• Glumaci vinar
  • 16.04.2021. 09:20
  • Grad Zagreb, Zagreb

Zlatko Ožbolt: Vinogradarstvo je elitni sport u poljoprivredi, ali i mamac za skorojeviće

Žao mi je zapuštenih vinograda, ali i što postaju mamac za razne "likove" koji ih gledaju samo kao statusni simbol, kaže jedan od najboljih glumaca među vinarima i najpoznatiji vinar među glumcima koji se ovom proizvodnjom bavi od 1985. godine.

Foto: arhiva Zlatka Ožbolta
  • 994
  • 521
  • 0

Nedavno mi je za oko zapela fotografija legendarnog Duška Valentića, nezaboravnog Papundeka iz Velog mista, na kojoj u dlanu drži raskošan grozd. Nisam mogla, a ne pitati ga, snima li se to neka nova domaća serija, na što mi je, uz smijeh, odgovorio, "Ma ne, ovo je deset puta bolje od svih serija, ovo je život s prirodom, uspomena na berbu grožđa kod mog prijatelja i kolege glumca, Zlatka Ožbolta, koji se zbog vinograda već godinama budi u pet ujutro!

Kazališni, televizijski i filmski glumac i vinogradarstvo? Moram priznati da mi to nije zvučalo kao dio iste priče, no ispostavilo se da sam u krivu, jer Zlatko Ožbolt je, već dugi niz godina, uspješan hobi-vinogradar. Kada nije na daskama koje život znače, njegova je "pozornica" vinograd u zagrebačkim Šestinama. 

Za Agroklub nam je ispričao kada je sve počelo i tko je zasadio prvu vinovu lozu na komadu zemlje u šarmantnom naselju, smještenom na južnim obroncima Medvednice, na nadmorskoj visini od 273 metra.

"Vinograd je bio dio miraza koji je davno naslijedio moj djed. Taj komad zemlje od nekih 1.200 četvornih metara, do dan danas je ostao u našoj obitelji. Nekada je tu bila zasađena stara, autohtona sorta kraljevina, a sva je loza bila na kolcima", otkriva dodajući da je nakon smrti djeda, obiteljski vinograd počeo polako gubiti na važnosti. 

Obiteljski vinograd u Šestinama 

Sve dok, tamo negdje 1985. godine, još kao student glume, nije spontano počeo sve češće odlaziti u vinograd. Tada je, "mlad i nadobudan", među trsovima, dok je trgao zaperke, probao čak učiti i tekst za neki komad. "No, ispostavilo se da je umni rad, dok si posvećen radu na zemlji, nemoguć. Zemlja vas doslovno uzemlji i prizemlji", naglašava. Ipak, odlasci u taj njegov komadić prirode, postajali su sve češći te se počeo ozbiljnije zanimati za lozu koja ga je od samog početka kao puzajuća biljka, koja uz to rađa sočne plodove, posebno privlačila.

O vinogradarstvu i vinarstvu učio od Kuhara

Kako u to vrijeme upoznavanja s lozom nije imao potrebnog znanja, niti iskustva u vinogradarstvu, a stručne literature gotovo da nije niti bilo, kao ni interneta, za savjet je zamolio prijatelja i kuma, glumca Franju Kuhara. On se, naime, već tada ozbiljno bavio vinom, naslijedivši mnoga praktična znanja od svog oca, koji je još u vrijeme bivše Jugoslavije, bio profesionalni vinogradar. U početku mu je puno pomagala i mama, a kasnije je rad u vinogradu bio nezamisliv bez tate. On se je, odlaskom u mirovinu, sve do smrti, potpuno predao vinogradu.

"Moj kum, Franjo Kuhar, najprije mi je pokazao osnovne stvari, a potom me uputio i u neke male tajne velikih vinogradara, što me dodatno zaintrigiralo te sam sve više vremena počeo provoditi u svom nasadu, nerijetko se ustajući i u pet ujutro. Počeo sam ga koliti, špricati, kositi, a tada se sve to radilo ručno“, kaže glumac. 

Ulazeći sve više u svijet vinogradarstva, stara autohtona sorta kraljevina sve je manje zadovoljavala njegova očekivanja i po pitanju kvalitete i količine.

Kulmerovu kraljevinu zamijenio je tramincem

Kraljevina je, kaže nam, na ovim prostorima zasađena davno, još po naredbi grofa Kulmera. Ta bi sorta vrlo obilno rodila, no vino bi redovito sakupilo jako malo šećera. "Iako se ispostavilo da sam za to dijelom i sam bio kriv jer nisam znao postupak prorjeđivanja grozdova kako bi se dobilo kvalitetnije vino, nije ispunila sva moja očekivanja te sam ju odlučio postepeno zamijeniti nekom drugom sortom“, priča Ožbolt.

