Iz Kanade su se, preko 29 država, motorom vratili na svoju plantažu lješnjaka

Prema životnoj priči mladog bračnog para Domjanić, iz malog sela Zabrđe, pokraj Vrbovca, mogao bi se napisati itekako zanimljiv filmski scenarij. Ana, učiteljica razredne nastave i engleskog jezika i njen suprug Luka, inženjer informatike, ostavili su karijere koje su započeli graditi u Kanadi te su se na svoju plantažu lješnjaka u malom selu Zabrđe, vratili, vjerovali ili ne, motorom. 

Na dva su kotača Ana i Luka prošli čak 36 tisuća kilometara, a njihovo putovanje kroz 29 zemalja trajalo je punih 109 dana. No, kada su konačno stigli u Hrvatsku dočekala ih je surova stvarnost – iako oboje imaju diplome traženih zanimanja i Ana i Luka su i danas nezaposleni. Kako zadovoljavajući posao u struci nisu uspjeli pronaći, mladi se par okrenuo poljoprivredi koja im je trenutno i jedini izvor prihoda.

Od krizantema do ulja

“Kao i u većini sela u Hrvatskoj i u našem malom Zabrđu, pokraj Vrbovca, ostalo je još uglavnom samo starije stanovništvo. Mi smo jedni od rijetkih mlađih ljudi koji još uvijek ovdje žive i rade, ali i jedini koji se bave poljoprivredom van onih standardnih okvira “kukuruz/pšenica”. Brojni naraštaji u našoj obitelji bavili su se poljoprivredom i svaka je generacija imala neku svoju poljoprivrednu priču. Jedni su se bavili stočarstvom, drugi uzgojem povrća, a prije 25 godina ta klasična poljoprivreda se okrenula na plastenički uzgoj krizantema i multiflora. Tada se u posao sve više počeo uključivati Luka, a zadnjih desetak godina oboje smo ‘u igri’. Upravo je uzgoj krizantema i multiflora za prodaju na veliko i malo činio većinu ‘radnog staža’ našeg obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, koje je pokrenuto još 2003”, priča nam mladi par.

U ukupno 25 godina, kroz njihove je plastenike prošlo na tisuće krizantema i ostalih vrsta cvijeća, no tijekom nekoliko posljednjih godina postepeno su smanjivali proizvodnju te su ju prošle godine potpuno ugasili kako bi se posvetili proizvodnji uljarica i hladno prešanih ulja. 

Ipak nije sve išlo tako glatko te su nakon jednog desetljeća pomaganja na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, Ana i Luka, 2013. napustili svoje imanje te su otišli na privremeni rad u Kanadu.

Zemlja je bila jedina "firma" u kojoj smo se  mogli zaposliti

“Bez imalo pretjerivanja i uljepšavanja, možemo reći da smo u toj dalekoj, stranoj zemlji oboje odmah dobili posao te smo jako lijepo živjeli i odlično zarađivali. Na žalost, smrtni slučaj u obitelji prekinuo je tu, slobodno možemo reći, idilu. Vratili smo se 2014. u svoje selo i u neizvjesnost. Nismo znali hoće li nam Kanada odobriti nastavak rada te smo počeli razmišljati o budućnosti u Hrvatskoj. Zemlja, koju smo imali u svom selu, bila je jedina “firma” u kojoj smo mogli nastaviti raditi. Odlučili smo stoga na gotovo čitavoj površini od približno 5 hektara, zasaditi lješnjake. Na ukupno 10, što većih, a što manjih parcela, zasadili smo 2.400 sadnica lijeske”, prisjećaju se Ana I Luka.

No, baš kada su odlučili ostati u Hrvatskoj, iz Kanade je stigla vijest da su im radne dozvole odobrene na još dvije godine. “Kako smo u poljoprivredu ulagali isključivo vlastita sredstva, dileme nije bilo  - ponovo smo otišli u Kanadu kako bismo zaradili još novca, a brigu oko lješnjaka prepustili smo ostatku obitelji. Iako smo znali da je iznimno lako doći do trajnog boravišta u Kanadi, nasadi lješnjaka koje smo ostavili privlačili su nas poput magneta, pa nam trajni ostanak u Kanadi više nije bio cilj”, kaže mladi par. Iz Kanade su se u svoje malo selo vratili prije tri godine, ali ne avionom, nego na jedan potpuno neuobičajen način - motorom.

