Izgubili smo 3.000 hektara vinograda u nekoliko godina, ugroženi su dingač i iločka graševina, a iskorištenost Vinske omotnice slaba. Što treba učiniti saznali smo na raspravi "U vinu je istina"
"Ne možemo reći da naši vinogradari ne rade dobro i da nisu dohodovni, ali rapidan pad površina treba zaustaviti, a onda razmišljati kako podizati nove. Sektorski problem je velik i zahtijeva pažnju države jer u nekoliko godina izgubiti 3.000 hektara nije malo", upozorio je izv.prof.dr.sc. Željko Andabaka sa Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu na konferenciji AgroRocks 2024.
Posljednje dvije vinogradarske godine nisu dobre zbog klimatskih prilika. "Velik i brz je rast cijena inputa, grožđa i drugog. Upitno je može li takva situacija tržišno opstati na dugoročne staze", konstatirao je poručivši da su "vinogradarstvo i vinarstvo žilave grane, iznimno propulzivne i čak dohodovnije u odnosu na ostale poljoprivredne proizvodnje" .
Profesor je iznio podatke da na manje od 17.000 postojećih hektara pod vinogradima, 30 posto nasada otpada na površine od 1 ha, 25 posto na one od 1 do 5 ha, da tek pet, šest proizvođača ima površine veće od 200 ha, a onih s više od 50 ha nema više od tridesetak.
"Mi se moramo odlučiti želimo li dizati površine ili ne želimo. Ta rascjepkanost proizvodnje u globalu izgleda simpatično, ali koliko je dugoročno dobro, ne znam", kaže on spomenuvši da kooperantski odnos polako nestaje.
"Imati jedan hektar vinograda i bosti se s Matuškom na tržištu se ne isplati. Ali, ako si možda u Orebiću, Lumbardi, na Visu, pa radiš dobrog Pošipa, Grka, Plavca, Rukatca, možeš proći u lokalnoj priči, ali na kontinentu to ne prolazi", komentira on dodajući da nismo skloni udruživanju.
"Zvučat ću kao klasični navijač Hajduka - kad tad ćemo osvojiti samo je upitno kada. Još nismo dotakli dno", našalio se i dodao da će ovaj trend još neko vrijeme trajati, no i da će doći vrijeme kada će površine pod vinogradima rasti zbog potreba tržišta.
Josip Vrbanek, vinogradar i konzultant tvrtke Georg Consulting, tvrdi da vinari i vinogadari imaju na raspolaganju velik broj mjera za sufinanciranje, no to ih ujedno koči jer samo kroz Program Ruralnog razvoja mogu koristiti njih pet do šest za investicije, a kroz Vinsku omotnicu tri.
"To je veliki problem kod malih jer moraju rezati svoje investicije na više mjera. Njihov ukupni investicijski ciklus je premali da bi se prijavljivali na pojedine mjere", upozorio je podsjetivši kako je u Vinskoj omotnici desetak milijuna eura godišnje, ali da je u posljednje tri godine, bila iskorištena zbog specifičnih mjera destilacije i skladištenja što je smjer u kojem nitko ne želi ići, već sredtsva treb koristiti za poboljšanje proizvodnje i povećanje kapaciteta.
"Prošli smo prijelazno razdoblje i baš me zanima kako će ova 2024. izgledati što se tiče iskorištenosti sredstava. Bojim se da ćemo značajno pasti u odnosu na zadnje godine", kaže Vrbanek poručivši da Agencija za plaćanja u poljoprivredi mora biti partner u projektima. "Kroz neke mjere ruralnog razvoja se i postavlja tako, ali u Vinskoj omotnici, reći ću to javno, puno je problema koje treba riješiti."
Jedan od najpoznatijih hrvatskih vinara, Mato Violić Matuško također je sudjelovao na panel raspravi u Osijeku. Ovaj pelješki vinogradar na pitanje moderatora Domagoja Novokmeta što misli o EU fondovima odgovorio: "Ja se ne oslanjam na podršku EU, države, banaka".
