Postoji li uopće nacionalno tržište tune?

Kad ste dragi čitatelji zadnji put jeli tunu? Ali ovu jadransku plavoperajnu, koju smo uvijek jeli kao najveću poslasticu? Drobinu, pancetu kojoj nema ravne niti po okusu niti po mirisu. 

A što se zdravlja tiče, ima ga i previše, jer se tuna hrani srdelom i inćunima, koje su po količini eliksira zdravlja omega 3 masne kiseline na prvom mjestu. Ova naša plava, za razliku od žute oceanske, pokupi sve vrijednosti podneblja jer se manje hrane u područjima onečišćenih vodotoka s izljevom u more.

Ona se zadržava i uzgaja u području sredozemnog toplinskog obmorja, koja daje ribe slatkosti pravog okusa, koje odgovara našem užitnom habitusu. Da je to tako, otkrili su i najbolje znaju Japanci, najveći uživatelji i prerađivači jela od tune na svijetu. Dugoročno su zakupili gotovo svu proizvodnju hrvatske tune iz sredozemnog bazena i plaćaju je nama nedostižnim cijenama. 

Rijetki sretnici mogu do nje

Prošla su ona vremena kada smo vonjali užitne okuse i mirise tunine, bilo odreska, bilo pancete. Uživali smo je na razne načine lešo, friganu, pečenu na savur, sušenu i a la suši, za kojeg onda nismo znali. Danas ju je rijetko moguće kušati. Ugovori su nemilostivi.

U Hrvatskoj, osim novca, od cjelokupne ulovljene tune ne ostaje gotovo ništa. Kažu mi da samo rijetki sretnici mogu doći do one iz športskog ulova. Onda se na to malo ove ribe sjati horda sladokusaca i uživača. Ostane tek nešto samo za one najbliže ili pokoje sretnike na ribarnici.

Možde se nabava riješi preko športskih ribolovaca, koji imaju suvremene tunolovce i love ju na udice. Kome se od njih zalomi da je ulovi nadajmo se da će naći put do hrvatskih potrošača. Vjerujte mi nema ništa boljega do odreska tunske pancete na gradelama. Okrenite je triput. Treći puta žar treba usmjeriti na bijelu boju mesa koja je preostala, nakon što je druga strana posivjela. Kada unutrašnjost odreska pobijeli, druga strana posmeđi u tom trenutku pečenja stvaraju se nezabilježene jestveničke čarolije.

Glutaminska kiselina prelazi u svoju sol zvanu glutamat, stvarajući božanstveni okus pečene tune. To je točka kada su slanost, slador i kiselina gotovo idealno poravnate. Dostatno je još napraviti svježu salatu. A onda se uspješno podaje bilo vruća, topla ili hladna. 

Zalijevajte je crvenim vinom, sladorne prirode tipa syraha i okusima pomiješanog s kiselim tipa babića, dodajući divlji okus domaće plavine. Pitajte se dragi čitatelji, kada ćemo do najboljeg obroka u nas. 

Treba nam sporazum na razini EU 

Kod nas sve potrebito za to je blizu, odobreni objekti za obradu, jadranska tuna koja slobodno plovi oko nas, a nje ima vrlo malo. Već nekoliko godina zaredom, uspijevamo preko međunarodne tunske udruge, povećati količine ukupne kvote, koja nam pripada kao proizvođačima na svjetskom tržištu.

Ali trebalo se istodobno založiti da nam dio divlje tune iz ukupne ili pojedinačne kvote izdvoje za domaće trgovce koji ju plasiraju na nacionalnom tržištu. Postoji li uopće nacionalno tržište tune? Stvorimo hrvatsku ribarsku znamku jadranske tune.

Ribari, kada izlove divlju iz dobivene kvote, prije prodaje tovljačima, trebali bi zadržati 5-10% ove ribe za ponudu na hrvatskom tržištu. Dok se to ne dogodi uživatelji tune, posebno putničari teško će doći na svoje. 

Izvozimo najkvalitetniju ribu, a jedemo manje kvalitetnu uvoznu?

Bio bi svakako potrebit, ne samo dogovor hrvatskih ribara i trgovaca, već i sporazum na razini Europske unije, jer se tunska izlovna područja i podijeljene kvote određuju u Bruxellesu.

Nadajmo se da će naši EU zastupnici imati uspjeha u tim pregovorima.