Stiže još jedna crna ratarska zima

Žetva pšenice za hrvatske ratare nije bila loša. Usprkos niskim otkupnim cijenama, odlični uvjeti i rekordni prinosi pomogli su profitabilnosti proizvodnje za sve koji su poželi više od 6 tona/ha.

Bio je to mali, ali bitan pozitivni impuls likvidnosti hrvatskom rataru koji sve teže gura kroz višegodišnju krizu rasta troškova, sve većih šteta od klimatskih promjena, loših proizvodnih rezultata i niskih cijena žitarica i uljarica na domaćem tržištu. Lupa, tuče, udara - sa svih strana.

Vrijeme koje je pogodovalo pšenici - hladno proljeće i lipanjski manjak oborina - je ostavilo značajnog traga na usjevima soje, suncokreta i soje (i šećerne repe, krumpira… samo to nije tema ove priče), snizivši im potencijale prinosa.

Ova tablica to najbolje sumira: u njoj su 10-godišnji prosječni prinosi za tri ključne ratarske kulture u Hrvatskoj, kao i procijenjene posljedice od suše (moja procjena, metodologija objašnjena u poglavljima ispod), izraženo u tonama po hektaru.

Metodološki, za procjenu troškova proizvodnje koristit ću lanjske cijene. Na pšenici roda 2025. se pokazalo da je promjena proizvođačkih troškova na razini tek nekoliko postotaka (na razini statističke pogreške), pa ću sličan princip primijeniti i na kukuruz. To bi na kukuruzu značilo da je ovogodišnja proizvodna cijena oko 1.150 EUR/ha, što uključuje troškove repromaterijala (sjeme, gnojivo, zaštita), rada čovjeka i rada strojeva, troškove kapitala i ostale troškove poput osiguranja, terenskih automobila i slično. U te troškove nisu uključeni troškovi sušenja koje neće imati svi proizvođači kukuruza. Kako računam troškove proizvodnje možete pročitati u jednoj mojoj staroj priči.

Vezano uz stanje na poljima te rezultate dosadašnjeg tijeka žetve, razgovarao sam s proizvođačima i otkupljivačima iz okolice Varaždina, Bjelovara, Valpova, Orahovice, Županje, Osijeka i Baranje. Situacija je jako šarena čak i na pojedinim bliskim lokacijama. Npr. u Marijancima se skidalo negdje i 2 tone/ha kukuruza, a 20 km dalje, u Brođancima i preko 10 tona/ha kukuruza. Čuo sam za pojedinačne prosjeke suncokreta od 4,8 tone/ha sa 47% uljnosti. Zato su ove godine prosjeci nezahvalni, jer će krivulja uspjeha jako varirati o tome kakav humus i tehniku imate, koliko ste uložili i je li u pravo vrijeme prošao oblak kiše preko vašeg polja.

Ipak, sigurno je da je soja pretrpjela najveće gubitke, suncokret najmanje. Neki izvori koji poznaju stanje na širem terenu tvrde da je suncokret ove godine iznad prosjeka. Ipak, odlučio sam se za korekciju od 10%, s obzirom da je više regija ipak prijavilo niže prinose.

Kukuruz

Kukuruz je podbacio u prosjeku 20%, a čuo sam priče o odličnom, npr. okolica Tovarnika 12-13 tona/ha i o katastrofi, npr. okolica Valpova, dijelovi Baranje 2-3 tone/ha. Na istoku su se već prije tjedan-dva počele skidati prve površine pod kukuruzom i zasad polovica skinutog ne treba sušenje - time se nastavlja lanjski trend vrlo suhog kukuruza, što u toj nesreći zvanoj suša dosta pomaže proizvođačima jer izbjegavaju troškove sušenja koji dostižu i 250 EUR/toni. A Što posljedično znači da sušenje na prinosu od 6 tona/ha znači dodatnih 150 EUR/ha troškova.