Kaže da se njegova poslovna politika temelji na onome kako su ga njegovi stari učili.
"Ja u banku ne ulazim, za Europu ne znam, ne znam što su fondovi niti želim znati. Radim koliko imam, tako se i širim. Moja vinogradarska godina počinje završetkom berbe, tada znam koliko imam i koliko ću uložiti", rekao je Matuško izazvavši smijeh u dvorani.
Kaže da podržava svaku mladu osobu koja danas ulazi na vinsku ili poljoprivrednu scenu, jer je vezana uz proizvodnju hrane i pića. "Tko nema sredstava, a misli da ima dobar program, apsolutno treba iskoristiti fondove", poručuje ovaj vinar.
Govoreći o primjerima dobre prakse, Matuško kao uzore ističe Francusku, dio Italije te nove vinogradarske zemlje kao što su SAD, Južna Afrika i Novi Zeland gdje prije 100 godina uopće nije postojala vinova loza.
Ističe kako je u njihov početak uložila država od koje su dobili zemlju, poticaj, a ljudi su samo trebali raditi.
"Nisu nastali sami od sebe, nego s idejom, kao što su naši Istrijani prije 20, 25 godina, dakle 15 godina prije nas u Dalmaciji. Imali su političku strukturu koja ih je prepoznala. Mali vinari i vinogradari su dobili pravi poticaj i danas su to velika imena Istre. Država to treba napraviti i s ostalima", smatra Violić.
Konzultant i vinogradar Vrbanek smatra da trebamo razviti strategiju i sustavnu podršku koje bi male tradicijske vinare gurnule u ozbiljnije sfere jer se često suočavaju s problemom da im je beskorisno ono što im se nudi kao podrška.
"Broj vinara se smanjuje, mislim da je u posljednjih pet godina pao s 3.700 na 2.500. Teško je i definirati što je mali vinar jer nije isto biti u Iloku ili u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Velike su razlike u površinama jer je netko s 5 ha u svom kraju velik dok bi u Erdutu ili Iloku bio mali", pojašnjava on naglasivši kako je riječ o specifičnom sektoru koji ima i turistički element, a što treba značajnije iskoristiti.
Dodaje kako Austrija i Slovenija imaju velik broj malih vinarija koje dobro funkcioniraju. "Volimo reći da smo vinska zemlja, no da dođete u bilo koji kraj, naći ćete tek desetak ozbiljnih, negdje s 5 ili 50 ha, a s kojima možete sjesti i razgovarati", tvrdi Vrbanek koji smatra kako turistička zajednica treba ojačati prodaju na kućnom pragu, podići prodajnu cijenu, na temelju čega bi vinari mogli konkurirati i opstati.
"Bojim se da će dosta njih još propasti, ali se treba fokusirati na one koji mogu preživjeti i u njih dalje ulagati", poručuje Josip Vrbanek.
Doc.dr. Toni Kujundžić s Fakulteta agrobiotehničkih znanosti u Osijeku složio se da bez financijske injekcije i pomoći države nije za očekivati da će se zadržati broj površina koji konstantno opada.
"Tu nema povratka. Bit će teško vratiti se na površine od prije pet godina. Osim zadržavanja trenutnih, cilj je investirati u nove", poručuje on uz komentar kako nije problem s površinama koje netko napušta jer će njih netko kupiti, obnoviti i nastaviti proizvodnju. "No, za nove treba puno više kako bi dosegli ne tako davne brojke od 20.000 hektara."
S njim se slaže i Andabaka te dodaje prisjetivši se "dobre injekcije" prije ulaska u EU. No, danas je situacija potpuno drugačija budući da su u zadnjih godinu dana otvorena tri natječaja za ulaganje u vinarije, a za vinograde jedan natječaj vrijednosti 1,7 milijuna eura.
