Proizvodnja litre šljivovice premašila 50 kuna!

Pod sloganom "Što je šljiva, takve voćke nema, s njome nema nikakvih problema!" održani su ove godine "Dani šljiva i rakija u Siraču", manifestacija kakva je nažalost u Hrvatskoj vrlo rijetka obzirom na prirodne pogodnosti za uzgoj šljiva. Naime, u hrvatskoj stvarnosti nije baš sve u skladu sa spomenutim sloganom, a postojeći šljivari, koji se ove godine nisu mogli pohvaliti s bogatim urodom zbog mraza i vremenskih neprilika, kao ni oni potencijalni, ne mogu biti zadovoljni.

Prema riječima jednog od najpoznatijeg stručnjaka na području šljivarstva u Hrvatskoj, umirovljenog agronoma i promotora mr. Mije Gašparovića iz Novske, vlasnika jednog hektara šljivika, kao i prema izjavama drugih šljivara, usprkos idealnih klimatskih i pedoloških uvjeta za razvoj šljivarstva na području cijele Hrvatske, nitko, prije svega država, nije stvorio uvjete za povećanje proizvodnje šljiva i već svjetski brendirane šljivovice. Čak štoviše, kao da se namjerno čini sve da se šljivarstvo do kraja uništi. Nažalost današnje računice pokazuju da čak i korisnici državnih poticaja u konačnici više daju državi nego što iznose državne potpore(!?).

Kada je riječ o plaćanju poreza na proizvedenu rakiju nepotrebno je skupo i komplicirano administriranje u vođenju evidencije tako da proizvodnja šljivovice, vjerovali ili ne, postaje neisplativa. Proizvođači rakije zbog visokih trošarina na alkohol i složene procedure sve više odustaju, a kako kaže ovogodišnji dobitnik velikog zlata za svoju šljivovicu u Siraču, Josip Hamp: "Cijeli sustav državne kontrole, brojni papiri, evidencije, markice i sve drugo samo su veliki trošak i dangubljenje". Proizvođači rakije su izračunali da je proizvodnja jedne litre rakije premašila 50 kuna i pitaju se kome svoju šljivovicu po toj cijeni mogu prodati ako i oni žele ostvariti neku zaradu. Nažalost šljivari i proizvođači rakija zaključuju da umjesto sve većeg broja stabala šljiva, svake godine je njihov broj manji, a isto tako je manji i broj kotlova za pečenje šljivovice što otvara put proizvodnji "na crno".

Šljiva i rakija sastavni dio života

Koliko je šljiva i rakija bila sastavni dio života ljudi u Hrvatskoj najbolje govori citat Matije Antuna Reljkovića, slavonskog vojnog časnika i svestranog hrvatskog pisca klasicizma iz njegova najpoznatijeg djela "Satir" još iz davne 1762. godine:

Rakija je gospodarstva dio,

kojeg, kad bi ti pametan bio,
morao bi u novac spraviti,
pak se hranit, odiću praviti...

Zaključiti se može da ni odluka OUN koja je 2014. godinu proglasila godinom obiteljskih gospodarstava/farmi nije osvijestila političke elite odgovorne za ruralne prostore u Hrvatskoj koje nisu poduzele ništa, nego gotovo nezainteresirano i dalje prate proces propadanja sela. Umiruće selo od Jelačića pa do danas usitnjavano je cijepanjem parcela diobama i pa je danas 80 posto obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava manje od 5 hektara.

OUN je dakle uočila da je ruralni prostor svugdje u svijetu bio jamac sitosti lokalne zajednice, a naši političari, iako veći dio njih porijeklom sa sela, to nisu. Službeni stavovi su samo "lakirovka" ako ćemo koristiti izraze iz naše nedaleke gospodarske povijesti. Naši vlastodršci očito imaju druge ciljeve i već tijekom desetljeća u prethodnoj i sadašnjoj državi sustavno upropaštavaju selo koje im uglavnom daje mandat vjernošću na izborima što je nezapamćeni paradoks u svjetskim relacijama. Rijetki pojedinci, poput najnovijeg ministra poljoprivrede Tolušića, očito se ne uklapaju u procese stvorenih "latifundijaša" kojima je glavni smjer ostvarivanje poticaja, a ne povećanje bilo koje poljoprivredne proizvodnje.

U takvim okolnostima uvoznici uvoze sve, a robni lanci su preuzeli ulogu snabdjevača stanovništva umjesto OPG-ova koji su od pamtivijeka snabdjevali hranom (u visokom postotku) lokalne zajednice. To je donekle i svjetski trend, jer robni lanci vladaju svim svjetskim špajzama, ali zar i Hrvatska mora slijediti takav trend kada to Hrvatima i Hrvatskoj nije u interesu?