Ovogodišnji troškovi proizvodnje slični su lanjskim i iznose 1.150 EUR/ha, dok za kukuruz koji mora proći sušenje treba dodati 150 EUR/ha, odnosno iznosi ukupno 1.300 EUR/ha. Veći dio Hrvatske ipak će ga sušiti, tako da će proizvođački troškovi biti bliže 1.300 nego 1.150 EUR/ha

Moja procjena (na bazi razgovora s proizvođačima i otkupljivačima u više regija Hrvatske) je da je kukuruz ove godine podbacio u prosjeku 20%, što bi na hrvatske desetogodišnje službene statistike značilo ovogodišnji prosječan prinos od 5,6 tone/ha. Dio istoka je pobacio više, zapad kao i obično manje jer na zapadu Hrvatske ima više oborina. Na tom prinosu, sa cijenom kukuruza od 165 EUR/toni i potporom od 300 EUR/ha ratar će ostvariti ukupno 1.224 EUR/ha prihoda. Odnosno prosječan gubitak u proizvodnji od oko 50 EUR/ha, ako se računa da će se većina kukuruza ipak sušiti.

Prema mojim izračunima, proizvodna cijena suhog kukuruza ove godine iznosi 223 EUR/toni, a s potporama 170 EUR/toni.

Soja

Soja je ove godine najlošije prošla na poljima - moja anketa kaže da su gubitci prinosa ove godine oko 30%.

Po sličnoj metodologiji kao za kukuruz, dođem na očekivani ovogodišnji prinos od 1,75 tona/ha (višegodišnji prosjek DZS umanjen za prosječnih 30 % štete od suše). Cijena soje 390 EUR/ha, potpore također 300 EUR/ha. Ukupni troškovi oko 1000 EUR/ha, ukupni prihodi 980 EUR/ha. Gubitak od 20 EUR/ha.

Računica kaže da proizvodna cijena iznosi 570 EUR/toni, s potporama 400 EUR/toni.

Suncokret

Kod suncokreta je situacija bolja jer je cijena odlična i kreće se oko 450 EUR/toni. To je cijena koja proizvođačima osigurava profit već kod prinosa od 1.8 tone/ha. Suncokret standardno pokazuje bolju otpornost na sušu nego kukuruz i soja, pa su kod njega gubici prinosa zbog suše manji. U kalkulacije stavljam 10% gubitka prinosa. Na višegodišnji prosjek od 2.85 tona/ha, to znači očekivanih 2.57 tone/ha ove godine.

Ukupni troškovi 1.100 EUR/ha, ukupni prihodi 1.450 EUR/ha. 350 EUR/ha profita.

Proizvodna cijena suncokreta 430 EUR/toni, s potporama 310 EUR/toni.

Kad se podvuče crta, na proljetnim kulturama hrvatski ratar će kad zbroji gubitke na soji i kukuruzu i dobitak na suncokretu, biti tek u laganom plusu od 50 EUR/ha - jer hrvatski ratarski plodored više voli kukuruz i soju nego suncokret.

Oni koji su sami sjedili na traktoru i šarafali kroz zimu zaradili su dodatno i svoju neto satnicu od 8 EUR/sat koja je sadržana u mojim izračunima troškova rada u troškovima proizvodnje. U ratarstvu su bruto troškovi rada obično oko 200 EUR/ha, i uključuju vrijeme na traktoru, šarafanju, nabavljanju, edukaciji, administraciji itd. Usputna korisna zanimljivost: na prosječno efikasnom gospodarstvu, manje od pola od potrebnih sati za proizvesti pšenicu (20-tak sati/ha godišnje) se provede na traktoru ili kombajnu.

Ratari koji su plaćali traktoristu, mehaničara ili agronoma, morat će posegnuti u potrošnju vlastitih zaliha - ove godine iz dobiti se ne mogu plaćati krediti i leasinzi, što znači da treba vaditi perje iz jastuka, posuditi od prijatelja ili prodati komad zemlje ili neki stroj koji je možda višak (prodaja ide vrlo teško jer se malo toga ove godine kupuje od strane ratara).

