Priča o tovu junadi ili kako izgleda računica hrvatskog tovljača?

Tov junadi jedna je od pozitivnih priča hrvatske poljoprivrede, barem kad se gleda samodostatnost te vrste proizvodnje i izvozni rezultati. Dodatni plus je što uspješno pretvara viškove kukuruza i ostalih žitarica u poljoprivredni proizvod više dodane vrijednosti - meso.

Prema podacima Godišnjeg izvješća o stanju poljoprivrede u 2022. godini, Republika Hrvatska je utovila 152.044 junadi na 6.499 gospodarstava za što je isplaćeno i 12,5 milijuna EUR potpora za proizvodno vezana plaćanja, što nam daje iznos te potpore od 82 EUR/komadu. Raduju i trendovi, to je jedna od rijetkih primarnih poljoprivrednih proizvodnji koja naturalno raste i to prosječnim stopama od preko 6% godišnje. A ako prodajemo june od 580 kg po prosječnoj cijeni 3,1 EUR/kg, ova industrija bez potpora prihoduje 273 milijuna EUR. Pokazuju to podaci za 2022. godinu čije podatke koristim podatke jer ih u izvješću za 2023. - nema.

Teoretski zasad sve zvuči dobro. Još i bolje zvuči podatak o 33.800 tona izvezenih živih junica i junadi, što uz prosječnih 580 kg (50%muških, 50% ženskih) životinja daje brojku od oko 60.000 grla.

Tehnologija i faktori uspjeha

Idemo redom - koje su osnove ove proizvodnje? Poslužit ću se istom strukturom kao i za sustav krava-tele. Svaku proizvodnju u govedarstvu čini 5 ključnih faktora:

Genetika. Za uspješnu proizvodnju potrebna su nam telad mesnih pasmina goveda ili križanci mesnih pasmina. Kako u sustavu krava-tele u Hrvatskoj ima tek 40-tak tisuća, a u sustavu mliječnih farmi tek 60-tak tisuća krava dođemo vrlo lako do brojke raspoložive teladi za daljnji tov od najviše 60 do 70 tisuća, od čega je najveći dio mliječne Holstein pasmine koja nije sjajan izbor za sustav zbog svojih pasminskih osobina.

Računao sam da od 40-tak tisuća krava u sustavu krava tele možemo dobiti maksimalno 70% teladi za tov jer je postotak odbijenih ispod 80%. Od toga postotka se dio junica ostavlja za vlastiti pomladak i remont stada. U sustavu mliječnih krava taj je postotak junica za vlastiti remont još veći. Računica je jasna: da bi utovili ukupno 150.000 komada godišnje moramo uvesti minimalno 90.000 komada teladi koji će nam biti ulazna sirovina za tov. Brojka je vjerojatno i veća s obzirom da dobar dio hrvatske teladi ipak završi kao teletina u mesnicama. S obzirom na rast broja utovljenih komada, a smanjenje broja krava u Hrvatskoj, ta potreba za uvozom je svakom godinom sve veća.

Tu je prvi i najveći izazov ovog poljoprivrednog biznisa – ovisnost o uvoznim teladima i on će biti sve izraženiji u sve većoj konkurenciji za sve manji broj teladi iz Rumunjske, Češke, Slovačke i Mađarske što su primarna tržišta na kojima ih kupujemo.

Hrana je faktor koji nije problematičan u Hrvatskoj, čak bi se moglo reći da je zbog niskih cijena kukuruza proizvodnja u tovu junadi u prednosti nad kolegama iz npr. Italije. Baza za hranu u ovoj proizvodnji je uvijek kukuruz bilo kao kroz oblik kukuruzne silaže, visokovlažnog kukuruza (VVK), suhog ili gotove smjese. Slamu koja se intenzivno koristi u hranidbi i steljenju nije problem osigurati po niskim cijenama, pšenice se u Hrvatskoj uzgaja dovoljno da tovljači mogu osigurati potrebnu slamu za hranidbu i stelju.

