijeli svijet.

Na pitanje zašto se odlučio baviti baš njima, govori nam da je to stvar osjećaja. "Ljudi ih vole zbog mirisa, neki zbog okusa, a meni, kao tartufaru, taj trenutak kada pas zagrebe stvara neopisiv osjećaj sreće koji me gura dalje, poput neke ovisnosti. Zato će to svatko opisati na svoj način", otkriva nam naglašavajući da je čovjek bez psa bespomoćan.

Uloga ljudi je obučiti ga, postepeno vodeći u šumu. "Kada on to nauči, o njemu potpuno ovisiš. Psi nam samo vraćaju uloženu pažnju i ljubav, nevažno je li vani hladno, toplo ili kiša, u šumi nema stresa. Jako je lijepo, ali zahtjevno raditi ovaj posao", ističe navodeči da je svaki put drugačiji gušt i adrenalin.

Lagotto Romagnolo pasmina 

Najpoznatija pasmina za ovu vrstu lova su Lagotto Romagnolo. “Ljudi obično pitaju koja je najbolja vrsta pasa, no najbolja ne postoji", naglašava Sirotić opisujući ove pse kao pasminu jako dobrog "nosa", koji se ne linjaju i pretežno koriste iako su i druge pasmine, kao i one mješane jako dobri lovci.

Tartufar Sani Sirotić pse naglašava kao ključne u ovom lovu 

Lagotići, otkriva nam dalje, nisu samo za ovaj lov. U jednom leglu imate tek jednog ili dva za tartufe jer je ključan dobar njuh kojeg imaju i svinje, ali je njih, dakako, teže dresirati. "Što se tiče Lagotta, oni su možda jedina pasmina koja može doživjeti 15 godina i još uvijek raditi svoj posao u šumi u potrazi za tartufima", zaključuje Sirotić.


Fotoprilog


Tagovi

Tartufi Muzej tartufa Radmila Karlić Sani Sirotić Lov na tartufe Lagotto Romagnolo Psi tragači


Autor

Marinko Petković

Više [+]

Dugogodišnji novinar s diplomom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu koji prati poljoprivredu i prehrambenu industriju. Danas na iste teme izvještava za brojne domaće medije. Predsjednik Zbora agrarnih novinara pri HND-u.