Plamenjača poharala pelješke vinograde: Prinos prepolovljen, krivac i loša zaštitna sredstva?

Još prije nekoliko mjeseci pelješki vinogradari i vinari pretpostavljali su da će ih ove godine višemjesečne proljetne kiše, staviti u težak položaj.

Berba je započela i prognoze nisu obećavajuće. Dapače, upravo suprotno. Tek polovica prošlogodišnjeg uroda završit će u podrumima i bačvama.

Velike količine oborina, jutarnje rose i neocijediti tereni, aktivirali su pojavu plamenjače ili peronospore koja je doslovno poharala vinograde. Umjesto, u ovo doba godine, guste zelene mase, izgledaju poput opožarenih površina od kojih će neki biti trajno uništeni. Tako da će pelješke zadruge i privatni otkupljivači Dingač, Postup, Plavac Mali, Grk i Pošip, plaćati suhim zlatom. Barem su takve najave.

"Prinosi su značajno manji nego godinu ranije. Plamenjača je poharala cijeli poluotok, a ništa bolja situacija nije ni u ostalim vinorodnim dalmatinskim oazama. Svi imamo isti problem", uvjeren je Mato Violić Matuško, vlasnik Matuško vinarije iz Potomja i jedan od najozbiljnijih vinogradara tog kraja. Na preko sto tisuća trsova vinove loze peronospora mu je umanjila prinose za cca. trideset posto, a slično je i kod vinogradara od kojih otkupljuje grožđe.

Jematva u Dalmaciji, a jemati se nema što!

"Pošto je prošla godina bila izuzetno dobra po pitanju količine, kvalitete grožđa i vina, ove su se vinari pomalo uljuljali", kaže navodeći da su velika vlaga u početku vegetacije i cvatnje i drugi kišni val u srpnju bili naznaka da treba dodatno tretirati lozu fungicidima u količinama prilagođenim volumenu lisne površine vinograda u tom kritičnom razdoblju. "Pa rekao bih i tri puta više od uobičajenog. Jedino se na taj način mogao spasiti prinos. Nažalost, kod većine je to izostalo, a rezultat je evidentan", smatra Matuško.

Svakih 10 godina pošast u vinogradu 

Unatoč svemu očekuje dobru godinu na već dokazanim lokalitetima, kao što su strme ocijedite padine pod Dingačom, otkuda dolazi jednoj od najboljih crnih vina u Hrvatskoj. Međutim, i po pitanju ove sorte, situacija nije ni približna prošlogodišnjoj. 

"Slično se dogodilo 1994., zatim 2014. možda i najgore godine po pitanju prinosa kada je također izostao odabir pravog tajminga i pripravaka u za lozu vrlo važnom periodu. I sada ponovo. Dakle, skoro pa svakih deset godina imamo pošast u svojim vinogradima", napominje. 

Nema sumnje da će tako što rezultirati većom potražnjom, a samim time i cijenom. Uvijek se nekih mjesec dana prije branja počinje kalkulirati s cijenama. Naznake su, kaže, da će poskupjeti, ali koliko to još ne znaju. Ovo sada je najzahtjevniji period. Ponovno kišno razdoblje i najavljena tuča svakako bi ju mogli dodatno “pogurali“ u nebo. "Nadamo se da do takvog scenarija neće doći", dodaje Mato.

U Poljoprivrednoj zadruzi Putniković u središtu poluotoka okruženom vinogradima Plavca malog, također sliježu ramenima na spomen plamenjače. Njihovu zadrugu čini 136 zadrugara s površinom od devedeset hektara vrsnih vinograda. Većinom pod trsima ove sorte, a tek dvadeset posto otkupne količine zauzimaju bijela vina Pošip i Maraština.

Tridesetšestogodišnji upravitelj zadruge Ivo Đuračić također smatra da će cijena posebno bijelih vina otići u nebo. Kako se radi na bolest osjetljivijom trsju u odnosu na crne sorte, tako što je neminovno.

"Imate trend konzumacije bijelih svježih vina, poglavito u ljetnim mjesecima, što znači da morate biti snadbjeveni dostatnim količinama, što će ove godine kod većine vinara, definitivno izostati. Dodatne štete na Pošipu mogu izazvati najavljene kiše pa će naredne vremenske neprilike dodatno korgirati otkupnu cijenu. Od prijašnjih dvanaest, trinaest kuna vrlo lako bi se moglo dogoditi da će se plaćati od 2,5 do tri eura po kilogramu", ističe. 

Muzej vina

Unatoč takvoj ne baš obećavajućoj prognozi, naglašava da kupci neće biti uskraćeni. Uvjeren je da će zadovoljiti potrebnim količinama vina dosadašnje konzumente po Hrvatskoj i zemljama srednje Europe.

"Većina naših vina završava na policama trgovačkih lanaca diljem Hrvatske, a dio odlazi na europska tržišta najviše u Njemačku gdje kotiraju među najboljim europskim i svjetskim kapljicama", kazuje nam Đuračić, pohvalivši se i otvorenim Muzejom vina.