Objekti. To je prije svega prostran i prozračan prostor za smještaj goveda. Sastoji se od prostora za ležanje te za jelo i vodu. Osim objekata za smještaj, potrebna je i druga infrastruktura na farmi poput trenč silosa, sjenika, vage i depoa stajnjaka. Infrastrukturno i kapitalno poprilično zahtjevno. Što se tiče štala, tu se po Hrvatskoj mogu vidjeti razna rješenja poput štala sa rešetkom (ne koristi se slama), štala sa skreperima i/ili na dubokoj stelji itd. Većina koju sam vidio nemaju vrhunske uvjete za tov. Često se radi o objektima koji su nekad bili za drugu namjenu i nemaju "dovoljno zraka“ ili su neefikasne za procese slamljenja i izgnojavanja.

Ljudski faktor je kao i uvijek bitan, a u slučaju ove proizvodnje nije ograničavajući faktor. Tradicija i znanje postoji lokalno, proizvodnja nije tehnološki kompleksna, veterinarska podrška za goveda je kvalitetna, a sam sustav ne traži veliki broj radnika – na modernoj i efikasnoj farmi opremljenoj sa skreperima i hranidbenim stolovima, efikasnim strojevima za hranidbu, slamljenje i gnojenje), s tisuću komada tovljenika može se raditi sa samo 2-3 radnika. Na manje efikasnim farmama slične veličine taj broj radnika može biti i preko 6. S obzirom na porast cijene rada u Hrvatskoj, dugoročno će radna efikasnost postati jedan od ključnih faktora u uspješnosti proizvođača tovne junadi, iako trošak rada čini manje od 5 % troškova ovog tova, oni s manjim udjelom rada u troškovima proizvodnje dugoročno će ostati konkurentniji i uspješniji.

Klima. Hrvatska nije nepogodna, ali nije niti idealna zemlja za proizvodnju u tovu junadi. Nije neobično da prirasti goveda za vrijeme vrućina u srpnju i kolovozu padnu za 0,1 - 0,2 - 0,3 kg/hranidbenom danu kao posljedica visokih temperatura odnosno smanjena apetita. Isto tako nije neuobičajeno da jesenske i proljetne magle donesu više plućnih problema na stoci nego što je uobičajeno u ostatku godine, a time i slabiji prirast i/ili uginuća manje otpornih junadi.

Hrvatski tovljači uglavnom su i ratari 

Na prvi pogled, osim nedostatka ulazne sirovine i manjim dijelom nesavršenosti klime, sve zvuči kao da naša poljoprivreda ima dobre preduvjete za ovu proizvodnju. Ovo su neke osnovne postavke biznisa tova junadi:

Kapitalno je ova proizvodnja zahtjevna. Velika su ulaganja u objekte, strojeve i infrastrukturu: za obavljanje posla potrebna je štala, sjenik, trenč silos, asfalt, bunar, ograde, strojevi i oprema. Za pretpostavke ove priče pretpostavio sam da se radi o novoj, modernoj i efikasnoj farmi koja podržava niske operativne troškove, manju potrošnju slame i više priraste zbog dobrih uvjeta u štali.

Štala mora biti prozračna sa oko 3 m2 ležišta/životinji. Ovoliki prostor omogućava kvalitetne uvjete za smještaj u suhom prostoru. Izvedbena rješenja u štali moraju osigurati adekvatnu hranidbu i napajanje. Efikasni moraju biti i svi operativni procesi u štali. Prije svega hranidba, slamljenje i izgnojavanje. Također su bitni i efikasni procesi punjenja farme, otpreme stoke i manipulacija sa boksovima i liječenjima. 

Uglavnom su u Hrvatskoj tovljači ujedno i ratari što dodatno zahtijeva i zemljište i poljoprivrednu mehanizaciju za ratarstvo sa dodatkom zelene linije. To je u pravilu kapitalno još zahtjevniji posao kojeg u ovom slučaju promatram kao odnos dobavljača i kupca. Na ovaj način razdvajam poslovanje farme tovne junadi i ratarstva na tržišnim osnovama – time se dobije slika profitabilnosti svakog poslovanja zasebno.

Proizvodnja ne traži puno poljoprivrednog zemljišta kao muzne krave ili sustav krava tele. Može se proći i s preko 2 uvjetna grla na hektar zemljišta. Pretpostavljam da tovna farma 400 junadi, treba oko 150 hektara zemljišta - minimalno 50% a ponekad i 100% plodoreda koristi se za stočarsku proizvodnju (kukuruz i slama, trave). Prijelaz s muznih ili sustava krava-tele na tov junadi je čest u Hrvatskoj, a to je vidljivo i gledajući trendove pada broja krava i rasta broja utovljene junadi. Paradoksalno čak i za našu poljoprivredu, kapitalna ulaganja u muzne krave 2000-tih su zapravo ispala kapitalna ulaganja u tov junadi 2020-tih. 