"Samo troškovi podizanja hektara vinograda su više od 50.000 eura. Dakle, gubiš 3.000 ha, a s druge si strane odlučio da prosipaš prajnice, što bi se reklo u mom kraju", slikovit je Andabaka koji se pita, da tko će to uzeti.
Vrbanek kazuje kako je puno nasada zapušteno jer su vinogradari sve stariji, mlade generacije ne žele više raditi jer je posao radno intenzivan. Slaže se i da je problem zemljišta velik, možda ne toliko u Slavoniji, ali u drugim regijama od sjeverozapadne Hrvatske, Dalmacije do Istre zemljišne knjige nisu riješene.
"Osobno bih u svom kraju posadio par hektara kada bih imao zemljište koje bi mi bilo dostupno, očišćeno, prihvatljivo za EU fondove. No, ja imam dva vinograda koji nisu upisani u ARKOD, s njih berem grožđe, ali nemam izjavu o proizvodnji, što znači da ga ne mogu staviti pod nazivom te sorte u prodaju. To su stvari koje se moraju rješavati", rezolutan je.
Nekadašnji ministar poljoprivrede, a danas vlasnik vinarije Apolitico, Tomislav Tolušić, iz nove perspektive zaključuje da su se posljednjih godina u ovom sektoru stvari previše zakomplicirale te da je puno toga birokratizirano.
"Imam i ja tu krivice iz svog mandata", priznaje Tolušić koji za sebe kaže da nije najpozvaniji puno govoriti.
"Nama obrazovna i dobna struktura u poljoprivredi nije idealna. Možda je mladom čovjeku koji je sada došao s fakulteta i koji ima kontakte i informacije, lakše, ali onome s 58 godina i srednjom školom, teško je objasniti Zajedničku poljoprivrednu politiku, nove mjere, izmjene. Ministarstvo poljoprivrede, savjetodavna služba i Agencija za plaćanje se trude, ali stvari se previše administriraju", upozorava on.
Kada govorimo o rasjepkanosti površina pod vinogradima, Tolušić tvrdi da Slavonija bolje stoji od ostatka zemlje, ali da je neminovna strana radna snaga.
Iako se se sa svojih nešto manje od 5 ha ne smatra veliki proizvođačem, puno je više onih koji imaju klijet s tek 500 loza.
"To je amaterska proizvodnja, služi za druženje prijatelja, ali i taj se dio sve više napušta. Na mjestu našeg vinograda je nekada bila drača, šuma i stari, zapušteni vinograd. Mi smo rijedak primjer nekoga tko nešto sadi. Nekada i počupamo, ali uglavnom to ponovo i posadimo", našalio se Tolušić na svoj račun.
Govoreći o digitalizaciji sektora vinogradarstva, prof. Kujundžić kaže da je ona u dobroj mjeri ušla u proizvodnju, ali dio vezan uz birokraciju otežava stvar jer oduzima vrijeme proizvođačima zbog čega većina gubi volju, a stariji teško prate korak s nametnutim propisima.
Kaže kako velik dio vremena potroše samo na predaju dokumentacije.
"Inovativna tehnologija je sve više prisutna, a jedina stvar koja možda nije tehnološki riješena je rezidba. Vjerujem da će i kroz budućnost to biti teško izvedivo jer ljudsku ruku i um se ne može tako lako zamijeniti. Rezač kada reže planira i iduću godinu, ne samo trenutno stanje", opisuje on.
Matuško pak smatra da je tehnologija, posebno u vinarskom svijetu napravila veliki iskorak posljednjih 15 do 20 godina.
"Uvijek smo imali savršene vinograde, odlične pozicije, sjajne vinogradare, ali nikada jako dobre vinare. Upravo su nauka i tehnologija, u prvom redu tehnologija koja je bila dostupna u posljednjih 25 godina bili prekretnica zašto je vinarstvo u Hrvatskoj napravilo tako veliki iskorak", opisao je pelješki vinogradar.
Panel rasprava zaključena je osvrtom na klimatske promjene, a da je i tu bitna podrška koje u Hrvatskoj vinogradari nemaju, pričao je prof. Andabaka koji je upozorio da je ova godina dobar pokazatelj kakav se scenarij može ponoviti - ekstremno toplinsko stresna, nakon čega je došla i suša, rana berba i sve ono što ona nosi.
"Na Agronomskom smo fakultetu imali projekt gdje smo radili modele s Geofizičkim zavodom na PMF-u, te predviđali kako bi mogle izgledati berbe za 50 godina u Hrvatskoj. Bio je financiran samo dvije godine, a mi pričamo o klimi", ironičan je Andabaka davši kao primjer Bordeaux koj ima sustavno praćene klimatske podatke od 50-ih godina prošlog stoljeća.
Kaže kako će klimatske promjene sigurno donijeti promjene u sortimentu kao i da najveće vinogradarske zemlje već imaju oplemenjivačke programe gdje se stvaraju nove sorte koje će se moći prilagoditi novim uvjetima.
"Kod nas su najugroženiji uski prirodni areali gdje je zastupljenost jedne sorte, kao što je dingač, iločka graševina", precizira uz zaključak kako će se će se stvari globalno mijenjati.
"Postoji jedan znanstveni rad koji govori da će južno od Alpa 2050. godine biti nemoguće vinogradariti. Vjerujem da neće biti baš tako, ali je potreban input da bi premostili izazove, od navodnjavanja, sortimenta, prilagodbe tehnologije. No, naši su vinogradari žilavi i preživjet će", optimistično je završio.
Cijelu raspravu pogledajte u videu:
Fotoprilog
Tagovi
Autorica
Partner
31000 Osijek,
Hrvatska
e-mail: info@agroklub.hr
web: https://www.agrorocks.com
Goran Vizintin
prije 3 tjedna
Svaka cast Matusku, sve je lipo i tocno opisao, potpuno se slazem s njim! Ali da bi rasprava bila korektna i potpuna, trebalo je dati priliku da iznese svoje stavove i neki vinogradar....ali smo mi vinogradari "No name" ljudi, potpuno nebitni raznim novinarima i Jet seterima sa velikim sesirima i sa jos vecim suncanim naocalama, koji kruze po vinarijama....a cesto, upravo mi nebitni vinogradari imamo najbolje pozicije sa kojih dolazi grozdje vinarima za njihova najbolja vina. Previse su nas godina stiskali u kut sa cijenama ( cast iznimkama ), konkretno znam kako su se vinari ( u Istri ) dogovarali prije berbe oko cijene grozdja, umjesto da se sa vlastitim kooperantima dogovore! To je cisti kartel!! No danas, ljudi imaju raznih, puno laksih i dohodovnijih poslova pa se vinari cude kao pura dreku da se vinogradi zapustaju!!!! Vinari nose najvece zasluge za nivo koji je vinska scena u Hrvatskoj dostigla, ali su i najveci krivci za pad vinogradarstva! Ne mozemo razmisljati o povecanju proizvodnje bez vanjskih suradnika, pogotovo ne u vinarstvu! Mozemo izmisljati vinske omotnice, ogrlice cice i mice, dokle god vinogradarstvo ne bude bilo opet privlacno sa ekonomskog aspekta, a to se ne postize apsurdnim i prekompliciranim omotnicama, hektari pod vinogradima ce i dalje padati, vinarije nemaju ljudskih resursa da nadomjeste te izgubljene hektare. Dokle god ne vratimo zdravu, ekonomsku, matematicku racunicu ( grozdje me kosta u proizvodnji 1€ po kili, moram ga prodati barem po 1,50 - 1,80€ da bi dugorocno opstao - veoma konkretan opis ) piti cete i dalje a i sve vise, vina sa georafskim porijeklom negdje iz Hrvatske, proizvedena makedonsim grozdjem...