Voćarstvo i rasadničarstvo u Hrvatskoj devastirano - evo kako podići proizvodnju

Postojeće rasprave o stanju voćarstva i rasadničarstva u Hrvatskoj često ističu zabrinjavajuće trendove u ovom sektoru. Evidentno urušavanje ovih poljoprivrednih grana očituje se kroz nekoliko ključnih pokazatelja. Primjerice, uvoz voća bilježi kontinuirani porast, dok površine pod intenzivnim nasadima, namijenjene proizvodnji za tržište, bilježe stalni pad.

Osim toga, broj kvalitetnih rasadnika i proizvodnja voćnih sadnica dosegnuli su povijesno niske razine, prema podacima Centra za sjemenarstvo i rasadničarstvo HAPIH-a. Za ozbiljne investicije često se pribjegava uvozu sadnog materijala, čime se dodatno potkopava domaći kapacitet proizvodnje. Ovi trendovi jasno ukazuju na potrebu za temeljitom analizom i reformom, osobito za građane Hrvatske kojima je važno konzumirati voće proizvedeno u zemlji s izuzetnim prirodnim mogućnostima.

Na prvi pogled, običnom čitatelju može se činiti da u sektoru voćarstva nema problema s obzirom na obilje svježeg voća na policama trgovina. Međutim, temeljni strukturni problemi ostaju nevidljivi.

Drastičan pad proizvodnje voćnih sadnica

Globalno tržište karakterizira rast cijena proizvoda – u zadnjim godinama zabilježen je rast od preko 30 posto, a kod nekih voćnih vrsta i veći. Time se produbljuje jaz između prividne dostupnosti voća na policama i stvarnih izazova s kojima se suočava domaća proizvodnja.

Zadnjih godina svjedočimo devastaciji proizvodnog sektora voća i voćnih sadnica u Hrvatskoj. Voćarstvom se danas bave uglavnom entuzijasti ili oni koji nemaju drugog izbora, budući da su investicije u ovu granu obavljene uglavnom iz kreditnih sredstava. Mladi sve manje vide budućnost u ovom sektoru, okrećući se alternativnim djelatnostima i tražeći posao izvan poljoprivrede. U javnosti se često ističe kako za osnovne potrebe imamo dovoljno jabuka i mandarina, no istovremeno se problematizira proizvodnja voćnih sadnica.

Kako pokazuju podaci, proizvodnja je pala ispod 3,5 milijuna sadnica, dok je prije desetak godina iznosila preko 8 milijuna. Usporedba s ozbiljnim europskim proizvođačima dodatno je alarmantna jer ukazuje na to da se sektor rasadničarstva sve više svodi na programe namijenjene hobistima i vrtnim centrima, a ne na sustavnu proizvodnju sadnica za komercijalne nasade.

Jedan od ključnih razloga za ovakvu situaciju je visok rizik voćarske proizvodnje uslijed klimatskih promjena te niska rentabilnost postojećih višegodišnjih nasada. Višegodišnja proizvodnja zahtijeva dugoročno planiranje, kontinuirano poticanje proizvodnje i strukturnu podršku države kako bi se održala konkurentnost ove radno intenzivne djelatnosti.

Današnji novi nasadi koji su slabo zastupljeni, većinom su posađeni s uvoznim sadnim materijalom i ne pružaju potrebnu održivost za dugoročno tržišno pozicioniranje, a sve veći rizici uslijed klimatskih ekstrema dodatno odvraćaju i osiguravajuća društva od pružanja potpore u osiguranju od elementarnih nepogoda.

Utjecaj administrativnih i financijskih čimbenika

Mjere revitalizacije proizvodnje voća, unatoč brojnim europskim projektima, pokazale su se neučinkovitima. Iako su te mjere dovele do povećanja vrijednosti dugotrajne imovine onih koji su ostvarili projekte, proizvodni učinci još nisu vidljivi u ukupnom povećanju proizvodnje voća.

Bez ulaganja u zaštitu i navodnjavanje izgubit ćemo i ovo malo voćarske proizvodnje

Proizvođači se sve češće žale na preduga čekanja na odobrenja projekata te pretjeranu administraciju pri prijavama, što odbija potencijalne investitore i dodatno otežava sustavni razvoj sektora.

Zaključak i perspektiva za budućnost

S obzirom na navedene izazove, jasno je da je sektor voćarstva i rasadničarstva suočen s brojnim strukturnim problemima koji zahtijevaju cjelovite reforme. Potrebno je intenzivirati mjere poticanja proizvodnje kroz dugoročno planiranje, modernizaciju tehnologije te stvaranje povoljnijih uvjeta za investicije. Samo tako se može osigurati konkurentnost hrvatskog voćarstva na tržištu, a time i zdravlje stanovništva kroz dostupnost svježeg i cjenovno pristupačnog voća.

Nažalost, čini se da su razne strategije i planovi iz prošlosti ostali samo mrtvo slovo na papiru.

Nekada smo imali uzorne plantaže i voćnjake, a hrvatsko voćarstvo bilo je prepoznato u Europi. Primjeri proizvodnje trešnje iz Požeške doline, kolijevke razvoja voćarstva, plantaže "Borinci“ kraj Vinkovaca te uspješne proizvodnje bresaka i nektarina u Ravnim Kotarima, svjedoče o potencijalu koji je danas gotovo zaboravljen. Unatoč velikom potencijalu i rastućim izazovima, hrvatsko voćarstvo suočava se s ozbiljnim nedostatkom stručnjaka koji su aktivno uključeni u njegov razvoj.

Stručni kadar, posebno agronomi specijalizirani za voćarstvo, oplemenjivanje, zaštitu bilja i moderne tehnologije uzgoja, ključni su za unapređenje sektora. No, njihova prisutnost na terenu sve je rjeđa, što usporava prijenos znanja, primjenu inovacija i povećanje konkurentnosti domaće proizvodnje.

Nijedan rasadničar raja vidjeti neće

Kako bi se osigurala dugoročna održivost i razvoj voćarstva, potrebno je poduzeti konkretne mjere koje će potaknuti veći angažman stručnjaka te omogućiti snažnije povezivanje akademske zajednice, istraživačkih instituta i proizvođača. Jačanjem suradnje i primjenom suvremenih tehnoloških rješenja moguće je unaprijediti proizvodnju, povećati konkurentnost sektora i stvoriti stabilne uvjete za razvoj ruralnih područja, gdje će lokalno stanovništvo imati priliku živjeti od svog rada.

Možda razlozi pada proizvodnje sadnica i smanjenja broja proizvođača leže u davnoj izjavi cijenjenog profesora voćarstva Ive Miljkovića, koji je rekao da: "Nijedan rasadničar raja vidjeti neće“.

Čini se da su naši proizvođači tu poruku ozbiljno shvatili i na vrijeme počeli brinuti o svojoj vječnosti.