Drama u Kitnjastoj Glavici: Medvjed pokupio jarca iz staje Milana Kneževića

Stasitog podgorca Milana Kneževića (64) iz Rovanjske malo tko ne poznaje. Postao je još poznatiji otkad je naš portal objavio kako molitvom štiti svoje koze od ugriza poskoka.

“E, ali više ne molim. Nema potribe”, kaže Milan. Poskoka, veli, više nema. Nađe se dikoji. Mršav. Nikakav. Nema za njih više hrane. Nema miševa, tica, guštera… Sve zareslo u šikaru. 

“Otkad nema ambara nema ni miševa. Guštera sve manje, a podenovo ptica. Jeste l' čuli da je u Europi nestalo 600 milijuna tica? Od toga 247 milijuna rebaca. Nema zrna”, govori i na svoj način pojašnjava kako grubo je narušena prirodna ravnoteža. Čak i u Podgorju ispod Velebita.

Poskoci su se nekada hranili miševima. A kad bi hibernirali, usnuli u zimski san, miševi bi im vraćali milo za drago. Zavlačili se u rupe i gostili bespomoćnim, ali slasnim poskocima. E, al tada nije falilo ni miševa ni poskoka. U prirodi sve jede i biva pojedeno da bi se život nastavio, govorio je Darwin. "Tako je bilo dok je Bog iša po zemlji. Blaga divljog i domaćeg svake vele, a sada, ako neka divljač hoće preživiti more samo tamo di ima domaćih životinja", pripovida Milan.

Povratak u Kitnjastu Glavicu

A on 4 kilometra iznad Rovanjske i Modriča prema Velebitu na Kitnjastoj Glavici ima 120 grla rasplodnih koza, jarčeva i jaradi. Glavica je nekada imala desetak dimova. Tu je rođen, odrastao i vratio se dok čeka starosnu mirovinu. Uskoro će napuniti 65 godina.

Iz dva braka ima petero djece i zasad četvoro unučadi. OPG je na kćerci Daniri udanoj Ledić. Svekrva joj je rođena sestra od majke Josipa Jovića, prvog poginulog hrvatskog branitelja. “Moj zet Josip dobio je ime po svom ujaku”, ponosno ističe Milan, koji je i sam bio branitelj u sastavu 138. brigade. Delničkoj iz Fužina. U Gorskom kotaru je i radio u tamošnjoj Šumariji. Brat Ivan je, nažalost, poginija u akciji Maslenica.

Njegov životni put je težak, ali i zanimljiv. Prošao je svašta, a još je u dobroj kondiciji. Zdrav. Kako i ne bi bio kad dnevno samo u odlasku i dolasku od Rovanjske do Kitnjaste Glavice prijeđe 16 km, plus cjelodnevno kretanje za stadom na ispaši. Tamo gore u Kitnjastoj i on i blago imaju sve potrebno. Smještaj, vodu, ispašu i čisti planinski zrak. Najbolji na svitu.

U posljednjih nekoliko miseci “tamo gori”, sve donedavno, bi i prenoćio. A ni oka ne bi sklopio. Zašto?

Napad medvjeda i rekonstrukcija štetnog događaja

“Zbog medvida”, odgovara. Pod okriljem noći sa 9. na 10. kolovoza medvjed se spustio s Velebita i iz staje mu pokupio jarca koji je bio težak preko 80 kg. S njim prešao preko nape visine 300 cm,  a potom preko suhozida visokog 2 metra i žice iznad njega visine 1,5 metara da bi ga odnio 200-tinjak metara od štale i u šumi dokrajčio.

“Od jarca nije ostalo ništa nego zeru rebara, grizine iz droba i glava. Kao kad ribu pojedeš”, kaže Milan.

Evo kako je rekonstruirao cijeli štetni događaj. “Kad sam to jutro doša gori prvo sam vidija da s pasom nešto nije u redu. Ja njemu govorim Gare, je*iga, znan da si bija sam. Al, da sam ti sinoć i vodu i večeru. Sve. A Gare ništa. Samo zavija. Kad sam se javio kozama, pozva ih one ne iđu iz štale. Uđem unutra kad one se stisle jedna uz drugu da bi ih sve pokrija jednom dekom”, pripovida.

Kad je vidija da od tri jarca, fali jedan i to najdeblji počeo je rekonstruirati događaj. Nije vuk, nije čovik. Niko nego medvid. Samo medvid može isčupati gredu, popeti se na suhozid, zgaziti žicu,  slomiti jarcu kralježnicu, živoga nositi priko 200 metara do šume i ciloga ga poisti.

Možda žica nije bila čvrsta. Bodava, kažem Milanu.

Zamka, krivi mamci i obrana petardama

Ma budi pametan, odgovara, što njemu  žica znači. “Kad ogladni neb njega spriječila ni una žica što je Unprofor meća. Neb bogami”, govori. O štetnom događaju obavijestio je lovozakupnika, općinu, saznali i u resornom ministarstvu, ali niko ništa. Milan je nastavija noćiti u Kitnjastoj. Dežurati kod koza.

“Znao sam da će se vraćati”, kaže. Tako je i bilo. Čim bi se približija Gare se uznemirija, lajao da bi ga probudija. “Jednu noć imali smo i bliski susret. Medvid s jedne strane ograde, a ja s druge. Gledali se oči u oči. Gledali dok on nije popustija i otiša. Pametniji popušta”, duhovito će Milan šaleći se na vlastiti račun. U međuvremenu nabavija je i petarde. Obrana se pokazala uspješnom, ali nije to rješenje. Pucnjava uznemirava i koze. Medvjeda je tribalo uloviti živog, uspavati i zbrinuti ga možda tamo u Kuterevu. 

