Pšenica "kiše" i tako prenosi lisnu hrđu na druge biljke?

Godinama čitamo o tome kako biljke vole da im se priča, kako bolje napreduje uz klasičnu glazbu, kako biljke međusobno komuniciraju, pogotovo drveće. Tada informacija da biljke mogu "kihati" ne zvuči toliko neobično. Ili možda ipak da? 

Riječ je o tome da se određene površine smatraju superhidofobnim, a kapljice vode na njima klize, ne upijaju se. Najbolji primjer tome su leđa patke, ili površina lista lotosa. Na njima pojedinačne kapljice vode, kada se susretnu, odmah gube površinsku napetost i spajaju se u veću kapljicu. 

No, isto tako, taj proces uključuje i energiju. Površinska napetost se pretvara u kinetičku energiju i u osnovi, sila spajanja dviju vodenih kapljica može rezultirati novom, velikom kapljicom vode koja se sa superhidrofobne površine "baca" u zrak. A to bacanje u zrak možemo opisati riječima kako biljka kiše. 

Listovi pšenice su superhidrofobni, a istraživači u Virginia Techu tri su godine proveli u ispitivanju ovoga fenomena - kapljica na listu pšenice. Zašto je to važno? Pa zbog širenja različitih bolesti, kao što je hrđa lista pšenice, gljivična infekcija koja može uzrokovati velike gubitke u prinosu usjeva pšenice. A širi se zrakom, da ne kažemo kihanjem listova. 

Žuta hrđa opet prijeti pšenoraži, smeđa pjegavost pšenici

Istraživači su otkrili da su te sitne kapljice, mikroskopske veličine, u potpunosti sposobne nositi spore sa listova hrđe. I tako su sićušne da kad skaču s površine lista, vjetar ih može nositi vrlo daleko, do drugih biljaka, drugih polja, gdje spora može sletjeti i započeti novu infekciju.

Radi se o značajnom otkriću širenja bolesti kao što je lisna hrđa. 

Dok istraživači ne nađu načina kako naučiti pšenicu da stavi lijevu "ruku" na "nos" prilikom kihanja, dok prolazite pokraj mokre pšenice, barem joj recite: "Nazdravlje!".