U starom društvenom domu i bivšoj školi, zadrugari Putnikovića otvorili su Dom vinarske tradicije koji je ove godine dobio i status muzeja.

U prostoru na površini od tristotinjak četvornih metara izložena je bogata zbirka eksponata čiji je cilj vjerno dočarati način tradicionalne obrade vinograda, proizvodnje i čuvanja vina. Dio je to utkane tradicije koja vas uz suvremeno opremljenu kušaonu s prodajnim dijelom i suvenirnicom, vraća u neka druga vremena.

"Cilj nam je bio na jednom mjestu objediniti sve ono što je obilježilo ovaj kraj, a i danas nas prati kroz neraskidivu vezu naših ljudi i najboljih hrvatskih vina", otkriva nam. 

Zadruga je, podsjeća, osnovana 1911. godine i neprekidno radi, izuzme li se vrijeme II. svjetskog rata, do današnjih dana. "Puno je toga što se imalo i ima pokazati. Stoga je ideja od prije desetak godina upravo ove godine i službeno realizirana kao jedinstveni Muzej vina, jedini na ovim prostorima", informirao nas je upravitelj PZ Putniković, nadajući se kako vinarska tradicija zbog širenja bolesti plamenjače neće završiti u ropotarnici povijesti. 

Jedan je od nekolicine onih koji se ne boje kazati da je plamenjača koja svoju "bolesnu raskoš“ implementira uništenjem najprije lista, a zatim i propadanjem grozdova i njihovog sušenja, tek jedan od uzroka propadanja peljeških vinograda.

Loša zaštitna sredstva? 

Problem vidi u slaboj provedbi agrotehničkih mjera, jednako kao i u kvaliteti pripravaka za preventivu i zaštitu.

Najglasniji po pitanju fungicida i njihove kvalitete je Ivo Jurišić, dugogodišnji vinar iz Vrućice Gornje pored Trpnja koji je prije dvije godine prestao s proizvodnjom vina, a svoju vinariju iznajmio. Danas savjetima pomaže novom vlasniku, jednom od rijetkih koji je zahvaljujući pravilnom i pravodobnom tretiranju, do sada sačuvao svoj ovogodišnji urod.

Nikada ne pamti ovakvu pošast čije će posljedice ostati dobro upamćene. Osim lošeg prinosa, dvadeset posto vinograda trajno će se prestati obrađivati jer je bolest do "kosti“ uništila bogatu povijesnu ostavštinu tog kraja.

"Za sve su krivi pripravci. Drugog objašnjenja nema kada netko svakih četiri dana tretira vinograd, a on vam i dalje pred očima propada. Bilo je i slučajeva da danas poprskate zdravu lozu i dođete nakon dva dana ono sve spreženo kao da ste ih vrelom vodom polijevali. Farmaceutske kuće očito vam daju lijek da ga što više koristite, a on niti liječi niti pomaže", uvjeren je Jurišić.

Ono što ga najviše boli to je nebriga struke. Pita se tko je ikada iz naših instituta, Centra ili Zavoda za vinogradarstvo došao na Pelješac, obuo gumene čizme i ušao u vinograd.

"Nikada nitko", domeće. "Da su došli uzeli uzorak da utvrde zbog čega svako malo imamo pošast, koji su njeni uzroci i je li problem u preparatima, njihovoj primjeni ili ne znam čemu već, ma ni čuti. Sve to budi sumnje u ono što mnogi hoće reći, a boje se kazati", priča dodajući da je žalosno da smo došli do toga da spašavamo lozu, jer bez zelene mase nema sazrijevanja grožđa što se reflektira i na njegovu kvalitetu.

Lista nema, a grožđe trune 

To se upravo događa sada. Lista nema, a grožđe trune.

"Dok su se vinogradi prskali modrom galicom i posipali sumporom, nije bilo nikakvih bolesti. Upravo suprotno. Bilo ih je puno manje nego danas kada se tobože modernim i vrlo učinkovitim preparatima borimo protiv svih vrsta nametnika", ogorčen je Ivo Jurišić stanjem u vinogradarstvu općenito.

Dakako da ga više boli ono na lokalnoj razini. Pogotovo što se pojam vinogradarstva i vinarstva pomalo gasi kod mlađe populacije. Nisu voljni ući u bitku s plamenjačom, pepelnicom i ostalim bolestima koje će samo ove godine na poluotoku trajno u visokom raslinju ostaviti na tisuće trsova. Njihovo djelovanje negativno utječe na diferencijaciju pupova i pripremu rodnog drveta za prezimljenje, što mnoge tjera od daljnje borbe.

Od pamtivijeka naši su Pelješani zajedno s lozom nerazdvojno prolazili kroz različite biološke i ekološke mijene. Ona je ostavljala i danas ostavlja znakovit biljeg gospodarskih uspona i padova tražeći pri tom od težaka neprekidnu brigu i njegu od rezidbe do berbe što je na tim prostorima značilo egzistencijalnu osnovu gospodarske opstojnosti.

Međutim, filoksera 21. stoljeća, strahuje se, ponovo će tjerati ljude daleko od kuće, a još dalje od vinograda.