Hrvatsko ratarstvo i dalje jede svoju supstancu, hrani se na salu nastalom u vremenima prije 2023. godine, salu kojeg očito još uvijek ima. Ali strojevi se ne kupuju, manje se gnoji i sve češće se koristi vlastito sjeme, dok cijena zemljišta, a time i seljakovo bogatstvo pada. Kladim se da će i dalje padati, jer dokle god se na toj zemlji ratareći ne može zaraditi barem 500 EUR/ha, cijena proizvodnog zemljišta ne bi smjela biti viša od 10.000 EUR/ha. A ima dijelova Hrvatske gdje ta cijena prelazi 20.000 EUR/ha. Doduše, takva zemlja daje više jer je u pravilu rodnija. Nažalost, sada moja lanjska priča “Griješe li Hrvati koji kupuju poljoprivredno zemljište?” zvuči gotovo proročanski.

Stiže crna zima

Stiže crna zima, koja je i vrijeme za promišljanje o smislu ratarstva u Hrvatskoj. Koji je smisao raditi kulture za koje nemamo vlastito tržište, izvozimo ih u Italiju gdje konkuriramo Ukrajincima i Rusima sa svojim desecima milijuna hektara plodne zemlje? Koji je smisao davati nove potpore za spas ratara (što će biti nužno ako ne želimo jaču krizu sektora), potpore za proizvodnju proizvoda kojeg proizvodimo previše i na tome sve manje zarađujemo. A u isto vrijeme u krovnoj strategiji pišemo da je naš put voće, povrće, meso i mlijeko.

Vrijeme je i za promišljanje zašto nismo dovoljno produktivni. Naši prosječni ratarski prinosi su 10-15-20% niži nego na zapadu EU - i tu nestaje dio profita hrvatskog ratara. Čitam nekidan da je u Njemačkoj završena žetva krumpira - na ogromnih 301.000 hektara ostvarili su nevjerojatan prosjek prinosa od 44 tone/ha! Hrvatski prosjek proizvodnje krumpira je tek 20-tak tona/ha. To znači da njemački seljak proizvodi krumpir duplo jeftinije od hrvatskog seljaka.

To je ključni problem, tu je uzrok naše nekonkurentnosti, to je jedan od glavnih razloga zašto nam uvoz raste a vlastita proizvodnja pada. Nisu to masoni, uvozni lobiji i zločesti trgovački lanci. Mi smo problem, naših 20 tona/ha je glavni problem. Kad budemo proizvodili 40 tona/ha krumpira, potjerat ćemo i masone i lobije. Dok ne budemo - bit će i uvoznika koji će se boriti za svoj dio kolača na tržištu.

Vrijeme i za jače djelovanje po pitanju navodnjavanja. Koji je smisao da imamo gubitke od suše na poljima, dok nam milijuni kubika vode prolaze Dravom, Savom i Dunavom? Hrvatska mora donijeti ambiciozan plan navodnjavanja - 10.000 hektara svake godine. 20.000 hektara svake godine.

Hrvatski ratari sve ozbiljnije shvaćaju klimatske promjene (ništa čovjeka ne mijenja tako lako kao muka), te se razmišljanja i aktivnosti okreću povećanju hektara pod ozimim kulturama i povećanju hektara pod suncokretom na proljeće. Trenutno stanje je da su se površine pod uljanom repicom udvostručile u odnosu na sjetvu 2024. godine. Mada je repica bila lani vrlo nisko s hektarima pa su udvostručenja posijanih površina lakša, ovo je odlično. Nadam se da djelomično doprinijeh ovom logičnom potezu sa svojom pričom o uljanoj repici.

Iduće proljeće možemo očekivati i puno više suncokreta na poljima - teško da će ga biti dvostruko više kao uljane repice, ali za očekivati je desetke tisuća hektara više suncokreta. Obje ove mjere mada su logične, nisu dovoljne da spase hrvatsko ratarstvo. Hrvatsko ratarstvo ima strukturalni problem (tržište), zato su ovi logični potezi koje poduzimaju ratari samo kozmetika koja ne može donijeti veliki učinak na stanje. Zašto, pročitajte u Priči u priči.