Od samog mu je početka, kako kaže, bio vrlo primamljiv iločki traminac.

"Nikad nisam bio gemišter i graševine su meni osobno bile neukusne, osobito one iz doba bivše države. Ti raznorazni rizlinzi, zapravo su graševine te nemaju veze s rajnskim rizlingom koji je meni, baš kao i traminac, omiljena sorta i vino", napominje. Stoga je odlučio postepeno na postojeće kolce dosađivati traminac da bi konačno 2005. posadio oko 350 trsova koji su isključivo na žici.

Kad nije na pozornici - u vinogradu je 

Poučen dosadašnjim iskustvom smatra, ipak, da je naše podneblje pretoplo za traminac. "Više mu pašu hladne noći i topli dani. Idealno bi bilo kada bi sazrijevao na plus 10 C, jer se tada ne bi isparilo toliko arome koju ljetna vrućina ubije, što je loše jer se od njega očekuje upravo taj moćni udar karakterističnih mirisa", opisuje, ali naglašava da iako ovo nije idealno podneblje za "sulude rezultate" u proizvodnji, kada je cijepljena na adekvatnu podlogu i ta sorta uspijeva te bolje podnosi i vrućine.

O vinarstvu je, kaže, u preko tri desetljeća učio u hodu. Najviše od iskusnih vinogradara, a uvelike mu je svojim savjetima pomogao i tadašnji ocjenjivač vina.

"Jedan od nekadašnjih najboljih enologa, ocjenjivača vina i savjetnika za vinarstvo, predavač na Agronomskom fakultetu dr.sc.. Gerhard Schubert, pojasnio mi je da vino oksidira, te da ga stoga treba čuvati od oksidacije. Istaknuo mi je i da je vrlo bitno da sve u samom procesu proizvodnje bude jako čisto, od posuđa do samih podruma i bačve", priča dalje i naglašava da je Schubertovo znanje o vinu bilo ogromno. "On bi po mirisu vina znao što imate u podrumu osim vina. Krumpir, luk, pelargonije…", opisuje i dodaje da je, čim je došla faza inoxa, drvene bačve zamijenio inox posudama, jer mu je tako lakše održavati higijenu.

Zlatko Ožbolt godišnje dobije oko 200 do 300 litara mirišljavog vina. Prednost uvijek daje kvaliteti, stoga su berbe u njegovom vinogradu kasno u jesen, kada je koncentracija šećera u grožđu visoka, zbog čega im nikada nije dodavao šećer.

Traminac na ovom položaju dobru zrelost postiže početkom i sredinom rujna, već tada ima oko 18 posto sladora i po onom što je pročitao u stručnoj literaturi, upravo u tom periodu mirisne karakteristike traminca najviše dolaze do izražaja. "No, kada bih tada imao berbu, skupio bih manje šećera. Grožđe, upravo zato, berem dosta kasno u odnosu na druge vinare“, kaže. 

Visoki troškovi hlađenja

Svake godine, kolege glumci i ostali prijatelji na berbe u njegov vinograd dolaze između 15. listopada i prvog studenog, No, još je jedan razlog zbog kojeg se odlučio na tako kasnu berbu.

"Grožđe ne berem rano i zato što nemam mogućnost hlađenja. Naime, u rujnu dnevne temperature ovdje znaju ići i do 30 C, čak i noću, te bi za tri dana došlo do vrenja i to jako burnog vrenja, pri kojem mirisi i arome ishlape", upozorava. Razni savjeti o hlađenju ledom i smrznutom vodom u bocama, nisu mu se pokazali kao dobro rješenje jer da bi se ohladilo samo 200 do 250 litara mošta, kojem se temperatura jako naglo diže, trebalo bi najmanje 30 takvih boca.

"Koje opet mogu biti okidač za oksidaciju te moraju uvijek biti besprijekorno čiste", priča nam navodeći i da bi mu, s druge strane, prema procjeni, trebalo oko 2.000 eura samo kako bi hladio tih 200 litara grožđa. Stoga je nužno da bere kasnije, kada su temperature zraka niže, kako mošt ne bi burno fermentirao.

Kraljevinu je zamijenio tramincem 

Kroz godine je, u tim svojim neuobičajenim, kasnim berbama dobio i razne stilove vina.

"Osobno mi je najdraži polusuhi traminac, od 14 posto alkohola. To je neki, uvjetno rečeno, alzaški stil traminca. Ako u kasnoj berbi, uz visoki udio šećera, uspijem još uloviti i dobre kiseline, rezultat je vino koje zadovoljava i nepca mojih najizbirljivijih kolega glumaca. Takvo se može piti i kao aperitiv, a sjajno paše i uz pečenja“, napominje naš sugovornik.

