Permakulturom je važno napraviti promjenu koja donosi nešto pozitivno, a da pritom ne ugrožava ni okoliš niti ljude. Najbolje je to objasniti primjerom puževa koji su svim vrtlarima bolna tema, kaže permakulturna dizajnerica i edukatorica, Gordana Dragičević.
"Ja sam lijena vrtlarica, ne želim stalno strepiti nad svojim vrtom i sve kontrolirati. Priroda je isto takva“, često bi na tečaju permakulturnog dizajniranja spominjala voditeljica Gordana Dragičević i to je jedan od pristupa kojeg bi se polaznici sjetili pri izradi budućeg dizajna. Permakultura je, objašnjava, dizajn održivih sustava kojih je dio čovjek, i ona se u svom pristupu prilagođava i korisniku i terenu na kojemu se radi.
"Dizajner mora misliti koji mu je budžet, koje su stvarne potrebe, kakvi su uvjeti, a sami dizajn na kraju treba poštovati tri permakulturna principa - brigu o tlu, brigu o ljudima i pravednoj raspodjeli. Možemo imati projekt koji će značajno povećati bioraznolikost, ali pritom iskorištavati ljude, to nije permakulturni pristup“, ističe Gordana, dodajući kako je tijekom godina vidjela mnoge projekte koji su započeli s velikim entuzijazmom i dobrim idejama, ali nisu zaživjeli jer bi nedostajalo ljudi koji bi se time kontinuirano bavili.
"Jedna stvar koju primjećujem i o čemu sam pričala i s britanskim permakulturistima: prije 12,15 godina, tečajeve su većinom polazili studenti, mlađi alternativci i umirovljenici, dok sad imamo ljude svih dobi i više njih u 30-ima i 40-ima, što pokazuje da idemo prema mainstreamu“, spominje, ističući kako je jedna od najvećih prednosti tečaja promjena u razmišljanju i povezivanje.
Tako se polaznici nakon tečaja udružuju, dijele kefirna zrnca, zajedno osmišljavaju sustave navodnjavanja, pomažu si u vrtovima, razmjenjuju sjeme i sadnice.
Tijekom 72 sata tečaja, raspoređena kroz nekoliko tjedana, polaznici uče o tlu, o šumi, vrtu, agrošumarstvu, energetici, gradnji s prirodnim materijalima, ali i kako to sve uklopiti u jednu cjelinu kroz vlastiti dizajn stvarnog projekta. Postoji i daljnje obrazovanje, stjecanje takozvane permakulturne diplome, čiji je cilj stvoriti nove edukatore i, kako Gordana rado naglašava, decentralizirati permakulturnu zajednicu.
"Osoba koje se prijavljuje za diplomu mora na kraju biti sposobna mentorirati druge, samostalno osmisliti bilo kakav dizajn, društveni ili zemljišni. U suradnji s mentorom kandidat/kinja radi na diplomi barem dvije godine, na kraju mora imati sedam izrađenih permakulturnih projekata, što samostalno, što u radu s drugima“, objašnjava Gordana put do stjecanja diplome. Ta diploma u Hrvatskoj, za razliku od Australije odakle je permakultura krenula u svijet, nema formalni značaj, no to ne predstavlja prepreku budućim diplomantima.
Permakulturom se, naime, može baviti i bez tečajeva i radionica, važno je stvarati prinos, odnosno napraviti promjenu koja donosi nešto pozitivno, a da pritom ne ugrožava ni okoliš niti ljude.
Najbolje je to objasniti, reći će, primjerom puževa koji su svim vrtlarima bolna tema i vječna borba, iako svaka godina donosi nešto drugo.
"Nedavno sam gledala intervju s jednim mladim engleskim regenerativnim poljoprivrednikom, Joshuom Sparksom, koji je borbi protiv puževa pristupio tako da je povećao bioraznolikost na svom imanju i privukao trčke, ježeve i druge korisne životinje koje se hrane njima i jajima puževa. Za nekoliko godina puževi više nisu bili problem“, spominje jedan od inspirativnih primjera, dodajući kako za dobrim permakulturnim projektima ipak ne treba uvijek gledati preko granice.
Udruga Vestigium, koja je postala mjesto gdje povrćari i voćari mogu prodati svoje proizvode ali i društveni i kulturni centar gdje svatko može dobiti i prenijeti znanje o raznim korisnim vještinama, također je dobar primjer permakulturnog dizajna. Ekipa entuzijasta, udruženih u Permakulturu Dalmacija, već neko vrijeme održava brojne korisne radionice, od dizajna do uzgoja rajčica, navodnjavanja, ali i popravljaonice, na kojima sudionici uče popraviti svašta, od pokvarenih kućanskih aparata, do odjeće ili bicikla.
Prošlo je vrijeme kad su ljudi mislili da je permakultura bijeg u nedirnutu prirodu i udaljavanje od zajednice, kaže Gordana i naglašava: "Ne postoji potpuna samodostatnost, održivost je moguća samo unutar zajednice, kao i u prirodi. Što smo raznolikiji, to smo otporniji, ako nas ima više različitih, veća je šansa da ćemo kao zajednica opstati. Netko će nešto popraviti, netko nešto uzgojiti, netko pripaziti“.
Kako se čini da takav način razmišljanja, u svjetlu klimatskih promjena, degradacije tla, ali i društva, jedini ima budućnost, za Istrane je dobrodošla nedavna vijest da će se nakon jedanaest godina održati tečaj permakulturnog dizajniranja u Puli.
"Uvijek je dobro organizirati tečaj u suradnji s lokalnim organizatorima, a udruga Zelena Istra idealan je partner. Ima puno praktičnih projekata, od popravljaonice do društvenog vrta u gradu, a u Puli postoji i inicijativa za sadnju javne šume hrane. Stvorili su se dobri uvjeti za tečaj“, kaže. Istrani će tako od 27. veljače do 30. ožujka, uz klasični 72-satni tečaj dobiti i dodatnih osam sati praktičnog sadržaja. Prijaviti se možete ovdje.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica