Za bioraznolikost nije toliko bitan ekološki uzgoj koliko manje poljoprivredne površine?

U studiji koju je provelo sveučilište u Göttingenu stoji da mozaik prirodnih staništa pun malih i raznolikih područja uzgoja osigurava bioraznolikost, bez obzira na to uzgaja li se na njima na konvencionalni ili ekološki način.

Kreatori politike trebali bi to prepoznati kako bi postigli odgovarajuću primjenu paradigme u poljoprivredi, smatraju znanstvenici koji su ovog mjeseca objavili svoja otkrića u časopisu Trends in Ecology and Evolution.

Certifikat ekološke proizvodnje ograničava upotrebu agrokemikalija, piše ovaj istraživački tim navodeći da to dovodi do ograničenih koristi za bioraznolikost, ali istodobno dovodi do velikih gubitaka prinosa.

"Gospodarstva koja se bave ekološkom proizvodnjom za istu količinu prinosa kao u konvencionalnoj moraju imati veće površine", pojašnjava glavna autorica studije Teja Tscharnitke s Odjela za agroekologiju za agrarheute. Dodaje da s tim povećanjem, nestaje prednost za bioraznolikost.

Kaže i da je mit da se u ekopoljoprivredi ne koriste pesticidi. "Oni su dopušteni sve dok se smatraju prirodnim. Primjerice u vinogradarstvu, voćarstvu i povrćarstvu se koriste bakrena sredstva iako se njihove rezidue nakupljaju u tlu", navodi ona. Osim toga, kaže da je veliki dio ekopoljoprivrede daleko od idealizma prvih godina i da se kada je ona u pitanju ne radi uvijek o idiličnim OPG-ovima. "Monokulture u takvom uzgoju su često slične veličine kao što je slučaj u konvencionalnom", kaže dodavši da se povrće često uzgaja u staklenicima na račun bioraznolikosti.

Zašto su važne male površine?

Raznolik uzgoj, male površine i prirodna staništa mogu promicati bioraznolikost mnogo više od čistog ekološkog certificiranja, smatraju znanstvenici u objavljenoj studiji. Dodaju da bi krajolik pun malih parcela imao veći broj korisnih vrsta od onog s puno velikih. Kao primjer, Tscharntke navodi područja čija su polja jedan hektar umjesto šest. "Na njima može biti šest puta više biljnih i životinjskih vrsta. Također, raznolikost uzgoja može udvostručiti njihov broj i povećati biološku kontrolu štetnika i oprašivanje", pojasnila je. 

Unatoč tome što Zeleni plan Europske unije predviđa 25 posto površina pod ekouzgojem do 2030. godine, drugi zaključak znanstvenika glasi da je još uvijek potrebno preostalih 75 posto konvencionalnog uključiti u strategiju biološke raznolikosti.

Još 2019. ovi su istraživači došli do sličnih otkrića u opsežnoj međunarodnoj studiji koja je obuhvaćala osam regija iz Europe i Sjeverne Amerike. U sklopu projekta kojeg je financirala EU, zajedno su s kolegama iz Francuske, Španjolske, Engleske i Kanade istraživali može li se biološka raznolikost promicati ekološkom nadogradnjom poljoprivrednih površina.

Došli su do zaključka da smanjenje prosječne veličine površina s oko pet na 2,8 hektara ima isti učinak na bioraznolikost kao i povećanje udjela prirodnih staništa s 0,5 na 11 posto. Veća raznolikost kulturnih vrsta dovela je do sličnog rezultata, ali samo ako su poljoprivredne površine imali veći udio gotovo prirodnih staništa.

"Rezultati pokazuju da način upravljanja poljoprivrednim gospodarstvima može dati značajan, prethodno podcijenjen doprinos očuvanja i promicanja bioraznolikosti u našim poljoprivrednim krajolicima", zaključila je Tscharntke.