Priča u priči - priča o Zlatku

Svaka priča ima dva kraja. Ja se u svojim kalkulacija prihoda, prinosa, troškova namjerno držim prosjeka, jer kako drukčije pokriti cijelu Hrvatsku? Svjestan sam i da su neke procjene Državnog zavoda za statistiku vjerojatno netočne jer teško je vjerovati da ove godine nismo ostvarili prosjek pšenice viši od 5,9 tona/ha, svi ozbiljniji proizvođači (a takvih je većina) su imali prinose od 7-8-9 tona/ha.

Svjestan sam i da postoje ratari na obje strane tog (niskog) prosjeka, i da ove godine postoje i ekstremno dobri i ekstremno loši primjeri.

Ovi prvi, ekstremno loši, imaju zemlju koja loše podnosi sušu, ili su pretrpjeli tuču - oni su poželi 2-3 tone kukuruza po hektaru i imaju ogromne gubitke koji premašuju 500 EUR/ha.

Postoje i oni drugi, ekstremno dobri, koji rade na odličnim tlima, kojima je ljetni oblak češće zalutao, koji imaju odličnu agrotehniku, ulažu u tlo, ne štede na repromaterijalu i imaju visoku razinu proizvodnog znanja. Ovo je priča o jednom od takvih superheroja i kako bi njegove brojke mogle izgledati na kraju ove godine. Ovaj superheroj je samo napola izmišljen, nazvat ću ga za potrebe priče ove priče Zlatko - jer ima zlatne prinose.

Ostvareni prinosi kod Zlatka ove godine: pšenica 9 tona/ha, uljana repica 4 tone/ha, soja 3,5 tone/ha, suncokret 4 tone/ha i kukuruz 11 tona/ha.

Taj prinos znači oko 500 EUR dobiti na pšenici, 1.000 na suncokretu, 600 na soji i 800 na kukuruzu. Prosjek dobiti svih kultura ponderiran plodoredom oko 700 EUR/ha.

Zvuči dobro? Ako pitate prosječnog hrvatskog seljaka zvuči odlično. Ako pitate financijaša, odgovor je da zvuči loše u zemlji u kojoj je inflacija još uvijek preko 3%.

Recimo da ima vlastitu zemlju i strojeve, skladišne kapacitete i ostalo potrebno za rad - računam da je ukupna vrijednost imovine koja sudjeluje u proizvodnji oko 20.000 EUR/ha. U tom slučaju 700 EUR/ha dobiti čini 3,5% prinosa na imovinu (kapital). Dakle superheroj Zlatko, kakvih je vrlo malo u Hrvatskoj ove godine, na ratarstvu ostvaruje tek 3,5 % prinosa na svoju imovinu? Možda je superheroj proizvodnje i uspješan agronom, ali je kao poduzetnik trenutno neuspješan. Da stvar za Zlatka bude gora, gotovo sigurno mu je ove godine pala i vrijednost zemljišta.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Ako ima vlastite strojeve i infrastrukturu, a zemljište ima u zakupu od države, računam da mu je vrijednost imovine oko 7.000 EUR/ha. 700 EUR/ha dobiti umanjeno za cijenu zakupa (prosjek za oranice najviše 150 EUR/ha), daje 550 EUR/ha dobiti (u gornjoj kalkulaciji nema zakupa jer je zemlja vlasništvo). Što na imovinu od 7.000 EUR/ha čini pristojnih 8% prinosa.

Zaključak: ratarstvo se u Hrvatskoj pristojno isplati samo superherojima, koji su imali sreće ili spretnosti da obrađuju državno poljoprivredno zemljište više kvalitete (nisu ni blizu sva takva). Ako niste među njima, a ovo čitate iz kombajna dok čekate prijevoznika za pretovar, razmislite - ima li vaša patnja smisla?

Ratari, razmislite o stočarstvu, povrtlarstvu i voćarstvu. Razmislite o kamilici i duhanu. Nađite snage i volje za promjenu. Razmislite o navodnjavanju.

Budite do kraja otvoreni, razmislite i o odustajanju od poljoprivrede i prodaji zemlje dok je cijena još dobra. Možda vašu zemlju kupe folksdojčeri koje su partizani protjerali četrespete. Poslali ih nazad u Njemačku da nauče raditi, a sad kad su u Njemačkoj naučili proizvoditi krumpir, da pokažu i nama kako se to radi.