Katica Starešinović se zbog potresa prebacila na proizvodnju kuhanih sireva

OPG Josip Starešinović iz Strašnika kod Petrinje bavi se proizvodnjom mlijeka i mliječnih proizvoda. Katica i Josip imaju osam krava i do sada su bili zadovoljni razvojem poslovanja. "Od kada nas je pogodila ova nesreća, sve se okrenulo naglavačke. Kuća nam je predviđena za rušenje, a mi trenutno mlijeko prerađujemo u kućici za laktofriz", govore potreseni poljoprivrednici iz sela u kojem obitava 200-tinjak stanovnika i za koje se tek pročulo nakon nedavne katastrofe. Naime, u Strašniku je bio epicentar potresa koji se dogodio 29. prosinca 2020.

Zadnjih godina prodaja sireva išla odlično

Ističu da kućica nije adekvatna za preradu. Stavili su unutra peć na drva, ali ona ne može dovoljno zagrijati jer je vani velika hladnoća. "U tim je uvjetima teško raditi sireve koje inače imam u ponudi, zato sam se prebacila na kuhane", govori nam Katica koja je do nedavnih nemilih događanja radila razne vrste sireva, a prodavala ih je uglavnom na kućnom pragu. Spominje da su prije dosta godina predavali mlijeko u mljekaru, ali su se nakon prestanka odvoza i otkupa morali okrenuti preradi. "Nije mi uopće žao jer je zadnjih nekoliko godina prodaja išla odlično", dalje navodi gotovo s veseljem u glasu radi lijepih sjećanja koja su je nakratko ozarila.

Na pitanje uspije li prodati kuhane sireve koje trenutno radi, odgovara da uspije jer su se ljudi polako počeli vraćati na ovo područje. A vjeruje da će se i u Petrinju svakim danom sve više stanovnika vraćati, samo neka prestane svakodnevno tresti.

Privremeno povezali zidove sjenika

U vrijeme navedenog potresa Josip je bio na poslu, Katica u kuhinji u prizemlju kuće, a njihov sin u dnevnom boravku. "Taman sam krenula brisati pod kada me bacilo", prisjeća se. "To je bio takav udar kao da je u kući eksplodirala bomba. Kako sam pala na leđa, vidjela sam da se sve oko mene ruši. Kuhinjski elementi, cijev od peći... ma sve je oko mene padalo", s nemirom u glasu opisuje. Srećom je sin bio blizu pa ju je nekako ugrabio i odvukao pod štok gdje su zajedno čekali da prođe najgore. Van nisu mogli izletjeti jer su s kuće padale cigle i crijepovi.

U prizemlju su im popucali svi zidovi, popadale pločice, bojler i namještaj dok je kat ostao gotovo neoštećen. No, i on se od naknadnih podrhtavanja tla raspucao i nagnuo na jednu stranu. Izvana kuća još uvijek izgleda relativno dobro, ali kada se u nju uđe – prizor je šokantan! "Boji se čovjek ući, samo nakratko uletimo nešto uzeti i brzo izletimo van", vele nam dok zamišljamo kako stresno to mora biti.

Srce im se para od pogleda na kuću

Kazuju da su se poslije Domovinskog rata vratili na spaljeno i srušeno, da su ponovno sve izgradili. "Drugi puta krećeš iz početka, to je prestrašno. Tko ima kuću, tko ju je sam gradio, zna o kakvoj muci pričamo", govore na rubu plača, sa stalno prisutnom knedlom u grlu.

Trenutno borave u kontejneru koji im je po privatnoj liniji omogućio Željko Tokić iz Zagreba kojemu su izuzetno zahvalni na divnoj gesti. Radi se o ugodnom malenom objektu gdje imaju sve. Ali kažu da je najgore kad izađu iz njega i ugledaju vlastitu kuću u koju ne mogu ući. "Srce nam se para od pogleda na nju", priznaju s ogromnom tugom u glasu. Katica ne može suzdržati suze dok o tome govori. Priznaje da se po fasadi vidi kako kuća sve više puca i svjesna je da im je bolje držati se podalje.

"Ne znam kako krenuti od nule, već imam 55 godina, nisam više mlada", priča nesretna žena.

