Kako izgledaju plastenici u kojima nema dezinfekcije i oranja, a na ručak dolaze žabe i daždevnjaci, otkrio nam je vlasnik OPG-a Marjan Krebs.
Nema mnogo poljoprivrednika koji rado dijele svoje znanje i educiraju kupce i pratitelje, ali Marjan Krebs iz Podturena u Međimurju svakako je jedan od njih. Otkako je prije pet godina konvencionalnu zamijenio regenerativnom poljoprivredom svoja saznanja rado dijeli na profilu svog OPG-a.
"Prvo sam radio na klasičan način, oranje, svakodnevno korištenje mineralnih gnojiva, prskanje i dođe kraj sezone, a tlo je takvo da motokultivator ne može prefrezati zemlju nego sam morao prvo krampom proći. Onda sam na društvenim mrežama našao grupu koja se bavila Soil food web pristupom, dakle metodom bez ikakvog kopanja i remećenja tla, osim rupa za ubacivanje presadnica“ prisjeća se Marjan početaka u regenerativnoj poljoprivredi.
Iako skeptičan na početku, do te mjere da se u raspravama znao i, kako kaže, posvađati sa zagovornicima pristupa, danas je uvjeren da je to jedini način za zdravo tlo i hranu.
"Prvo sam probao jednu gredicu i vidio da salata raste i bez kopanja pa sam počeo i sam raditi svoj kompost. Mi stalno mislimo da biljci nešto nedostaje, pa stalno nešto dodajemo, a zapravo je stvar u tome da joj u pet minuta treba dušik, a pet minuta kasnije možda fosfor i ona sama treba poslati šećere da stvori hranu za fosforne bakterije i sama si zapravo pomaže“, objašnjava filozofiju stvaranja zdravog tla dodajući kako se preokretanjem uništavaju dragocjene veze koje su gljivice proširile u tlu, a upravo su one zadužene za razinu humusa.
Spominje kako je prije tlo na njegovom imanju imalo samo 1,7 posto humusa, a već godinu nakon, zahvaljujući regenerativnom pristupu, čak 4,7 posto. "Jednostavno sam prestao kopati, ali nisam ostavio tlo golim“, reći će dodajući: Prvo sam stavljao puno lišća, slame, sječke, a onda svoj termalni kompost. Radim ga samo s travom, slamom i suhim kokošjim gnojivom, preokrećem, mjerim temperaturu, stalno pazim da ima dovoljno kisika i to je najzdravija podloga za razvoj mikroorganizama, a oni su pak najvažniji za razvoj biljke“.
Ovaj građevinski inženjer po struci, sve je učio sam. Svoje povrće on i supruga Sanja već godinama prodaju na tržnici u Čakovcu, a sve uzgajaju u plastenicima koji u vrijeme najveće vegetacije podsjećaju na malu džunglu, a ne na neki klasični plastenički uzgoj. Na gredicama širine samo 40 centimetara zajedno rastu barem dvije kulture, a ista je širina i staza između gredica.
"Ajme kako ti je to neuredno, ja to ne bih mogao“, "Kako tako uske gredice?“, "Ti ne dezinficiraš sve na jesen?“, "Zašto ne skidaš zaperke rajčicama?“ neki su od komentara kojih se naslušao u počecima. Danas u plastenicima uzgaja razno povrće bez prskanja, čak ni nekim biljnim pripravcima poput koprive i gaveza jer to isto, kaže, može utjecati na otpornost biljke.
U plastenike zaluta tek pokoji puž, lisne uši i buhači rijetka su pojava, a jedino je, priznaje, radi crvenog pauka, jednom prilikom kupio grinje koje ga uništavaju. Umjesto oranja i dezinfekcije plastenika pred zimu, Marjan svake jeseni ostavlja na određenim stazama biljni otpad.
"To shvaćamo kao ulaganje u novu sezonu. U tom otpadu će puno živih bića naći svoje sklonište kroz zimu. Dođu žabice, gušteri, bubamare, bogomoljke, puno kornjaša, raznih predatora za novu sezonu. Jednom nas je jedan agronom ukorio da će se tu samo sakriti štetočine dok nam na pitanje, a gdje će se sakriti 'dobri momci' nije odgovorio“, svojedobno je napisao u jednom statusu svoju neobičnu metodu pripreme za zimu. Često tako objavljuje i fotografije kukaca u različitim razvojnim stadijima kako bi educirao vrtlare da nije svaka buba štetna.
Većina ličinki kukaca je neugledna - evo kako raspoznati štetne od korisnih
I zimi u njegovim plastenicima raste razno povrće, a posljednjih godina je i kupce naviknuo na azijski miks povrtnica koje uspijevaju kad nema dovoljno sunčeve svjetlosti. "Golo tlo je zlo, najbolji bi bio neki živi pokrivač poput lucerne koja korijenom ide u dubinu i do 120 centimetara, ali to ne može napraviti prvu godinu. Klasičan korov je samo prva pomoć golom tlu. Ako imate divnu livadu, preorete je, neće djetelina tamo rasti nego korov, ali ako je prestanete oštećivati kopanjem korov će nestati“.
Tlo bogato mikro i makro organizmima podiže sadržaj šećera u biljkama, ističe Marjan koji uz to što mjeri postotak humusa, pH vrijednost, mjeri i brix, odnosno sadržaj šećera u biljkama.
"Brix je ono što najviše odbija štetočine. U odnosu na 2023. prošle sam godine imao možda pet posto više smrdljivih martina, nalazio sam ih, ali ne na rajčici jer listovi mojih rajčica imaju brix 12, insekti to ne mogu probaviti", ističe Marjan.
Svjestan je da su prinosi kod ekološkog proizvođača nešto manji u odnosu na konvencionalnog, ali kad usporedbi doda količinu potrošene vode u navodnjavanju, kupljenog umjetnog gnojiva i sredstava za zaštitu u klasičnoj poljoprivredi, zapravo je, tvrdi, u plusu.
"Prije smo za 400 kvadrata plastenika pod rajčicom u najtoplijim danima trebali 2.500 litara vode na dan, sad s tom količinom zalijevamo 1.000 kvadrata i nema vršne truleži koja je povezana i s nedostatkom vode“, navodi jednu od brojnih prednosti ovakve poljoprivrede.
Pritom se on, njegova obitelj i kupci, hrane zdravim neprskanim povrćem punim vitamina, minerala i drugih hranjivih tvari.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica
Mari An
prije 5 dana
Sve pohvale na prelasku na regenerativnu poljoprivredu! I mi ćemo ove godine implementirati pristup bez oranja i sa dosta malčiranja. U principu tu se samo imitiraju procesi kakvi su i u prirodi, ti mikroorganizni u tlu su najbitniji. To je budućnost uzgoja hrane i našeg suživota sa prirodom.
Zeleno Srce
prije 1 tjedan
bravo, to je inspirativan stav i primjena....
slobodan rajić
prije 1 tjedan
U ovo malo članka jako puno predanog znanja, sve najbolje želim
Ivan B
prije 1 tjedan
Svaka čast g. Krebsu, želim mu uspjeh! Odličan primjer pravog stručnjaka koji misli svojom glavom i koji ne ponavlja ustaljene mantre iz tehnologije uzgoja a kojima se više ne zna početak i koje ne prate najnovije spoznaje o održivom uzgoju