Farme u zatvorenom su naša budućnost?

Plastenička proizvodnja uzima sve više maha, a jedan od najznačajnijih razloga su klimatske promjene. Poljoprivreda je industrija na otvorenom, to se oduvijek zna, ali u posljednje se vrijeme ova teza pokazala pravilom jer iz godine u godinu površine pod nasadima stradavaju od grada, obilnih padavina i drugih vremenskih nepogoda.

Sjedinjene Američke države su svjetski poljoprivredni izvoznik povrća proizvedenog u plastenicima. Ondje je čak 80% površina u proizvodnji povrća nalazi pod plastenicima i staklenicima pa tako u Europu iz SAD-a stiže rajčica, paprika, jagode, kupine, ljekovito bilje i lisnato povrće upravo iz plastenika. 

Prisjetimo se i Rusije koja sve više ulaže u samodostatnost i to kupujući plastenike na zapadu Europe, kao i sadni materijal pa danas više ne ovisi o, primjerice, turskoj rajčici. 

Rusiji više ne treba turska rajčica

Kada se govori o poljoprivredi u kontroliranom okruženju (CEA), značajno mjesto zauzimaju i vertikalne farme, potpuno zatvorena sredina u kojoj se koristi samo umjetna rasvjeta, a bilje se uzaja u vertikalno složenim redovima

Nizozemska ima 11.500 hektara pod plastenicima

No, vratimo se na plastenike. CEA je ogromna i profitabilna industrija, samo u SAD-u vrijedna 14 milijardi dolara (podaci iz 2016.), piše Medium. No, taj je svjetski igrač mali, sa svojih 911 hektara pod plastenicima, u usporedbi s jednom Španjolskom koja pod plastenicima ima 70.000 hektara ili Kine sa 82.000 hektara, pa čak i Nizozemske koja ima 11.500 hektara pod plastenicima. 

CEA ostavlja manji trag na zemlji. Evo sjajnog primjera: Na jednom hektaru poljodjelskog uzgoja lisnatog povrća u zatvorenom može se proizvesti za godinu dana onoliko koliko je za vanjski uzgoj potrebno 10 hektara. 

Povrće koje jedemo, pogotovo zimi i u rano proljeće, uglavnom dolazi iz plastenika. Primjerice, gotovo 60% rajčica koje se konzumiraju u SAD-u dolazi iz plastenika, a Nizozemci daju prosječno 20 puta više rajčica po hektaru nego američki uzgajivači na otvorenom, jer, zna se, uzgoj u zatvorenom prostoru omogućuje proizvodnju tijekom cijele godine.

U nekim se staklenicima u Nizozemskoj, namijenjenim za istraživanje danas uzgaja i egzotično voće kao što su banane, vanilija ili papaja. Naime, kod banana je uzgoj u zatvorenom prostoru značajan jer ju može spasiti od izumiranja budući da je u zemljama gdje ona prirodno raste, ta voćna vrsta desetkovana invazivnim gljivicama. 

Utjecaj na inovacije u poljoprivredi

Poljoprivreda u kontroliranom okruženju utjecala je i na niz inovacija, od razvoja izrade LED rasvjete koja brine o energetskoj učinkovitosti, sa sve sofisticiranijim, ali jeftinijim senzorima, preko napretka u robotici do legalizacije uzgoja indijske konoplje. To je omogućilo ekseprimetiranje potencijalnih novih arhitektura za zatvorene farme kao što su vertikalno poslagane posude, akvaponika (oblik koji integrira simbiotski uzgoj ribe sa uzgojem biljaka), vertikalne kule i drugo. 

Akvaponija - novi pomak u proizvodnji biljaka i ribe

Koji od ovih sustava će se jednog dana pokazati kao najbolje rješenje - nizozemski staklenici, hi-tech vertikalne farme, integrirana akvapoinika ili nešto drugo, koji će se sve usjevi u njima uzgajati, pokazat će vrijeme. U svakom slučaju, napredak se vidi svaki dan, a ono najvažnije je da se na ovaj način stvara manje otpada, primjena pesticida je smanjena za 97%, hrana je zdravija i sigurnija, a uzgoj se obavlja na manjoj površini zemlje. 

Također, voda u zatvorenim sustavima se reciklira i ponovo koristi pa se troši čak 90% manje vode. Radi se o velikoj uštedi, a osim toga, u podzemne vode ne odlaze nitrati i pesticidi. 

Investicije koje se itekako isplate

Mnogi će reći kako su investicije u ovakvu vrstu farmi velike. Istina. Početak izgradnje bilo koje farme sa sobom nosi troškove. No, kako nizozemski istraživači tvrde, ulaganje u farme u zatvorenom ima manje kapitalne troškove na samom početku, a što je još važnije, manje tekuće, operativne troškove. Profitabilne su i proizvođače čine konkurentnima. 

Treba napomenuti kako su Nizozemci otišli i korak dalje. Oni zatvorene farme grade u blizini mjesta svojih potrošača. Na taj način transport hrane doprinosi manjem ugljičnom otisku, hrana se manje kvari i ima duži rok trajanja u hladnjaku potrošača.  

Dakle, već sada treba razmišljati u što više ulaganja u plasteničku ili koju drugu vrstu kontrolirane poljoprivredne proizvodnje kako bismo ostvarili samodostatnost i ponudili svojim potrošačima što zdravije, domaće proizvode.