Ovisnost o politici potpora 

Potencijalni nedostatak obrtnog kapitala za kupnju vlastite teladi može se nadoknaditi uslužnim tovom, jer postoji dosta većih poljoprivrednih tvrtki koje su zainteresirani za ovakvu vrstu kooperacije odnosno kreditiranja.

Velika ovisnost poslovanja o politici potpora. Iz izračuna profitabilnosti može se vidjeti da proizvodnja bez potpora nije pozitivna. Osim proizvodno vezanih potpora, tu su i potpore za dobrobit životinja i potpore za poticanje upotrebe stajskog gnojiva, ali i povremene potpore kod tržišnih potresa zbog geopolitičkih okolnost ili pandemije koronavirusa.

Mora se voditi računa o pasminskom sastavu teladi zbog većih dnevnih prirasta mesnih pasmina i kupaca koji većinom kupuju mesne pasmine goveda. Našu zamišljenu farmu punimo uglavnom križancima mesnih pasmina – srednje kvalitetna roba, srednja cijena nabave.

Proizvodnja traži kvalitetnu veterinarsku skrb. Dobri rezultati u tovu junadi redovno idu uz manje od 3% uginuća i prisilnih klanja u odnosnu na ukupni broj utovljene teladi. Radnici moraju biti kompetentni i predani.

Kvalitetno spremanje hrane i izbalansirana hranidba ovisno o potrebama pojedinih kategorija stoke. Bitno ju je spremiti u optimalnom trenutku i kvalitetno skladištiti. Recepture je potrebno mijenjati ovisno o rezultatima analiza krmiva, te ovisno o kategoriji i spolu životinja.

Zvuči kao poprilična količina posla i predanosti da bi proizvodnja bila uspješna i profitabilna. Idemo pogledati brojke da vidimo kako se taj sav napor isplati ulagačima u ovu proizvodnju

Poslovni plan jedne zamišljene farme

Za modeliranje poslovnog plana uzet ću jednu zamišljenu farmu koja ima sljedeće elemente: 400 tovne junadi kvalitetne mesne genetike, što nam daje s prosječnim faktorom po raznim težinskim kategorijama junadi 0,6 uvjetnih grla (UG) odnosno 240 UG proizvodnje u turnusu. Ako je pola stoke na farmi junice, a pola junad, uz godišnji faktor obrtaja od 1,2, tovi se ukupno 480 junadi godišnje odnosno 288 UG proizvodnje godišnje.

Uz zamišljenu hranidbu baziranu na kukuruznoj silaži i visokovlažnom kukuruzu uz upotrebu superkoncentrata i slame, potrebni hektari u ratarstvu su oko 100 hektara površine za proizvodnju kukuruza i minimalno 50 hektara pšenice za slamu. Navedeni hektari uklapaju se u zamišljenu ratarsku proizvodnju na 200-njak hektara.

Veličine objekata: 2.000 m2 štala, 1.000 m2 trenč silosa, 2 plastična silosa volumena 40 m3, 500 m2 sjenika, 2000 m3 depo stajnjaka (600-800 m2), struja, voda, manipulativne površine – preko 1,5 milijun EUR vrijednost nepokretne imovine uz pretpostavku da je građena nova i moderna farma.

Mehanizacija na farmi: 1 x traktor, 1 x zglobni utovarivač, mixer prikolica, pucač slame, prikolica za stajnjak. Preko 200 tisuća EUR vrijednost mehanizacije (pretpostavka nova).

U poslovnom planu, izdvojit ću samo poslovanje farme dok ću poslovanje ratarstva ostaviti zasebno i računati da farma od ratarstva kupuje silažu, kukuruz, slamu i prodaje stajnjak po tržišnim cijenama. To je iz razloga što bih htio da se ne pomiješaju dodane vrijednosti tih proizvodnji, iako su neki efekti prisutni na ratarstvu zbog stočarstva. Dobar primjer je mjera poticanja uporabe stajnjaka (PUS) za što potpore dobivaju ratarske površine, a ista nije ostvariva bez stajnjaka čiji je izvor na farmama. Ipak, za potrebe ovog plana računam prihod od PUS-a na farmu, a ne na ratarske površine jer tog poticaja nema ako nemate stoku.