Otkriva i da su se najstarije dvije butelje, koje je prije deset godina flaširao njegov otac, igrom slučaja zadržale u kući te "preživjele" do lani, kada su ih degustirali. Riječ je o vrlo svježem i aromatičnom, slatkom vinu iz dobre berbe 2011. godine koja je bila uoči Svih svetih. "Grožđe je do tada bilo skupilo mnogo šećera, a pred samu berbu je zahladilo te smo uspjeli zaustaviti fermentaciju na nekih 12 posto alkohola i oko 35 do 40 grama po litri neprovrelog šećera“, prisjeća se.  

No, nije sve uvijek išlo "po scenariju". Bilo je tijekom godina i nezgoda i smiješnih zgoda.

Zgode, nezgode i "zvjezdane berbe"

"Jedne sam godine, sjećam se, nehotice trknuo bačvu pa mi je, a da to nisam primijetio, propao onaj plutajući čep. Do proljeća mi je, stoga, kompletno vino oksidiralo", otkriva dodajući da je jedne godine bio na turneji pa nije stigao, kao što to obično čini, oko prvog kolovoza u vinogradu postaviti mreže, zbog čega su kosovi imali pravu gozbu. "Meni je ostalo samo 100 kg grožđa“, napominje. 

No, bez obzira na količinu slatkih plodova, svaka je berba u Šestinama "zvjezdana berba", jer u nju redovito dolaze poznata glumačka imena.

"Svake mi godine dođu kolege glumci, Franjo Kuhar i njegov sin Martin, koji je također mladi glumac, nedavno diplomirao na akademiji. Nikada ne izostaje niti moj prijatelj Duško Valentić, redovan berač je i glumac Alen Šalinović, a na prošloj berbi nam se priključio i kolega Hrvoje Klobučar. Uz takvu ekipu i uz pjesmu, 400 do 500 kg grožđa pobere se za oko tri sata“, priča nam Ožbolt.

Vinogradi mamac za razne likove

Žao mu je, kaže, zapuštenih vinograda, no još mu je više žao što oni sada postaju mamac za razne "likove" koji na mala vrata ulaze u vinogradarstvo, gledajući u vinogradu samo statusni simbol.

"Vinogradarstvo je elitni sport u poljoprivredi, simbol statusa u društvu, nešto povezano s duhovnošću, s misnim vinom... Upravo je stoga mnogo skorojevića zakoračilo baš u vinogradarstvo", otvoreno kaže.

Iza poznatog glumca je više od tri desetljeća vinogradarskog iskustva 

Ipak, dobra stvar koja se dogodila nakon raspada bivšeg društvenog poretka je to što se mnogo brže enološki razvijamo. "Hrvatska sada ima znatno kvalitetnija vina, nego što smo ih imali u bivšoj državi u kojoj si, primjerice, mogao kupiti samo dva bijela vina, pošip i neki bijeli, slovenski pinot. Sada pak, odete u Zagorje i pijete genijalan rajnski rizling", naglašava i dodaje da je vinarska strast danas mnogo jača, imamo kvalitetne i vrijedne vinare, ali na žalost, premala smo zemlja pa će naša vinarska industrija, gledano u svjetskim razmjerima, ostati mala.

Ističe i da je u Hrvatskoj vinarska tradicija uništena te ju na svojevrstan način imaju samo neki dijelovi zemlje među kojima je Istra, Plešivica, Zlatna dolina, Ilok, Međimurje, otoci...

"Dok se, primjerice, jedan francuski ili talijanski vinar može pohvaliti da su njegovi davni preci, još prije par stoljeća zasadili vinograde, kod nas stvaranje dobrih vina uglavnom, na žalost, ne dolazi od vinarskog nasljeđa, nego od novca koji je zarađen preko poslova koji nemaju veze s vinarstvom“, zaključuje Zlatko Ožbolt.


Fotoprilog


Tagovi

Vinogradarstvo Vinarstvo Kraljevina Traminac Kasna berba Ožbolt Zlatko Glumac


Autorica

Sanja Rapaić

Više [+]

Ima bogato novinarstvo iskustvo. Gotovo 15 godina radi i surađuje s raznim medijskim kućama.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

#mojepovrće U međuvremenu moj češnjak je u punom jeku, sve ručno obrađujemo, trenutno smo u fazi čupanja trave, koje već poprilićno ima, koristimo samo ekološke preparate, jučer smo ga špricali sa šećernom otopinom protiv lukove muhe, a pri... Više [+]