• Obrt Ivančić
  • 30.11.2018. 12:00

Moreno Ivančić: Prva investicija bile su škare za rezidbu i to s 50 eura koje mi je baka poklonila za Božić

Od tada nikada nisam stao, neprestano ulažem i investiram u tehnologiju, kaže Moreno Ivančić ambiciozni novigradski vinar čiju inspirativnu priču jednostavno morate pročitati!

Foto: Željko Garmaz
  • 377
  • 34
  • 0

Za Morena Ivančića, ambicioznog mladog novigradskog vinara zasigurno više ne postoji ona stara dvojba o jajetu i kokoši, jer, u njegovom slučaju, jaje, jaje i samo jaje je prapočetak uspješne vinske priče koja tek treba dosegnuti svoje vrhunce. Morenovo betonsko jaje pristiglo iz Francuske ima i drugu, emocionalnu i obiteljsku dimenziju, jer betonske bačve u vinariji Ivančić, još dok je o svemu brinuo Bruno Ivančić, Morenov tata, bile su revolucionarne za Istru u vrijeme njegova vinarenja početkom 1990-ih godina.

"Kod nas u obitelji se oduvijek proizvodilo i grožđe i vino i maslinovo ulje, ali nekako u prvom planu uvijek je bilo ugostiteljstvo. Do 2004. godine smo držali obiteljski restoran Vidal ovdje u Novigradu, nazvan po naselju u kojem se restoran nalazio. Ali, vina smo proizvodili u ne baš malim količinama, jer se to vino i prodavalo u restoranu. U pitanju je bila količina između 7.000 i 12.000 litara. Ali, sve počinje puno ranije", priča Moreno.

Prve betonske bačve 

Prema Morenovim riječima, njegov tata Bruno, koji je po zanimanju kuhar, u ratno vrijeme početkom 1990-iz godina, "kad u Istri nisu cvjetale ruže, posao je našao u Udinama“. "Sjećam se, bio sam dječak od 10 godina, tata je taman donio prve betonske bačve iz Collija. On je volio vino i već tada, 1992.-1993. godine, obilazio je vinske podrume po Colliju i Goriškim brdima i bio je to totalni novitet kad se ovdje jednom pojavio s tri betonske bačve – dvije su bile od 700, a jedna od 400 litara, i u njima je počeo proizvoditi malvaziju na moderniji način u odnosu na tadašnji pristup proizvodnji malvazije u Istri. Do tada je bilo uobičajeno da se nakon muljanja grožđa to sve maceriralo od 7 do 15 dana što bi u konačnici rezultiralo tamnim i oksidiranim vinima. Tata je odlučio, ne znajući tada baš nešto puno o vinu, proizvesti prve malvazije odmah u startu odvajajući taj čisti samotok i to zasebno fermentirati. Rezultati su bili jako vidljivi. Posebno iz tih betonskih bačvi malvazije su bile kremoznije, zaokruženije, manje gorke, blaže itd".

Kad je rat završio, situacija stabilizirala i turisti počeli dolaziti u Istru, obitelj Ivančić otvara obiteljski restoran kojeg su vodili sve do 2004. godine. Vino koje su u to vrijeme proizvodili bilo je namijenjeno isključivo potrebama restorana. Moreno je išao u srednju ugostiteljsku školu te je kao obučeni konobar bio predodređen nastaviti obiteljski posao s restoranom. No, njega takva budućnost nije oduševljavala, kaže – "puno privlačniji su mi bili vinograd i podrum“!

Od opreme nisam imao gotovo ništa, a pamtim da je prva investicija, od bakinih 50 eura koje mi je poklonila za Božić, bila kupnja škara za rezidbu. Od tada nikada nisam stao, neprestano ulažem i investiram u tehnologiju.

