Ozon smanjuje kvarenje voća

Trulež voća događa se uslijed zaraze plodova gljivičnim organizmima pri čemu se procjenjuje da se prosječno 30% ukupno ubranog voća ne iskoristi zbog kvarenja i propadanja. Protumjere i sprječavanje kvarenja uključuju zaštitu sintetičkim fungicidima i tretiranje otopinama broma i klora prije pakiranja u ambalažu u kojoj se voće transportira i čuva.

Učinkovit način zaštite

Skupina britanskih znanstvenika koje predvodi dr. Ian Singleton sa sveučilišta u Newcastleu, otkrila je učinkovitiji način tretiranja voća pomoću plina ozona. Istraživanja i pokusi čuvanja svježeg voća provedeni su na jagodama, grožu i šljivama u okružju s niskim sadržajem plinovitog ozona i otkriveno je kako se nakon tretiranja ozonom stvaranje i širenje gljivičnih spora znatno smanjilo, ali i da su već postojeći znaci kvarenja na zaraženom voću bili manje uočljivi. Nakon osam dana u okružju s ozonom, voć e je pokazalo skoro 95% manje kvarenja nego u normalnim uvjetima s obzirom na prethodnu razinu zaraze ovisno o pojedinoj vrsti voća.

Produžen vijek čuvanja

Iako se još traži pravo objašnjenje i razlog toj otpornosti, podaci iz istraživanja sugeriraju da se radi o jednoj vrsti efekta vakcinacije, poput cijepljenja protiv bolest kod ljudi i životinja.

Provode se nova istraživanja s određenim koncentracijama ozona i duljini izloženosti plodova za pojedine vrste voća i povrća, koja bi mogla donijeti optimalne rezultate u čuvanju plodova, s obzirom na činjenicu da prevelika koncentracija ozona može oštetiti plodove.

Neškodljiva alternativa pesticidima

“Ljudi su zabrinuti zbog zloupotrebe pesticida prilikom prskanja voća i ne žele kupovati voće koje je tretirano fungicidima jer se boje da je prevelika količina ostataka sredstava za zaštitu bilja na samim plodovima, a tretiranje ozonom svježeg voća i povrća predstavlja neškodljivu alternativu pesticidima“, tvrdi dr. Singleton. “Ozon, što je najvažnije, nakon tretiranja ne ostaje na plodovima za razliku od uobičajenih načina zaštite svježih plodova.” U pokusima s rajčicom, korištena je količina ozona jednaka onoj kojoj bi plodovi rajčice bili izloženi dok su na biljci za vrijeme sunčanog dana.

Pravo vrijeme za obranu od bolesti

Nije novost da biljke „znaju“ koje je doba dana i da svoju aktivnost prilagođavaju izmjeni dana i noći, ali najnovija saznanja o obrambenom mehanizmu biljaka pokazuju da se obrana biljaka od bolesti također temelji na dnevnom ciklusu, čak i kad patogeni organizmi nisu prisutni. U znanstvenom časopisu „Nature“ objavljen je članak u kojem se otkriva zašto je otpornost biljaka na napad bolesti najveća u jutarnjim satima.

Bolest dolazi u zoru

Večina biljnih vrsta i sama proizvodi kemijske spojeve koji služe kao zaštita od zaraze gljivičnim organizmima koji uzrokuju bolesti. Međutim, proizvodnja takvih spojeva tijekom cijelog dana biljkama bi bila prezahtjevna i mogućnost da ti spojevi dugoročno djeluju štetno za samu biljku također je velika, stoga je povremena proizvodnja zaštitnih tvari u pravilnom ritmu učinkovitija i sigurnija. Jutro je najvažnije doba dana za obranu od bolesti, s obzirom na to da je tad širenje spora patogenih organizama najveće. Nakon što se gljivica „udomaći“ na biljci, razvija spore koje se sušenjem jutarnje rose šire u zraku u svim smjerovima dok ne slete na novi nezaraženi list i tamo se opet razvija bolest.

Znanstvenici su promatrali djelovanje 22 gena u biljnoj vrsti Arabidopsis koji čine dio imunog sustava koji reagira na pojavu gljivične bolesti Hyaloperonospora. Ti geni nazvani CCA1 pokazali su kako sudjeluju u obrani biljke u cikličkom ritmu, pa se može zaključiti da je biljka „programirana“ da predvidi zarazu baš u jutarnjim satima. U istraživanjima su biljke namjerno zaražene sporama gljiva u kontroliranim uvjetima u stakleniku s točno 12 sati svjetla i mraka. Spore su nanošene u doba umjetne zore i sumraka i pokazalo se da se više zaraze pojavilo u sumrak, dakle doba dana kad biljka „ne očekuje“ pojavu spora.

Zaštitni geni

Potom su istraživane dvije skupine biljaka. U prvoj skupini su bile biljke bez gena CCA1, a u drugoj skupini su bile biljke u kojima je bilo više tih zaštitnih gena nego u normalnim biljkama. Rezultati su pokazali da su biljke bez gena CCA1 bile znatno podložnije zarazi od normalnih biljaka, a biljke s više gena CCA1 bile su otpornije od normalnih biljaka. Ovo otkriće se može primijeniti u pronalaženju novih načina i metoda zaštite biljaka od patogenih organizama.

Autor: Goran Beinrauch, dipl. ing. agr.