Došli veterinari i postavili stupicu. Za mamac objesili krepanu lisicu. Medvjed nije zagrizao. Zatim su za mamac postavili srneće meso iz zamrzivača. Opet ništa. "Znao sam", kaže. A kad je on za mamac postavio svježu džigericu (jetru op.a.) ujutro je više nije bilo. Znači medvjed je došao, pogostio se i prošao lišo jer stupice više nije bilo.

Donirali mu električnu ogradu sa šest žica

Za njegov problem saznali su i u nevladinoj organizaciji za zaštitu prirode - WWF Adria, došli i postavili električnog pastira sa šest žica na žičanu ogradu pod naponom od 12.000 volti. Dobro je uzemljili, ugradili i gromobran. “Medvid tu više neće moći proći”, kaže. Zahvaljuje se ljudima iz WWF-a koji su saznali za njegovu situaciju i rješili mu problem.

“Zahvaljivam do neba i do boga. Pomogli su mi i eto spasili me”, kaže Milan koji sada mirno spava “ka dite kad se naide”. 

Drago je ovo čuti i Nevenu Šloparu iz WWF Adria. U sklopu projekta LIFE EuroLargeCarnivores (LIFE16 GIE/DE/000661), sufinanciranog od EU, donirali su mu sustav električne ograde koji bi trebao onemogućiti daljnje upade medvjeda u njegovo dvorište i staje.

Pojasnio je da kroz ovaj projekt provode razne druge aktivnosti koje u cilju imaju olakšavanje suživota čovjeka i velikih zvijeri, a jedna od njih je i promocija mjera za sprječavanje štete. "Tako smo uspjeli i donirati dva sustava električne ograde, jedan za zaštitu goveda od vukova u Karaliću kod Drniša, a ovaj drugi kod Milana kako bi zaštitio svoje koze od medvjeda", govori Šlopar. Iskoristili su i priliku da svim zainteresiranim mještanima pokažu kako funkcioniraju i dogovorili s primateljima donacija da pojasne svakome zainteresiranom kako radi i koliko je učinkovita.

"Također smo snimili i edukativni film o postavljanju i održavanju kojeg ćemo objaviti na Youtubeu. Kroz taj film će svako zainteresiran saznati više o električnim ogradama, kao mjeri za sprječavanje štete od velikih zvijeri, moći naučiti nešto i vidjeti kako se ograda postavlja i funkcionira", pojasnio je Šlopar.

Posvetio se dobrobiti životinja i zaštiti hrvatske bijele koze

Milan kaže da je u međuvremenu medvid jednu noć navratija, ali otkad ga je struja stresla više ne dolazi. Sada se može potpuno posvetiti dobrobiti svojih koza. Aplicirao je i na sredstva iz mjere 14 Programa ruralnog razvoja. Ispunjava sve uvjete čak i više od traženog. Koze su mu na ispaši cijelu godinu, a uvjet je 260 dana. Prostora u štali i pritorku ima za 274 grla. Znači, uz sadašnjih 120 za još 154 grla.

"Ovo je prvi put da se natječemo za ta sredstva“, otkriva. Poticaj iznosi 130 kuna po kozi. Nije loše, ali veliki dio će otići za sijeno koje nabavlja u Lici jer u Rovanjskoj i okolici nema trave. Divlje svinje sve prevalile. "Ne samo moje nego svačije. Lovozakupnik im nadomak mista postavlja hranilice sa kukuruzom. Sve je zarestilo u šikaru. Evo, ja idem za kozama, a ne vidim ih i da nije zvona ne bi zna di su", govori. Zvona pomažu i kozama kad zaostanu ili kad se ojare da se priključe stadu.

Na pitanje isplati li se držati koze odgovara: "Još ne znam tek sam počeo. Hoće kad budemo imali 500 kao što je obitelj Kneževića imala nekada“. Kaže kako mu od vuka i drugih predatora dok su na ispaši godišnje nastrada i do 20 grla koza i jaradi. 

Milan zajedno sa kćerkom Danirom i zetom Josipom, koji je na privremenom radu u Njemačkoj, ima matično stado hrvatske bijele koze koja je ugrožena. Još će ga proširiti i natjecati se za tip operacije iz Mjere 10, točnije 10.1.9. koja se provodi s ciljem kako bi se, dodjelom bespovratnih sredstava iz Programa ruralnog razvoja RH, očuvale i zaštitile pasmine, pogotovo one koje su kritično ugrožene i kojima prijeti izumiranje, a među njima je i hrvatska bijela koza.

“Uz šaru i istarsku naša bila je najbolja. Plodna je i najčešće jari dvojke, u laktaciji dade i do 300 litara mlijeka, koje sadrži oko 4 posto mliječne masti. Kud ćeš bolje”, kaže na kraju Milan Knežević, koji je, uz pomoć tradicionalnih znanja i moderne tehnologije, dobio bitku s medvjedom, ali i drugim predatorima. Zaštićenim i nezaštićenima.

Ni jedni ni drugi nemaju šanse protiv visoke ograde i električnog pastira u Kitnjastoj Glavici. A ni tijekom dana u ispaši jer je uz njih uvijek Milan i njegov Gare, a i zvona na jarcima odvraćaju medvjede, vukove, čagljeve i ostale potencijalne napadače.