• Proizvodnja voćnih sadnica
  • 01.03.2013.

Rasadničku proizvodnju uklopiti u strategiju razvoja Hrvatske

"Iako rasadnička proizvodnja ima nezamjenjivo mjesto u razvoju poljoprivrede i turizma, proizvodnji hrane - baš kao i ratarstvo, stočarstvo i ribarstvo - još nije uklopljena u strategiju razvoja Hrvatske", tvrdi ing. Duško Blajić. Čudi se kako ni jedan dosadašnji ministar poljoprivrede nije prepoznao ni formulu kako uspješno potaknuti poljoprivrednike na proizvodnju, pa ni aktualni ministar Tihomir Jakovina. Poručuje kako poljoprivrednicima nisu potrebni nikakvi poticaji, samo neka im se ot

  • 2.676
  • 232
  • 0

Duško Blajić, inženjer agronomije smjer voćarstvo, je u rasadničkoj proizvodnji od 1968. Priznaje kako je tijekom dugogodišnjeg praktičnog rada dosta naučio, dakako uočivši i neke nedostatke u svojoj struci. Ujedno je shvatio što bi sve trebalo učiniti u poljodjelstvu, posebice u voćarstvu i vrtlarstvu te što bi trebalo izbaciti iz proizvodnje.

U sklopu svoje tvrtke «V.V.V.V. Rasadnik Blajić» (voćarstvo, vrtlarstvo, vinogradarstvo, vinarstvo) na površini od 700 metara četvornih u Turjacima kod Sinja, tik uz državnu cestu Masle-Trilj-Međugorje, udaljenom od autoceste u Dugopolju 15-ak kilometara, proizvodi sve vrste voćnih sadnica, ukrasno bilje i stablašice; primjerice jabuke, kruške, šljive, višnje, trešnje, breskve, marelice, dunje te orah, limun, mandarine, naranče, grejp voće, citruse, masline, bademe, a od ukrasnog bilja sve vrste živice i raznih stabala.

Proizvodi i ljekovito bilje - kadulju, ružmarin, matičnjak; sadnice domaćih sorti vinove loze: debit, babić, maraština, ninčuša, plavina, plavac...Inače, Blajić je poznat kao marljiv čovjek koji je djetinjstvu naučio raditi uhvativši se ukoštac sa životnim problemima, a kad je odrastao još više je zasukao rukave. Rano se odlučio i na obiteljsko poduzetništvo i nije sklon kukanju znajući kako to ne rješava probleme ni u rasadničkoj proizvodnji odnosno u poljodjelstvu.

Tvrtka «V.V.V.V. Rasadnik Blajić» u Turjacima proizvodi kvalitetne sadnice

Blajić kaže kako je u početku za Zavod za voćarstvo godišnje proizvodio oko 400.000 komada podloga, a riječ je o rašeljci, divljoj trešnji...Zatim je krenuo u proizvodnju voćnih sadnica za isti Zavod, koje su se u velikim količinama izvozile na inozemno tržište. Podsjeća kako je na zemljištu sadašnjeg rasadnika prije 45 godina u početnoj fazi rada imao stari voćnjak koji je trebalo obnoviti. S tim u svezi obratio se Zavodu za voćarstvo u Zagrebu u sklopu Fakulteta poljoprivrednih znanosti, koji mu je pomogao obnoviti voćnjak ponudivši mu ujedno i suradnju. Također su mu ponudili i radni odnos uz uvjet da završi studij - smjer voćarstva. Uvjet je objeručke prihvatio, a nakon što je završio studij, diplomirao, ostao je u stalnom radnom odnosu u Zavodu za voćarstvo koji je snosio i troškove Blajićeva školovanja. Mnogi kažu kako je njegov rasadnik bio poznat i po tome što su se u njemu ukorjenjivali i sjemenjaci također iz vegetativne podloge, uz najkvalitetniju proizvodnju rasadničkog materijala još u bivšoj državi.

To nam je ovih dana sve rekao inž. Blajić kad smo posjetili njegov rasadnik i kad smo ga zatekli kod sadnica različitih sorti voćaka ispred njegovih plastenika. Tek na prvi pogled doimao nam se pesimističnim i gotovo razočaranim čovjekom zbog postojećeg stanja ne samo u njegovoj branši odnosno rasadničkoj proizvodnji, nego i u kompletnom hrvatskom poljodjelstvu odnosno gospodarstvu.