"Nakon vojnog roka kojeg sam služio u Zagrebu 2002. godine, vratio sam se doma i roditeljima rekao da se ne želim više baviti ugostiteljstvom te da želim proizvoditi vino. Njihova reakcija je bila čudna i malo skeptična, ali tata je volio vino, koje je, ruku na srce, bilo nadogradnja onoga što smo već imali, ali pružili su mi potporu! Tako smo 2004. godine zatvorili restoran. Ruku na srce, da restoran nismo zatvorili tada, zatvorili bismo ga nekoliko godina kasnije. Jer, postajalo je iznimno teško, gotovo nemoguće, baviti se u isto vrijeme i ugostiteljstvom i vinom. A posadili su se novi nasadi, intenzitet posla u vinogradu postajao je sve veći… Godinu kasnije sam otvorio vlastiti obrt Ivančić, koji je aktualan i danas, te iste godine upisujem stručni studij vinarstva u Poreču i počnem puniti svoje prve buteljke".

Tata Bruno se samo smješka na Morenove riječi. Kao da je sinovim izborom vinske priče kao nečega što će biti budućnost obitelji i njemu pao kamen sa srca. "Znate, ja sam njega odvukao u vinograd! Mi smo 1964. godine kupili ovdje kuću oko koje je bilo i sedam hektara plodne zemlje. Tu je bilo nekih 700 stabala maslina i 2,5 ha vinograda. Ja sam počeo kao dijete sa svojim ocem, a moj djed je cijeli život bio vinogradar i vinar, preko u Šainima, možda dva kilometra odavde. Tako sam ja u djetinjstvu bio upoznat sa svime. Onda smo se 1970-ih godina prebacili malo na ugostiteljstvo. Moji su iz gornje Ćićarije i oni su preko zime tu dolazili s ovcama, imali su veliko stado, i tako su oni, zimi ovdje, a ljeti u planini, obitavali još od prije Austro-Ugarske.

Kad su PIK-ovi počeli propadati, uzeo sam 7,5 hektara vinograda u zakup, išlo je kako je išlo, dva puta sam išao na ratište, sve se malo zapustilo i onda se to dalo drugima. Da sam i htio, nisam se mogao maksimalno posvetiti vinu, zato mi je drago vidjeti kod Morena želju za nečim što ja nisam uspio izvesti do kraja. S druge strane, drago mi je što je suprotstavio ugostiteljstvu i što nije htio nastaviti voditi restoran. Ugostiteljstvo je mrcvarenje obitelji, a ako još radite a la carte, kako smo mi radili s ribom, onda nemate nikada mira i rob ste cijeli život", priča tata Bruno.

Prva investicija - bakinih 50 eura za Božić

Uspoređujući vina koja je on proizvodio s vinima koja proizvodi njegov sin Moreno, Bruno zaključuje da se danas "manje piju gemišti, a više čisto vino“. Moreno za početak vinske priče koju je on potpisivao kaže da je bio skroman, "u strahu da se sve neće prodati buteljirala se tek paleta bijelog i pola palete crnog vina, za nešto više nije bilo hrabrosti“!

"Od opreme nisam imao gotovo ništa, a pamtim da je prva investicija, od bakinih 50 eura koje mi je poklonila za Božić, bila kupnja škara za rezidbu. Od tada nikada nisam stao, neprestano ulažem i investiram u tehnologiju, a i po naravi sam takav da ne mogu stati." Nakon škara, 2006. godine, Moreno uzima prve kredite i počinje graditi novi podrum.

"Bilo je jako teško početi od nule i paralelno vraćati kredite. Ajde, imao sam nešto svoje zemlju i neku staru građevinu za sam početak, ali imao sam i deset kreditnih linija za kupnju bačvi, muljače, traktora… Ali, imao sam i dvije velike sreće, bez kojih to ne bih izgurao do kraja. Prvo, potpora obitelji i supruge Paole, koja je trenutno sa mnom u tom poslu. Drugo, imali smo viziju visoke kvalitete vina, gustog sklopa sadnje, malog opterećenja po trsu. Uzor su mi uvijek bili vinari iz Goriških brda i Collija, kao i neki lokalni jaki vinari, poput Morena Coronice, koji mi je bio neka vrsta mentora i ideje vodilje kroz sve te godine uspona."