Napomena: kao i obično u mojim analizama, sve cijene su bez PDV-a.

Prihodi u poslovnom planu

Prihod od prodaje: Sastoji se od prodaje junica na 520 kg i od prodaje junadi na 650 kg izlazne težine. Prodajne cijene računam aktualne tržišne za križance srednje kvalitete od 3,20 EUR/kg za junice i 3,10 EUR/kg za junad.

Prihod od potpora: Računam prihode PVP od 95 EUR/komadu + dobrobit 75 EUR/komadu. Prihode za PUS u iznosu od 150 EUR/ha računam kao isključivi prihod stočarstva mada se dobiju za ratarske površine. Za izračun koristim da proizvođač obrađuje ukupno 200 hektara zemlje.

Prihod od osiguranja: Računam prihod od osiguranja stoke – prihodi od poticaja osiguravanja i naplate štete su slične veličine kao i iznos police osiguranja.

Troškovi u poslovnom planu

Trošak nabave teladi. U nabavi računam mušku telad od 250 kg u iznosu 4,30 EUR/kg, dok je cijena ženske teladi iste težine oko 3,50 EUR/kg. Cijene uključuju nabavku teladi i trošak prijevoza do farme.

Trošak hrane. Prosječni obrok sastoji se od 9 kg kukuruzne silaže, 5 kg VVK, 1,5 kg smjese i 1,5 kg/slame po hranidbenom danu (dio slame je za hranidbu, dio za stelju). Cijene roba su aktualne tržišne cijene od 40 EUR/kg za kukuruznu silažu, 155 EUR/kg za VVK, 350 EUR/kg za 40%-tni proteinski koncentrat i 50 EUR/toni za slamu. Napomena: vidio sam desetke receptura u tovu junadi, puno je različitih pristupa – ovo je samo jedan od njih.

Trošak rada. Računam efikasnu farmu na kojoj rade u prosjeku 2 radnika. 1.500 EUR mjesečna b2 plaća x 12 mjeseci x 2radnika. 36.000 EUR/480=75 EUR/komadu utovljene junadi.

Trošak energije. Trošak dizela i struje: 25 EUR/komad (iskustveni podaci, više izvora).

Trošak osiguranja. 50 EUR/komad (iskustveni podaci, više izvora).

Trošak liječenja: 20 EUR/komad (iskustveni podaci, više izvora).

Ostali troškovi (održavanje strojeva, računovodstvo, telekom, komunalni doprinosi itd): 30 EUR/komad (iskustveni podaci, više izvora).

Trošak kapitala. Za potrebe ove priče pretpostavio sam da je uloženi kapital 100% vlastiti. Zbog toga nije izražen u proizvodnji, nego se vlasnička postavka gleda kroz godišnju dobit u odnosu na investirani kapital.

Nabava teladi čini gotovo 60 posto svih troškova

Iz tablice troškova i prihoda možemo zaključiti par stvari:

Dominantan trošak ovog poslovanja nije pod kontrolom tovljača – nabavka  teladi za tov čini čak 57 % svih troškova. To ujedno znači da se većina vrijednosti u konačnom proizvodu ne stvara kod tova nego kod proizvodnje teladi koju većinom uvozimo.

Od ostalih troškova, oko 30% ukupnih čini trošak hrane koji sam računao na bazi 521 EUR/junetu. Hranidba je ključna aktivnost i ključni trošak u ovoj proizvodnji, te je optimizacija hranidbe i povećanje dnevnog prirasta kategorija troškova koja najviše utječe na konačni rezultat poslovanja.

Od značajnijih troškova tu su troškovi rada u iznosu 75 EUR/komad i trošak osiguranja od 50 EUR/komad. Iz toga razloga je bitno da farma svojim dizajnom i učinkovitošću osigurava što jeftiniji rad što u konačnici nosi višu profitabilnost. Kvalitetni uzgojni uvjeti na farmi također smanjuju uginuća i prisilna klanja.