Što se tiče šljivarstva, sve smo dalje od spomenutog citata iz 18. stoljeća hrvatskog književnika Antuna Matije Reljkovića. Ne mogu prešutjeti ni riječi jednog našeg slavonskog zaljubljenika u šljivike kojemu sam obećao da neću spomenuti njegovo ime, jer kaže, nije važno njegovo ime, nego poruka:

"Od malog šljivika do velike Europe - sve stane u bećarac: "Neće nama Europa zabranit, peć rakiju i bikove ranit!" Europa nije ništa zabranila. No, naša "politička elita", kako se često sama naziva, usrala je motku i preko svoje bezdušne administracije uništila i šljivarstvo. Ali, nije to sve što je uništeno. Uništili su svinjogojstvo, govedarstvo, ovčarstvo, kozarstvo, povrćarstvo, industrijsko bilje. Odigravaju se prave drame oko cijena za sve proizvodnje - od pšenice do lubenice. Rezultat svega je upropašteno selo. Egzodus svih radno sposobnih kategorija stanovništva, senilizacija i jednom riječju - bijeda. Iza toga ostaje još jedna strofa bećarca:

"Oj rakijo ti si žute boje, ko te peče od..bo je svoje!"

Ali, možda tako ne mora biti!

Deset razloga ZA sadnju šljivika u Hrvatskoj

1. Povoljni agroekološki uvjeti za uzgoj šljive, možda i ponajbolji u EU. To su kontinentalna područja koja se uklapaju u slijedeće reference: klima: umjereno kontinentalna, zimske temperarute do -30⁰ C, godišnje oborine:700 do 1.100 mm, oborine u vegetaciji: 350 - 600 mm, relativna vlaga zraka: 80 - 85%, nadmorska visina 200 - 500 mnJm (može i 700). Dobar dio šljivika u Slavoniji je na110 - 140 mnJm.
2. Osvajanje zapuštenih zemljišnih površina. Mogao bi se u Hrvatskoj utrostručiti broj hektara pod plantažama šljive. Neke procjene govore da u RH ima cca 3.000 ha nasada šljive.
3. Tradicija u šljivarstvu i proizvodnji šljivovice, džemova i pekmeza, suhe šljive. Hrvatska posjeduje tradicionalna znanja u uzgoju šljive i preradi koja je dodana vrijednost, a sa seoskim turizmom lepeza mogućnosti prodaje na vlastitom pragu), a šljivovica je jedini proizvod po kome smo vani poznati.
4. Optimistični programi za povećanje voćarske proizvodnje povezani na interes države da zadrži stanovništvo na seoskom prostoru. Prepričana računica države Stjepana Galovića iz Udruge Slavonka Osijek glasi: "Tisuću OPG-ova = tisuću hektara šljivika = 2 mil. litara šljivovice i samo jedna kuna tošarine po litri je 2 mil. kuna u proračun RH. Time bi se osnažila legalna proizvodnja i potisnula crna burza i patvorenje".
5. Stimuliranje rasadničke proizvodnje... posebno sorte "Bistrica". Zbog zapuštenog prostora i postojanja starih zaraženih šljivika, ova sorta je potisnuta, a da država nije učinila ništa. Moguće je napraviti sanitarne sječe starih šljivika i stimulirati rasadničku proizvodnju baš te sorte koja je osnova za izvrsnost šljivovice.
6. Zapošljavanje malih obiteljskih gospodarstava uz mogućnost specijalizacije. Mali zemljišni posjed omogućavaju podizanje obiteljskih plantažnih nasada i povećanje prihoda i diversifikaciju djelatnosti ili još točnije, zadržavanje stanovništva u seoskom prostoru. Da se tako postupilo ne bi imali zapuštena pobrđa Slavonije, Moslavine, Banije, Korduna i Like, pa i Zagorja.
7. Proizvodnja sa sigurnim plasmanom i zaradom spriječava egzodus stanovništva... sa seoskim turizmom lepeza mogućnosti prodaje na vlastitom pragu. Zadržavanje stanovništva u ruralnim prostorima sprječava obrastanje poljoprivrednih površina prirodnom vegetacijom i širenje lisica, čagljeva i divljih svinja koji upropaštavaju kvalitet lovišta i čine štete na poljoprivrednim usjevima, stočnom fondu i fondu plemenite divljači.
8. Otvoreno tržište Europe kojemu je već poznat brand šljivovica. Šljivovica je jedini proizvod po kome smo stvarno poznati u cijelome svijetu. Srbija izvozi u Rusiju svu šljivu (i tzv. Republika srpska).
9. Turistička orjentacija kontinentalne Hrvatske na ponudu autohtonih proizvoda. Cjelokupna turistička industrija za sada nema u ponudi domaću šljivu, šljivovicu, suhu šljivu, džemove i pekmeze. Ako ima to su rijetki izuzeci. Promocija šljivovice, koktela od šljivovice izostaje čak i na službenim mjestima kao što su državni mukte-banketi i sl. tako da bi pokrivanje samo sektora turizma omogućilo plasman značajnih količina nove proizvodnje. Sa seoskim turizmom lepeza mogućnosti prodaje se proširuje i na vlastiti prag. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva mogla bi imati na rapolaganju cjelokupno turističko tržište, a time i siguran dohodak.
10. Izgradnja kapaciteta za doradu i preradu šljiva sa zapošljavanjem. Kroz zadružnu organizaciju proizvođača postiglo bi se racionalno opremanje i upravljanje mehanizacijom (strojni prsten), kapacitetima za doradu i preradu (hladnjače, sušare, destilerije...), a najvažnije bi bilo da zadruge organiziraju trošarinska skladišta radi odgode plaćanja trošarine.