“Uz lješnjake, koji su naša velika ljubav, oboje smo strastveni ljubitelji putovanja motorom. Stoga smo se odlučili upravo motorom i vratiti kući iz daleke Kanade. Put, koji je vodio kroz 29 zemalja, preko Sjeverne, Srednje i Južne Amerike pa od zapada Europe do našeg malog Zabrđa, bio je dug 36.000 kilometara i trajao je punih 109 dana”, kažu svjetski putnici koji su, kako bi stekli nova znanja o uzgoju lješnjaka, prošle godine, također motorom, obišli i nasade lijeske u Iranu, Turskoj i Gruziji.

Od lješnjaka prave hladno prešana ulja, brašno i namaz

“Od povratka u Hrvatsku ozbiljnije smo krenuli u čitavu priču s uzgojem lješnjaka, a ubrzo se realizirala i naša ideja o proizvodnji hladno prešanog ulja od lješnjaka. Nakon što smo probili led, krenuli smo i s uzgojem uljarica od kojih smo također mogli dobiti hladno prešana ulja. Za početak su to bile male količine suncokreta i tikvi golica, a nakon probne proizvodnje, krenuli smo i krupnijim koracima te smo na sve preostale parcele u vlasništvu OPG-a, kao i na nekoliko dokupljenih, zasadili suncokret i buču golicu, a godinu dana kasnije i industrijsku konoplju,”, pričaju Ana i Luka.

Raduje ih, kako kažu, najava pojednostavljenja administrativnih procesa za one koji žele zasaditi konoplju, kao i najava da će proizvođačima industrijske konoplje biti dopušteno da iskoriste cijelu biljku za razne proizvode, a ne, kao sada, samo sjemenke.

Prave i čaj, brašno i protein konoplje

Mladi par, prepun je inovativnih ideja te danas na svom imanju proizvode četiri vrste hladno prešanih ulja - lješnjakovo, suncokretovo, bučino i konopljino, ali i popratne proizvode kao što su brašno i namaz od lješnjaka te čaj, brašno i protein konoplje. Ponosni su, kažu, na to što sve sirovine za njihova ulja proizvode, prešaju i pakiraju sami.    

Sami su, također, vlastitim sredstvima, financirali i sve vezano uz njihovu poljoprivrednu priču. “Od većih stavki tu je veliki traktor s plugom za rigolanje zemlje, ogradili smo i sve nasade, kupili prešu za hladno prešana ulja, adaptirali prostorije za prešanje i skladišta, napravili sušaru za golice i ostale uljarice, kupili kombajn, dokupili zemlju. Ukratko - uložili smo sav novac koji smo, radeći u Kanadi, uštedjeli i još malo povrh toga. Zadovoljni smo jer sada imamo vlastiti, kvalitetan, gotovi proizvod, no brine nas tržište. Da bismo opstali, jasno nam je da moramo čim prije izaći iz okvira malog, hrvatskog tržišta te na tome intenzivno radimo, no dosadašnje nam iskustvo pokazuje da je to spor i dugotrajan proces”, kažu supružnici.

Strahujemo da ćemo nakon svega morati odustati od svog sna

Svoje proizvode, za sada, prodaju na sajmovima, preko usmenih preporuka zadovoljnih kupaca te putem interneta, no to je, kako kažu, nedovoljno, stoga jedini izlaz vide u izlasku na strana tržišta gdje je interes za proizvode, kakve oni proizvode, mnogo veći.

“Mladi smo i nezaposleni ljudi koji bi htjeli nastaviti raditi na svom OPG-u te živjeti od svog rada, no vrlo je složeno preuzeti na sebe gospodarstvo, a teško je i konkurirati u nekim mjerama za dobivanje bespovratnih sredstava iz EU fondova, jer, od ovoga što radimo, još uvijek ne ostvarujemo stalne i sigurne prihode da bismo sa sigurnošću krenuli u ozbiljnije projekte. Smatramo da bi nama, mladim ljudima koji se doista žele baviti poljoprivredom, država mogla olakšati poslovanje tako da, bar u prvih par godina, smanji doprinose koje smo dužni plaćati kao članovi ili nosioci OPG-a, ili time da jednim dijelom sufinancira ta davanja.

Nadamo se da će nam se uskoro otvoriti vrata stranih tržišta, no isto se tako nadamo i boljem plasmanu naših proizvoda u Hrvatskoj, jer bi nam bilo doista žao da moramo, nakon toliko rada, truda I ulaganja, prekinuti svoj san te se ponovno priključiti vojsci mladih koji odlaze”, poručuju Domjanići.