I u konačnici, što tovljaču ostane ispod crte? Tablica ispod daje cijeli prikaz

Dobit nakon oporezivanja je na mojoj zamišljenoj farmi 97 tisuća EUR godišnje; što bi značilo 4% godišnjeg prinosa na angažirani kapital od 2,4 milijuna EUR. S obzirom da je amortizacija značajna stavka, a pretpostavio sam da se financira iz vlastitih izvora, biznis tova junadi će generirati gotovine za iznos dobit + amortizacija – odnosno 171 tisuće EUR godišnje, što je 6,7 % u odnosu na investirani kapital.

Gledajući ovu računicu iz druge perspektive - kad bi se naš zamišljeni tovljač zadužio u banci za iznos od 2,4 milijuna EUR po 3% kamata, kredit bi se morao uzeti na period od 20 godina jer toliko bi trebalo da se otplati farma i plate banci kamate. Depresivan je to pogled svih poljoprivrednih biznisa s malim povratima na ulaganja, pa ću radije okrenuti pogled na drugu stranu.

Gledajući iz trećeg kuta – koliko ima tovljača toliko ima računica, neki imaju stare štale gdje je amortizacija niska, ali zato operativni troškovi visoki jer nisu efikasne. Neki hrane smjesom i sijenom, neki ne računaju svoj rad u kalkulacij,i a ni amortizaciju  itd... Primjera je tisuće, a toliko i tovljačkih računica.

Zaključak je?

Dominantan utjecaj na rezultate ima trošak nabave teladi za tov, a zatim hrane i rada. Nabavka teladi ujedno je i najveći rizik ove proizvodnje s obzirom da je iz uvoza, a tržišta s kojih nabavljamo se proizvodno smanjuju. S druge strane hranidba i njen nizak trošak je glavni razlog konkurentnosti ove industrije u Hrvatskoj. Tako će i ostati dok je cijena kukuruza kod nas niža nego na zapadu EU. Paradoksalno, ono što je dobro za tovljače, nije nužno dobro i za hrvatsku poljoprivredu. U svakom slučaju dok ne postoje kvalitetnija rješenja za domaći kukuruz, tov junadi je pristojno rješenje za stvaranje više vrijednosti u hrvatskoj poljoprivredi.

Što nosi budućnost tova junadi u Hrvatskoj? Neizvjesnost i rizici će biti prije svega na strani nabave teladi. Čuo sam ovih dana da je u Češkoj otkrivena bolest plavog jezika i iako je nađeno rješenje za izvoz ovo je podatak radi kojeg domaći tovljači postaju nervozni. Ovo je primjer potresa koji može temeljno protresti cijeli sektor tova u Hrvatskoj. Tržište je isto klimavo, kad stane libanonski izvoz na dva mjeseca cijena junadi oštro padne. Previše je vanjskih faktora u hrvatskom tovu junadi da bi budućnost bila izvjesna.

Rizici su i regulativni okviri i potpore bez kojih je proizvodnja neisplativa. U mom modelu imaginarne farme, poticaji po utovljenom junetu su 270 EUR/komadu, a konačna računovodstvena dobit oko 230 EUR/komadu. Jasno je da je bez poticaja ovaj biznis neodrživ. Zato je dobro da su hrvatski tovljači udruženi i imaju jak lobistički utjecaj. Njihov kvalitetan rad vidljiv je i po rastućim brojkama utovljene junadi.

Ipak je pozitivno što imamo industriju tova junadi jer ista stvara višu vrijednost u poljoprivredi nego na ratarstvu. Nije zanemarivo i da se dodatna vrijednost stvara i u mesnoj industriji kojoj treba sirovina.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Iz perspektive investitora, mršav je to biznis s niskim povratima na uloženi kapital. Debelo ispod 10%, a izgledno kod većine proizvođača i ispod 5%. Postojeći uspješni tovljači svoju vrijednost stvaraju i na niskim amortizacijama starih farmi, visokoj stopi vlastitog rada ili fondovskim potporama za farme ili za strojeve. Ili iz ratarstva pa gledaju poslovanje tovne junadi kao paket.

Ne vidim racionalne logike da itko danas po sadašnjim cijenama gradnje i kapitala investira u ovaj biznis ako gradi bez potpora fondova. Ono što sam se ja često pitao: Ako je tov junadi tako dobar biznis, zašto Česi, Rumunji i Mađari izvoze telad, a ne tove sami?