Loša priča o cijeni hrane: Zašto država misli da može regulirati bolje od nevidljive ruke tržišta?

U najavi je nova regulacija cijena prehrambenih proizvoda. Od rujna 2023. imamo 30, uskoro ćemo imati čak 50 reguliranih proizvoda iz osnovne prehrambene košarice. Razumijem i želju Vlade RH da pomogne i potrebu da se svidi narodu ovakvim mjerama nakon neugodnih političkih tema, ali administrativno ograničavanje cijena hrane nije dobro rješenje za nikoga.

Prije svega, kad se pogleda tržište hrane u EU radi se o jako zrelom tržištu, u koje potrošači snažno vjeruju. Uzmite npr. svježe goveđe meso. U Hrvatskoj su stotine tovnih farmi koje posluju nezavisno i najveći igrač na tržištu ima manje od 10 % tržišta. Od tovljača kupuju desetine hrvatskih klaonica kojima konkuriraju i stotine klaonica iz zemalja u okruženju. Krajnji proizvod na polici se nalazi na desetine različitih trgovačkih lanaca – svaki od njih ima interes zaraditi što više, ali isto tako je svjestan da ako pretjera kupci će otići kupovati u konkurenciju.

Dakle, imamo dovoljno aktera na tržištu da zakoni ponude i potražnje odrade svoje da cijena maslinova ulja na polici bude tržišna. Zašto država misli da može regulirati bolje od nevidljive ruke tržišta? I zašto misli da odjednom za neke proizvode treba ukinuti institut tržišta koji je jedna od osnovnih vrijednosti EU? Zašto tu stati, zašto ne regulirati cijenu čavala, kave u kafićima, kozmetičarskih usluga, cijena postavljanja knaufa, cijenu stanova, cijenu najma soba, cijenu pečene janjetine u restoranima, cijene avionskih karata itd?

Zaobilaženje regulative 

Drugo i najvažnije, ovakve mjere nemaju stvarnog efekta jer su površne, lako ih se zaobilazi i ne stvaraju stvarnu vrijednost potrošačima/glasačima. Dat ću vam par primjera na bazi zadnje regulative kako bih ja teoretski da vodim neku prehrambenu tvrtku mogao zaobići ovu regulaciju:

1. Ograničena je cijena hrenovki od purećeg ili pilećeg mesa. Da sam ja proizvođač hrenovki, ovoj mjeri bih doskočio promjenom recepture koja bi sadržavala više jeftinih sastojaka (poput vode, pročitajte Priču o vodi), što bi spustilo cijenu koštanja, a time i cijenu tog tipa hrenovki. Kako sigurno postoje hrenovke u raznim cjenovnim razredima, što je u pravilu posljedica skuplje sirovine, a što u pravilu znači kvalitetnije, možda niti neće morati mijenjati recepture nego će maknuti skuplje s police. Krajnji proizvođač na kraju dobije lošiji proizvod, proizvođač ima povećane troškove zbog novog razvoja. Svi gube.
2. Ograničavanje cijene piletine samo na artiklu "Pile cijelo". U situaciji u kojoj su nabavni troškovi veći nego ograničene cijene, izbacio bih navedeni artikl iz ponude, a zadržao ponudu drugih pilećih proizvoda poput polovice pileta, bataka, krilaca i slično. Koja je korist od ovakve mjere, osim više potrošnje ambalaže i negativnog utjecaja za planet?
3. Ograničavanje cijene "svinjsko mljeveno meso" dovest će do toga da će se koristiti nekvalitetnije (jeftinije sirovine, npr. one a više masnoće) da bi se proizveo taj proizvod. Ovime će se u konačnici ugroziti interes potrošača jer će za svoj novac dobiti manje kvalitetan proizvod. Slična je situacija na kategoriji čokolada, sireva - bez definiranja kvalitete tih proizvoda mjera zapravo ništa ne znači.

Ovo su samo neki od primjera koji ilustriraju da su ovakve mjere bez ikakve koristi i da zapravo proizvode negativne efekte za društvo. U tržišnoj ekonomiji, država nema kvalitetne instrumente kontrole složenih tržišnih procesa. Dinamika je u cijelom sektoru hrane još visoka s visokim oscilacijama cijena sirovina, a ne pomažu niti visoke oscilacije u cijeni gnojiva, rast cijena rada, goriva i energije, troškovima kapitala.

Primjerica cijena pšenice i kukuruza, koji su osnova mnogih prehrambenih proizvoda poput tjestenine, kruha, piva ili kolača kretala se u zadnje dvije godine u rasponu od cca 200 do 400 EUR/toni. Slične oscilacije su imale cijene uljarica, mesa i jaja. Često su burzovne promjene cijena osnovnih poljoprivrednih roba bile i do 10% mjesečno. To znači da bi svaki mjesec regulirane cijene trebalo korigirati. A regulirane cijene 30 proizvoda nisu se mijenjale od rujna 2023, većina njih je u tom trenu bila aktualna, a kasnije su bile zastarjele i samim time postale su neprecizne.

Nevidljiva ruka tržišta

Nevidljivu ruku tržišta treba pustiti da odradi svoj posao jer u sektoru hrane postoji dovoljan broj proizvođača i trgovaca da bi zakoni tržišta djelovali. Država ima bitnija posla, neka troši vrijeme i energiju da uređuje zdravstvo i školstvo.

Ipak, zašto je ova rasprava dobra? Dobra je jer se priča o hrani. Napokon je i hrana tema jer odjednom košta puno. Međutim, to treba iskoristiti za zdrave inicijative koje stvaraju vrijednost proizvođačima i potrošačima. A to bi bile stavljanje svih hrvatskih poljoprivrednih potencijala u funkciju. Komasacija. Navodnjavanje i odvodnja. Povećanje interesa mladih za poljoprivredu. Diverzifikacija poslovanja OPG-ova. Povećanje efikasnosti administracije.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu. 

Dok razmišljate o hrani i njenoj cijeni, sjetite se da je cijena pšenice koju dobije hrvatski seljak po kilogramu samo 0,20 EUR. Dvadeset centi. To je 6 kg pšenice za kavu u Habjanovcima, ili 12kg kukuruza za jedan crni čaj s mlijekom u Zagrebu. Ta niska cijena pšenice, odnosno posljedično niska profitabilnost sektora je stvarni problem hrvatske poljoprivrede, a rješenje sigurno nije regulacija cijena kruha na policama. Hrvatska primarna poljoprivredna proizvodnja od trenutnog rasta cijena hrane nažalost u većini slučajeva nema nikakve koristi.