Stanje katastrofalno u poljodjelstvu posebice rasadničkoj proizvodnji

«Sadašnje stanje je u toj djelatnosti katastrofalno, ne samo u mom rasadniku nego u svim rasadnicima diljem Hrvatske. Temeljni razlog je u tome što smo opterećeni iznimno velikim obvezama prema državi i lokalnoj zajednici. To je jedan od ključnih problema. Ujedno želim podsjetiti na činjenicu kako je rasadnička proizvodnja u bivšoj državi bila ukupno opterećena sa 7 posto dadžbina, a sada u Hrvatskoj čak sa 70 posto državnih dadžbina. Dodatni problem je u tome što se Hrvatska nikako ne izvlači iz teške gospodarske krize, nego svakodnevno stagnira, tone sve dublje, čak i ispod dna. Ja sam prije imao 8 stalno zaposlenih ljudi u svom rasadniku, a sada samo jednog radnika. Dokle će biti ovakvo stanje, nitko ne može točno reći. I zato smo još više zbunjeni, opterećeni, jer nam nitko ne može dati nikakve odgovore», primjećuje inž. Blajić, dodajući:

»Usput želim podsjetiti i na činjenicu kako su moj rasadnik uništila poduzeća koja su odvezla sadni materijal te su ga prodali, a onda su likvidirali tvrtku davši joj drugo ime. Prema postojećem zakonu nisu bili obvezni podmiriti troškove dobavljačima, a mi proizvođači smo osuđeni na propast. Ilustracije radi, sada se moj rasadnik prostire na ukupnoj površini samo od jednog hektara, a prije je bio na 15 hektara zemljišta. U rasadničkoj proizvodnji pod plastenicima imam korisnog prostora oko 700 metara četvornih, od čega se samo polovica zagrijava pomoću centralnog grijanja. Svake godine je interes kupaca sadnog materijala sve manji, a oni, ako i imaju nešto novca, čuvaju ga za najnužnije potrebe svojih obitelji, ne upuštaju se u kupnju i sadnju voćaka, povrća, vinograda. Nemaju hrabrosti ulagati u bilo što»

U Blajićevu rasadniku ove godine proizvedeno 20.000, a 1998. čak 150.000 sadnica

Što se pak tiče ovogodišnjeg plasiranja sadnog materijala na tržište iz njegova rasadnika, kaže kako ga je doslovice spasila Općina Dugopolje zahvaljujući tome što se za nju izborio na natječaju. U protivnom bi se Blajićeva tvrtka rasformirala pa toga rasadnika više ne bi bilo u Turjacima niti na širem području Dalmacije. Dodaje kako je ove godine proizveo tek 20.000, a 1998. čak oko 150.000 sadnica, što također govori o stagnaciji i općem stanju u toj branši. Ali mu je i taj sadni materijal uništila tuča kakva do tada nije zapamćena u Cetinskom kraju. To ga je itekako pogodilo jer te godine nije prodao ni jednu sadnicu, a država mu, tvrdi, ni tada nije pomogla ni jednom lipom, iako mu je tu odštetu po zakonu bila obvezna isplatiti u visini od 10 posto. Napominje kako nema nikakvu potporu fondova niti od države, niti od lokalne zajednice. Spominje kako je do prije dvije godine na ime državne potpore imao po jednu ili dvije kune za svaku sadnicu, ali mu je i to u međuvremenu ukinuto. Cijene njegova sadnog materijala ostale su iste kao i prije 20 godina pa svaku sadnicu u prosijeku prodaje po 20 ili 30 kuna. Inače, rasadnički materijal iz Blajićeva rasadnika uglavnom se može kupiti u Turjacima i u Kašel Kambelovcu gdje je predstavništvo njegove tvrtke. Ostali sadni materijal na tržište vlasnik plasira preko trgovačke mreže i poljoprivrednih ljekarni.