Mladi odlaze, ostaje samo starost

"Suprug ima visoki tlak, a trenutna situacija mu ne pomaže", brine i o Josipovom zdravlju dok se s razlogom pita što nosi budućnost. Što će biti, hoće li država nešto poduzeti, hoće li uopće moći pomoći. "Slijedi rušenje kuće, a problem je što je uz nju sve vezano, i garaža i dvorišna zgrada, tako da će se morati rušiti sve", s nevjericom zaključuje.

Nije nam bila namjera, ali rasplakali smo jadnu ženu koja je u jednom trenu ipak rekla da im svi mi koji dođemo ili nazovemo zapravo budemo kao psihoterapeuti, da im je lakše kada se imaju kome malo izjadati.

Nakon što se malo sabrala, Katica nastavlja da je život sada već obeshrabrujuć, da ne zna hoće li se više mladi vratiti i nastaviti ovdje živjeti. "Sve nas je manje, ostaje samo starost. Mladi će otići, snaći će se već u životu. A to nam sada najmanje treba." Kaže da je šteta jer da se radi o bogomdanom kraju, da je predivna priroda i da svatko tko dođe u Strašnik ostaje iznenađen ljepotom sela. "Kako bi tek bilo da se zadnjih desetljeća nešto ulagalo", pita se.

Bitno da su svi živi i zdravi

Razočarana je što se gleda, kako kaže, samo Zagreb i oko njega, a da se na njih zaboravlja. "Ako se nešto ovdje radilo, to su ljudi privatno, tako kao mi", iskreno će vrijedna Banijka koja je svojedobno razmišljala i o pokretanju seoskog turizma. Ali sada je to sve palo u vodu.

Svjesna je da će biti teško nastaviti ovdje živjeti. Dok joj tmurne misli prolaze kroz glavu, iskače jedna sretna koja joj daje snagu i volju za dalje. "Imam unuku od 9 mjeseci pa nekako moram dalje", govori sada već vedrijim tonom. Nasmiješila se i preplavio ju je optimizam. "Bit će dobro", zaključuje. "Ono što uvijek kažem - imam djecu i unučicu, živi su i zdravi, a sve drugo ćemo nekako", uvjerava i nas i sebe.

Mali ljudi su snaga ove zemlje

Još je htjela za kraj naglasiti da joj je jako žao mladih ljudi koji nemaju perspektivu jer smatra da je naša mladost divna, da nije niti lijena niti bezosjećajna. "Sila mladih je bila ovdje kod nas. Ujutro na Novu godinu došlo je njih 20-ak iz Karlovca da pitaju da l' nam što treba napraviti, je l' trebamo vode ili hrane. Pitala sam zašto ne slave Novu godinu, a oni su mi odgovorili da nema njima Nove godine dok je nama tako", ispunjenog srca govori Katica i istovremeno iskreno zahvaljuje onima koji su im pomogli pri prekrivanju kuće.

Tomislav Šubić: Štala kuću gradi, to je 'stara narodna' na Banovini, u koju se i sada uzdamo!

Nakon prvog potresa ih je posjetilo 10-ak, kako ona kaže, djece. "Svi 18 do 20 godina, i pitaju nas da l' što trebamo jer su nosili, vodu, kruh, konzerve. Rekli su da su iz Ludbrega. Djeca koja nikada nisu čula za Strašnik utipkala su naziv našeg sela u GPS jer su znali da je tu bio epicentar, i došli pomoći. Kakvu mladost mi imamo!", ponosno i zahvalno te kao da ne može vjerovati odmahuje glavom i nastavlja (puno dubljim tonom i usporeno) kako nije u redu da upravo oni moraju otići u svijet u potrazi za boljim životom.

"Njima treba omogućiti da imaju dobru plaću, da ostvare svoje potencijale, da ovdje osnuju obitelj, a ne u tuđini", prenosi snažnu poruku ova topla i mudra seoska žena. "Zajedništvo koje smo pokazali u najtežim trenucima je ono što nam treba. Mali ljudi su snaga ove zemlje", zaključuje i ostavlja nas da dobro promislimo o njenim riječima.