Šipak - superhrana s visokim potencijalom uzgoja u Dalmaciji

Šipak ili nar (Punica granatum) tipična je mediteranska voćna vrsta, no danas se uzgaja na svim kontinentima osim Antarktici. Najveći svjetski proizvođači su Indija i Iran, a slijede ih zemlje Sredozemnog bazena, SAD (Kalifornija), Kina, Afganistan. Tržište šipka u stalnom je porastu, a očekuje se da će nastaviti rasti i u narednim godinama.

U posljednje vrijeme promoviran je od svjetske nutricionističke i zdravstvene javnosti kao superhrana zahvaljujući snažnom antioksidativnom djelovanju i nutritivnoj vrijednosti. Većina proizvedenog šipka u svijetu se preradi u prehrambenoj, farmakološkoj i kozmetičkoj industriji, dok se kod nas konzumira najviše kao svježa sezonska namirnica. Ipak, polako susrećemo i na našem tržištu proizvode od šipka poput soka, dodataka prehrani i kozmetike. Službeni podatci o potrošnji i proizvodnji šipka u Hrvatskoj ne postoje, no možemo pretpostaviti da njegova potražnja prati svjetske trendove, kao i da domaća proizvodnja nije dostatna pa uvozimo šipak iz Turske, Egipta i Izraela. Iako je šipak često viđena kultura u našim priobalnim krajevima većinom se uzgajaju pojedinačni grmovi u okućnicama i na rubovima parcela, dok je najviše komercijalnih nasada u dolini Neretve. Kretanja tržišta, nedostatnost domaće proizvdonje kao i odgovarajući agroekološki uvjeti mogli bi motivirati proizvođače na podizanje novih nasada.

Agroekološki uvjeti uzgoja 

Gotovo optimalne uzgojne prilike nalazimo u priobalnoj Dalmaciji, a uz uvjet redovitog navodnjavanja proizvođači postižu vrhunsku kvalitetu ploda šipka. Iako dobro podnosi nekoliko stupnjeva ispod ništice, osjetljivost se javlja u vrijeme kretanja odnosno završetka vegetacije pa je potrebno izbjegavati područja s kasnim proljetnim i ranim jesenskim mrazevima. Šipak je prilagodljiv na različite tipove tla, no najviše voli duboka, propusna tla bogata humusom, premda je tolerantan na kraću stagnaciju vode i zaslanjenost. Za normalan rast i razvoj traži velike količine svjetlosti i položaje zaštićene od jakih vjetrova. Potrebe šipka za vodom opisuje izreka "glava na suncu, noge u vodi“, jer u suprotnom dolazi do pucanja plodova, opadanja cvjetova i plodova, alternativne rodnosti. 

U prvim se godinama rezidbom oblikuje uzgojni oblik koji je uobičajeno grm sa 4 – 6 izdanaka ili vaza. Šipak rađa na vrhovima dvogodišnjih i trogodišnjih izboja, pa rezidba formiranog nasada obuhvaća prorjeđivanje krošnje, uklanjanje vodopija i izdanaka iz tla te izrođenih, suhih, bolesnih i oštećenih grana. Prorjeđivanje plodova prema potrebi postupak je kojim osiguravamo krupnije plodove i redovitu rodnost. 

Novi trendovi u domaćem sortimentu

Neizostavan korak planiranja uzgoja bilo koje kulture je odabir sortimenta. Tradicionalne sorte Barski slatki, Ciparski, Glavaš i Sladun prevladavaju u uzgoju, a posljednjih nekoliko godina u uzgoj se uvode introducirane sorte Granada, Wonderfull i Hicaznar. 

S ciljem unapređenja uzgoja šipka kod nas, agroekološkom evaluacijom i usporedbom domaćih i introduciranih sorata bave se znanstvenice s Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu (dr.sc. Mira Radunić i dr.sc. Maja Jukić Špika) i Agronomskog fakulteta u Zagrebu (dr.sc. Jelena Gadže). Analizom fizikalnih (boja, randmana kore, zrna, soka, debljina kore itd.) i kemijskih (suha tvar, kiseline, fenoli, flavonoidi, antocijani itd.) karakteristika moguće je odrediti daljnju upotrebu šipka, okus, opću ocjenu sorte, a omjerom kiselina i suhe tvari određuje se optimalni rok berbe. Za proizvodnju soka pored randmana soka važan je sadržaj antocijana te vitamina C koji kao antioksidansi daju stabilnost soku, odnosno sprječavaju oksidaciju i promjenu boje. Ove karakteristike pronalazimo kod sorata intenzivnije crvene boje i većeg sadržaja kiselina, a to su u našem slučaju introducirane sorte. 

Kako se šipak u Hrvatskoj još uvijek gotovo isključivo konzumira u svježem stanju, okus je potrošačima važna osobina. Po okusu vodeće domaće sorte osim Glavaša spadaju u skupinu slatkih, dok su Glavaš i introducirane sorte u skupini slatko – kiselih. Iako je intenzivnija crvena boja introduciranih sorata potrošaćima primamljiva, od proizvođača možemo čuti da naše tržište ipak više prepoznaje i cijeni domaće, slatke sorte. Gledajući krupnoću ploda, među navedenim sortama ističe se Glavaš čiji su plodovi u skupini vrlo krupnih, dok su ostali srednje krupni do krupni. 

Praćenjem introduciranih sorata u narednim godinama dobit će se više saznanja o mogućnosti njihova uzgoja u Hrvatskoj, a budući da na tržištu nedostaje šipka kao i da raste interes za prerađenim proizvodima za očekivati je njihovu veću zastupljenost u nasadima.