«Moj rasadnik u Turjacima je do 1992. godine bio i glavni Hrvatski centar za istraživanje, odakle se sadni materijal razvozio u prodajne punktove, poljoprivredne ljekarne i na adrese onih koji su prodavali sadnice prema ugovoru od jelu - za cijelu Dalmaciju i južni BiH. Ipak me raduje to što moj sadni materijal ovdje ne mogu ugroziti najdugotrajnije i najekstremnije ljetne suše, jer iz bunara, dubokog 45 metara, iz zemlje crpim dostatne količine vode kojom zalijevam biljke kad god zatreba. Tako se vodom iz bunara uspješno borim protiv suše. Dakle, uspješnije svladavam ekstremne suše nego državne namete koji ih je svakim danom sve više. Ali problem koji me najviše muči je što još ni jedna Vlada Hrvatske nije uočila kako u strategiji razvoja naše zemlje glavno mjesto zauzima proizvodnja zdrave hrane te da u taj lanac spada i voćni sadni materijal, dakako kad dođe na rod», objašnjava inž Duško Blajić, naglašavajući:

«Zaista me čudi kako tu strategiju nije prepoznala ni jedna dosadašnja hrvatska Vlada, a nisu ju uočili ni sadašnji državni funkcionari koji su bili konkretni planeri, iako je dobro poznato kako baš sadni materijal ima iznimno značajno mjesto, gotovo nezamjenjivu ulogu, u lancu proizvodnje hrane baš kao i stočarstvo, ratarstvo, ribarstvo. Čini se da baš nitko od njih ne želi shvatiti kako nam je iz uvoza skupo i ono što je besplatno. Želim tek spomenuti kako se iz mog rasadnika prije Domovinskog rata, samo sadnicama jabuka pokrivalo čak 90 posto hrvatskog tržišta. To mi je dobro poznato jer je naš Zavod za voćarstvo, koji je bio ukinut 1993. i novi utemeljen 1998. godine, podigao i održavao plantažu jabuka u Borncima kod Vinkovaca, te sve ine velike plantaže voćarstva u zemlji»

Blajić tvrdi kako je iz izvoza skupo i ono što je besplatno

Kaže kako ni (do)sadašnja suradnja između Zavoda za voćarstvo i proizvođača rasadničkog materijala, kao ni s lokalnim institucijama koje su nadležne pratiti poljoprivrednu proizvodnju, nije ni približna onakva kakva je bila nekoć. Ocjenjuje kako i to spada u skupinu neriješenih problema koji muče sve vlasnike rasadnika, poljoprivredne proizvođače. Zaključuje da se stoga ni mladi ljudi, ne samo u Cetinskom kraju, više ne odlučuju za taj prevažan posao. Objašnjava kako su i oni, koji su bili krenuli u poljoprivrednu proizvodnju primjerice u povrtlarstvu, već odustali zbog problema vezanih za neorganizirani otkup tržišnih viškova te neočekivano velikih državnih nameta.

«Ma svi su razočarani jer su cijene njihovih poljoprivrednih proizvoda iznimno niske, bagatelne, neznačajne. Svima nam je dosta bagateliziranja i ne znamo dokle će nas tako omalovažavati? Mene jako čudi i to, što ni jedan dosadašnji ministar nije prepoznao formulu kako uspješno potaknuti poljoprivrednike na proizvodnju iako je to vrlo jednostavno, a dodatno zabrinjava i činjenica što se u tome ne trudi ni aktualni ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina. Vlasnicima rasadnika i proizvođačima hrane ne trebaju nikakvi državni poticaji, posebice kad su u tome poznate razne makinacije i mućke. Jer, dogodi se kako neki poljoprivrednici dobiju ogromne novčane državne poticaje iako ništa ne rade, a ne proizvode. Pravi način državnog poticaja u poljoprivrednoj proizvodnji je u tome da se otkupi sve ono što seljak proizvede te da mu se to pošteno i plati. Onda ne bi bilo nikakvih problema. I gnojiva su enormno skupa, najskuplja u Europi, baš kao i zaštita rasadničkog materijala i poljoprivredne proizvodnje, dok su proizvodi u Hrvatskoj oko 50 posto jeftiniji nego u inim europskim državama. Uz to ljudi koji se bave primjenom gnojiva, zaštitnih sredstava te proizvodnjom hrane u poljoprivredi neadekvatno su educirani posebice o tome čime, kada i kako se biljke najbolje mogu zaštititi. I to je dokaz kako se država vodi u krivom smjeru», komentira inž. Blajić, naglašavajući kako se mora vratiti ugled poljoprivrede u državi te poduzetnike osloboditi suvišne papirologije, birokracije.