Deset razloga PROTIV sadnje šljivika u Hrvatskoj

1. Komplicirana legislativa u cjelosti je onemogućila bilo kakav, pa i onaj najbolji operativni program za povećanje voćarske proizvodnje. Proizvođač šljivovice mora se registrirati u upisnik destilatera pri MPŠ, upis u e- evidenciju ministarstva financija, a zbog toka registracije i plaćanja trošarine treba načiniti analizu, upisati se kao proizvođač hrane itd... Dugi niz godina su neviđene administrativne barijere u proizvodnji rakije ne samo razočarale, nego i uništile bilo kakvu želju i starih i novih proizvođača za novim nasadima.
2. Kalkulacija proizvodnje šljive i prerađevina nije naklonjena gospodarskoj logici ulaganja u profitabilnu proizvodnju.
3. Jednako tretiranje šljivovice i rakije od kukuruza od strane zakonodavca (države). Zakonodavac sve naziva etilnim alkoholom bilo da su u pitanju voćne ili žitne rakije.
4. Plaćanje previsokih trošarina na proizvedeni alkohol. Zakon iz 2010. godine odredio je trošarinu od 5.300 kuna za hektolitar čistog alkohola, i to plaćanjem unaprijed. Naime, prošle godine je doduše upola smanjena toršarina, ali mali komercijalni proizvođači ne mogu otvoriti trošarinsko skladište jer nemaju garancije banaka pa moraju trošarinu plaćati unaprijed, tj. svakog mjeseca za proizvodnju iz prethodnog.
5. Represivne mjere, stalni pregledi i nemilosrdno kažnjavanje registriranih destilatera. Mogu se pisati romani o ovome zlu jer je većina državne legislative zapravo "genocidna" za šljivare.
6. Nedovoljni prihodi obzirom na troškove i postignutu cijenu rakije. Vladajuće političke elite godinama pričaju o fantomskim opg-ima s jednim članom, a ne zanima ih razlog tome, koji se nalazi u nedovoljnom prihodu i obvezi plaćanja različitih nameta.
7. Obveza plaćanja doprinosa (mirovinsko i zdravstveno) za članove OPG-a, te njihovo skidanje s burze rada ako je koji upisani član nezaposlen.
8. Za prekršaje zakona o trošarinama kazna fizičkim osobama i do 100.000 kuna. Destimulativne su i druge odredbe Zakona o trošarinama koje opterećuju male "proizvođače za svoje potrebe".
9. Proizvođači šljivovice moraju na kazane nabaviti mjerne uređaje koji će biti osigurani pečatom carine na svoj račun. Ako se iz nekog razloga jedne godine ne proizvodi, tada se kazan mora odjaviti, a carina ga pečati, a dogodine, kad se proizvodnja ponovo pokreće, otpečatiti. Sve na trošak vlasnika kazana.
10. Plaćanje "kotlarine" sto ili dvjesto kuna i Zakon o trošarinama opterećuju posebno male "proizvođače za svoje potrebe", iznad 20 litara čistog alkohola, a pritom rakiju ne smiju ni prodavati.

Foto: Tugomir Pemper