Ratari možda jesu zadovoljniji ove godine, no tko će pokupiti šlag zarade?

Hrvatskoj su za voćarstvo i povrtlarstvo potrebne hladnjače. To smo apsolvirali i slušali mnogo puta. Simpoziji, otvoreni stolovi, znanstveni radovi. Jasno je. Ubrane jabuke, kruške, grožđe treba sačuvati koji mjesec i onda izaći na tržište kada je bolja cijena. To je već i pticama na grani jasno. No, nije samo riječ o čuvanju voća i povrća. Imamo možda i daleko veći problem u poljoprivredi, a to je nedostatak skladišnih kapaciteta za pšenicu, ječam, kukuruz, soju, suncokret.

Danas imamo 15-tak tvrtki koje ostvaruju ogromni prihod na preuzimanju netom skinutog uroda s naših njiva. Kombajn radi, napuni nekoliko prikolica koliko ih već ima naš ratar i odlaze u silose u pojedine firme. I one otkupljuju ponekad za ratara boljim, nekada manje dobrim cijenama ili čak lošim, i nakon par mjeseci čuvanja na tržištu postižu odlične cijene. Na tržištu Europe i Svijeta. I dvostruko više samo zato što imaju kapacitete za skladištenje. Pa je jasno nekada u socijalizmu bilo da kombinati imaju silose, ratari su uglavnom negdje bili zaposleni i to što su imali sa svojih polja predali bi u zadrugu i kombinat.

Mjesto za urod s više OPG-ova

No, danas je mnogo poljoprivrednika koji su isključivo poljoprivrednici. Bilo da se radi o voćarima, povrtlarima, stočarima ili pak ratarima. Upravo svi zaborave da je usko grlo u ratarstvu čuvanje žitarica. Svi moraju zbog neposjedovanja skladišta podnih, ili silosa, ili sličnih kapaciteta robu predati kada je najslabija cijena. I što sad?. Primjerice da imamo 500 sela u kojima su po tri jača ratara. Mislim pritom na one koji rade više od 100 hektara zemlje. Tu država s novcima Europske unije treba što prije uletjeti. Dakako, ako to ne bude spriječavao lobi onih kod kojih su danas ti skladišni kapaciteti. U tih 500 sela treba što prije podići 1.500 silosa i skladišta. Postoji i najava natječaja za to. Poanta je, poljoprivrednik bi bolje zaradio na svom radu, pa i u godinama kada su manji prinosi zbog vremenskih neprilika.

Nekada su bile manje površine, sitniji poljoprivrednici i slabija tehnologija pa se roba čuvala u vrećama, ambarima, hangarima i drugim vrstama skladišta. Danas trebaju silosi. Negdje veći, negdje manji. Nekome treba za 30, drugome za 300 vagona. Nije važno. U jedan silos će tada ići i pšenica iz nekoliko OPG-ova. Oni se mogu i pravno povezati. Ali važno je da ovi današnji otkupljivači, kada pet mjeseci nakon žetve imaju kupca po dvostruko većoj cijeni, tada traže žitarice od seljaka. A ne da uzmu u srpnju i onda u prosincu dvostruko zarade. Nije sporno da i oni trebaju zaraditi, ali odnos bi u slučaju da ratari imaju svoje silose bio pravedniji.

Kroničan nedostatak i mini klaonica te hladnjača 

Dakle, slično je i s voćem i povrćem. Imamo krumpira za bacanje, pa ga uopće nemamo. Imamo jabuka pa moramo uvoziti. Iako, hladnjače se već podižu i ima ih dosta i tu mora doći do napretka. Međutim, u ratarstvu smo što se tiče skladišnih kapaciteta kod naših proizvođača, ili udruženih nekoliko ratara doista na početku priče. Zanemarivo. Svi će drugi više zaraditi od ratara. Iako ove godine jesu svi zadovoljniji nego inače, šlag zarade je kod onih koji imaju silose, a to je po mojoj procjeni 15-tak velikih igrača u cijeloj zemlji.

I u stočarstvu imamo usko grlo. Imate stoku, a mjesto gdje možete zaklati je 100 kilometara daleko. Nemamo hladnjača ni za čuvanje mesa na mjestima gdje se ono proizvodi. Primjerice, dođe vam vrijeme kada su svinje u tovu postigle svojih 100 kilograma i zrele su za klanje. Tržište zakaže, loša cijena, a vrijeme je za novi turnus. Onda vam svinje ostanu još u tovilištu, pa prasci koji su trebali biti novi turnus u tovu ostanu kod onoga koji proizvodi prasce i ima krmače i tamo zaguše proizvodnju.

Da imamo više hladnjača i mini klaonica jednostavno bi na vrijeme zaklali, meso čuvali u hladnjačama, a za to vrijeme iz prasilišta bi stigli prasci za novi turnus. Ali hladnjača nema. Nema ni klaonica. Općine će raditi sve, kružne tokove, lovišta, lovačke kuće, komunalna poduzeća, ali nikome ne pada na pamet da općina može otvoriti i svoju općinsku klaonicu, hladnjaču i slično. Međutim, kopanje i raskopavanje sela, asfaltiranje asfaltiranog uvijek prije negoli pokretanja neke proizvodnje.