Poljodjelcima nisu potrebni poticaji, neka im samo se otkupe proizvodi i pošteno plati

Iskreno govoreći, Blajić kaže kako je i njemu potrebita edukacija iako je stručnjak za voćarstvo, vrtlarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo. Tako bi, dodaje, bio u kontinuiranom tijeku proizvodnje i primjene novih zaštitnih sadržaja kojima se susreće gotovo svaki dan, te bi više znao i razlikovati svega što bi bilo novo, suvremeno i aktualno - ono što bi bilo namijenjeno poljoprivrednim proizvođačima. Što se pak tiče proizvodnje sadnog materijala, njegov je rasadnik u Turjacima jedini u Cetinskom kraju te na širem području Dalmacije, dok se cijepovi vinove loze još proizvode u Glavicama gdje se mogu i nabaviti.

«Do ove godine sam bio nekakav optimist unatoč teškoćama, ali sam sada veliki pesimist i takav ću biti i u buduće - sve dok potraje ovakvo stanje u poljoprivredi kakvo je sada, posebice u proizvodnji sadnog materijala. Naime kad je došla aktualna vlast u Hrvatskoj, računa sam kako će na prvom mjestu imati struku i stručnjake, te imati bar malo sluha za rasadničku proizvodnju, ali nije tako. Umjesto da koračamo naprijed, idemo natrag kao rak. Prema svemu što vidimo i doživljavamo, ni naša perspektiva nije blistava. No vjerujem kako će iza ovakvog, iznimno teškog stanja u državi, ipak doći mladi sposobni stručnjaci koji će znati funkcionirati na odgovarajući način. Očekujem kako će baš oni preokrenuti postojeću situaciju, primjerice u korist proizvodnje, općenito, te da će sve početi onako kako se i očekuje. Problem je i u tome što se ni sada ne može ni pretpostaviti kako će se poljoprivreda razvijati nabolje, jer o tome nema nikakvih signala. Nije nas, nažalost, prepoznao ni aktualni ministar poljoprivrede Jakovina pa se može zaključiti kako on ne želi stručnjake uz sebe ili pak s njim nešto nije u redu, a nema ni razvojnih programa glede pomaka poljodjelstva. Stanje je zabrinjavajuće tim više što Hrvatska ima jako dobre stručnjake koji mogu sačiniti razvojne programe i projekte. Mnogi od njih imaju viziju, čak i programe, te je samo pitanje trenutka kad će ti stručnjaci sjesti, zauzeti odgovarajuća mjesta i dogovoriti se odakle početi, dakako i sve pokrenuti nabolje, što strpljivo očekujemo. Po meni bi trebalo naglasiti poljoprivrednu proizvodnju zdrave hrane jer je to strategija čovječanstva, tim više što je u strateškom cilju Hrvatske naglašen razvoj poljoprivrede i turizma, te što je to naposljetku i budućnost naše zemlje. Sve govori kako je to važnija strategija, nego proizvodnja nafte i naftnih derivata», poručuje inž. Duško Blaijić, za kojega kažu kako je u svemu konkretan, objektivan te da ne prihvaća nikakve avanturističke programe u poduzetništvu.

Poljoprivreda i turizam budućnost Hrvatske

Njegov rasadnik tijekom ljeta posjećuju ne samo turisti hodočasnici, nego i stručne osobe iz inozemstva poput inž. Blajića, koji imaju rasadničku proizvodnju u svojoj zemlji. «Tako je prije dvije godine moj rasadnik sa svojim prijateljima posjetio i jedan stručnjak voćarstva iz Munchena. Riječ je o iskusnu čovjeku, predstavniku treće generacije u njegovoj obitelji, koji se bavi proizvodnjom rasadničkog materijala u voćarstvu, a godinama redovito prati i moj rasadnik. Kazao je kako se tim plemenitim poslom bavio njegov djed, zatim i otac, te sam tijekom zadnje posjete dobro zapamtio i njegove riječi: 'Gospodine, kad biste vi ovakav rasadnik imali u bilo kojem njemačkom gradu, imali biste najmanje 100 zaposlenika u svojoj tvrtki «V.V.V.V. Rasadnik Blaijić», a ne samo jednu osobu. Ne biste imali ni toliko problema u Njemačkoj kao ovdje», usporedio je inž. Duško Blajić

Autor: Nedjeljko Musulin


Tagovi

Poljoprivreda Rasadnička proizvodnja Turizam