Ne može se živjeti od 25 tona jabuka po hektaru!

Na mjestu na koje je nekad Drava sa svojim rukavcima nanosila šljunak i pijesak i poplavama ga prekrivala tankim, ali plodnim slojem humusa, južno od Novog Sela na Dravi, na polju zaštićenom od plavljenja nakon gradnje hidroelektrane i okivanja Drave u nasipe akumulacijskog jezera, Zlatko Hlapčić podignuo je voćnjak.

Na Račinskoj peti Zlatko ima tri hektara jabuke. Ograđena su inače četiri hektara, ali u voćnjaku je i mali hobi-ribnjak, uređen na nekadašnjem šljunokopu, te kompleks privlačnih drvenih sjenica uz kušaonicu vina (tako se službeno zove ugostiteljski dio obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva) obrubljen cvijećem i živom vodom.

Uređenost voćnjaka, ribnjaka i ugostiteljskog objekta magnetske je privlačnosti za provođenje popodneva i večeri u miru, u zelenilu, a voćnjak OPG-a Hlapčić po tome se najviše razlikuje od drugih voćnjaka po Međimurju.

Nema baš puno ljudi koji tu stalno rade jer Zlatkova supruga Katarina, dipl. ing. agronomije, radi u Poljoprivrednoj zadruzi, kćerka Ines je odgojiteljica i radi u vrtiću, a sin Filip student je na stručnom poljoprivrednom studiju u Križevcima, pa Zlatko najviše vremena u voćnjaku radi sam, i to - s jednom rukom!

Upornost i radišnost

Stradao je, naime, prije više od sedam godina pod kombajnom. U teškoj nesreći ostao je bez desne ruke, proživio teške traume, ali prkosan, radišan i uporan - nastavio je raditi i uz teški invaliditet. Sam vozi, sam upravlja strojevima, njeguje svoje voćke, dočekuje goste na Račinskoj peti i uslužuje... Obitelj dolazi kad su njihove radne dnevne obaveze gotove i po voćnjaku se vidi da je Zlatko sa svojom obitelji ne samo pobijedio svoj invaliditet, već i težak teren na kojem je podignuo voćnjak.

- Ja sam sam sebi rekao kad sam ostao bez ruke - kaže Zlatko - ipak sam premlad da ostatak života provedem s pivom pred zadrugom... Evo, primarna je proizvodnja voćarska, imam idared, zlatni delišez, galu, nešto samareda, ali zbog terena ne mogu baš postići proizvodnost kakvu imaju voćari na boljim terenima.

Na šljunku sam. Kad uspijem s hektara skinuti 25 tona jabuke prve klase, onda je to za mene optimalna godina. Imam i mali breskvik sa 75 stabala, prodajemo breskve odmah u berbi, a meni jako odgovara način na koji se jabuke plasiraju kroz Poljoprivrednu zadrugu, kroz hladnjaču. S jedne strane, ne moram angažirati novac za repromaterijal, zaštitu, jer se to rješava kroz robni kredit, a s druge strane - problemi plasmana jabuke riješeni su i urod mi se plaća obročno, baš kako meni odgovara.

Još bi jedan voćnjak

- Ne možemo živjeti od 25 tona po hektaru, koliko se maksimalno može dobiti na ovom terenu i uz navodnjavanje kap po kap. Oni koji imaju 35 tona hektara na boljem terenu, već mogu živjeti od voćnjaka kakav mi tu imamo ...
- Imamo već i jedan mladi voćnjak, nedaleko odavde, niti hektar ukupno. Sadio sam ga dvaput jer mi je netko pokrao stotine tek posađenih jabuka. Htio bih još otkupiti (samo to dugo i teško ide) četiri hektara od Općine Strahoninec i još hektar i pol do dva, koliko je već tamo na polju Totovska stratka. To su bolji tereni, tamo bi se moglo podići pravi voćnjak i ostvariti pravi rezultat, a sve skupa je hitno... Što se još uspije uz državne potpore do 2011. napraviti, dobro je. Kako će se kasnije investirati u voćnjake, teško je prognozirati.

Sada su kalkulacije takve da za pet hektara zemlje treba planirati s barem 45.000 eura troška. 840.000 kuna su sadnice - ako se računa na dvogodišnje po 30 kuna. Gdje je navodnjavanje, mreža...
Budući da na ovom terenu, na Račinskoj peti nije moguće izbiti dovoljan prihod da bi se rentabilno poslovalo samo s voćarenjem, imamo i ugostiteljsku djelatnost koju nismo mogli registrirati kao seoski turizam.

Jedino što se moglo - jer ne želim na crno raditi baš ništa - bilo je otvaranje kušaonice vina. To opet ima ograničenja u pogledu ponude - što se može, što ne... Previše smo okovani propisima koji zapravo ljudima koji žele raditi onemogućavaju da rade koliko žele, što žele... Evo - mi tu ljudima koji dođu uživati u miru, ili se proveseliti s društvom, nemamo pravo ponuditi kavu! Po registraciji možemo nuditi vino i svoj sok od jabuke. Srećom, možemo ponuditi jelo, pa se peče i veprić pod pekom, svaki se dan nude tiblica, sir, kobasice od divljači jer ih ja kao lovac mogu nuditi. Petkom se panirani šarančići bacaju u vrelo ulje... To opet ne možemo nuditi cijeli dan. Samo popodne i na večer jer prijepodne se ipak mora raditi u voćnjaku. Žena i kćerka su na poslu, sin na studiju, tako da ja iz prijepodnevne šihte u voćnjaku letim doma pod tuš, na brijanje i vraćam se tu dočekati goste. Žena isto tako - s posla dolazi v dero, kak se to v Međimurju veli...
Tako se zapravo stvara nešto što zasada ne odmiče dalje (po visini) od dopunskog prihoda u obitelji, a ipak traži puno rada, puno odricanja, strpljenja...

Nedjelja u ponedjeljak

- Samo ponedjeljkom je mir jer kušaonicu ne otvaramo. Utorkom, srijedom i četvrtkom popodnevna mi šihta počinje u 14 sati, a petkom i subotom već u 12 sati. Nedjelja je meni u ponedjeljak jer u nedjelju smo od 10 sati otvoreni za goste koji dolaze ne samo na kratak izlet, već se znaju najaviti i veće grupe koje žele objedovati u prirodi, a još više im je stalo da to bude prava domaća hrana, s malo egzotike kakvu se doma teško postiže jer nemaju svi mogućnost zakuriti peku... Nije to ništa spektakularno, ali je sve podređeno da i onda kad je Račinska peta najveselije mjesto uz Dravu, kad se zasvira, kad se okupi veće društvo, ljudi i zabavu imaju u miru, daleko od buke prometa i nervoze radne svakodnevice. I meni je to dobro, i ja uživam makar se i žena i ja često naradimo do amena...

Tu bismo sad htjeli - a nadam se da ćemo uspjeti dobiti potporu iz programa ruralnog razvitka - asfaltirati prilazni put, urediti plato za odlaganje strojeva i manipulaciju kad je berba, veći radovi... Uvijek ima posla, uvijek ima planova. O njima razmišljam kad iz popodnevne smjene zbrišem do Kuršanca u kafić, da u miru jednom na dan popijem svoju kavu.

Autor: Marijan Belčić