Moreno i Moreno su se u to vrijeme jako puno družili i izvan posla. Dok je Coronica za svog mlađeg imenjaka bio „veseljak koji voli pjesmu“, mlađi Moreno je 15 godina bio tenor u klapi Volta iz Brtonigle, zaljubljen u skladbu legendarnog Ljube Stipišića Dalmate "Dalmatino, povišću pritrujena“ i ganut gestom sada pokojnog velikog istarskog skladatelja Nella Milotija, koji mu je za klapsko izvođenje dao ručno ispisanu partituru pjesme In vino veritas. "Ima puno dobrih vinara, ali malo ih je koji mogu inspirirati cijelu jednu generaciju. Moreno Coronica je jedan od tih! Najbitniji savjet kojeg sam od njega uspio upiti je – jednostavnost u vinu. Napraviti vrhunsko vino bez puno kompliciranja u podrumu! Ali uz puno kompliciranja u vinogradu! Jer, ako imaš vrhunsku sirovinu, najvjerojatnije ćeš napraviti i vrhunsko vino."

Moreno je ulaskom u svijet vina postao čak treći vinar u Istri s istim imenom, uz Morena Coronicu i Morena Degrassija! Moreno Ivančić je svjestan da, želi li uopće ući u istu rečenicu s dvojicom starijih kolega koji su svojim vinima pisali povijest vinske Istre, mora najviše raditi upravo na malvaziji. "Ta malvazija mi stvara veliki problem u kući, jer upravo zbog puno rada na njoj žena me često pita kad ću konačno izaći iz podruma i biti malo više s njima. Malvazija je u Istri najzahtjevnija sorta, jer s njom nemaš pravo na pogrešku! Ona je naša, autohtona sorta s kojom smo postigli već jedan jako visok standard, za razliku od drugih vina gdje se još, možda, tražimo. I, prag kvalitete malvazije se neprestano podiže, ono što je bilo dobro prije pet godina danas više jednostavno ne prolazi. U tom kontekstu s malvazijom moraš doslovno spavati da bi opstao na tržištu!"

Najveća strast cabernet sauvignon

S druge strane, Moreno ne skriva da je cabernet sauvignon njegova najveća strast, "možda ponajbolja sorta za istarsko podneblje“! Za Morena je cabernet sauvignon – hobi, i baš zato u njegovu proizvodnju ulaže najviše truda, strasti i ljubavi. "Nekako sam uvijek veću strast ima prema crvenim vinima. Od 11 zlatnih medalja na Vinistri, samo jedna je bila za malvaziju, sve drugo su crnjaci. Zato i ne čudi što sam inspiraciju našao u vinima iz Pijemonta, Barolo…, počeo sam istraživati što oni rade u podrumu, zašto su izbacili barik i vratili se velikim drvenim bačvama. Nas nekolicina novigradskih vinara pokušavamo ta iskustva primijeniti na naše sorte i uzgojne oblike. Nekada me ljudi znaju pitati dokad ću neprestano učiti i istraživati. A moj odgovor je jednostavan: Kad prestanem u vino unositi emocije, sve ću prodati nekom Rusu i baviti se pecanjem!

Po prirodi sam jako kreativan, volim neprestano nešto istraživati. Istra me oduvijek fascinira i vjerujem da je ovo podneblje u mogućnosti dati jako velika vina. U zadnjih nekoliko godina sva svoja putovanja, sav novac koji sam ekstra potrošio u neke gušte, potrošio sam na vinske degustacije i kušanje najboljih svjetskih vina, od Sassicaije, Chateau Margauxa, Petrusa, Romanee-Contija…, htio sam vidjeti što svijet radi." I, što svijet radi?, pitamo. "Na kraju je to ipak – vino! Koji je to faktor blizu toga koji udeseterostručuje cijenu, ili čak i više, puno je marketinga, tradicije i povijesti, da se razumijemo – to su vrhunska vina, ali to su u konačnici ipak samo vina koja nisu nemoguća misija. U jednom smo ispred njih, a to je vinograd, u kojem ne koristimo toliko pesticida. Nama nedostaje samo malo vremena, ali to će doći samo od sebe, sve ima neki svoj razvojni tok. Niti forsiranjem neke stvari ne mogu doći tako brzo. Radim, pokušavam raditi što bolje znam i mogu, jednostavno postajem sve više svjesniji da što više znam – manje znam!"

Moreno je među rijetkim istarskim vinarima koji nema imperativ proizvodnje terana i fokusiranja svoje vinske priče na toj autohtonoj istarskoj sorti. "Dobar teran zvuči moćno, ali i puno teže ga je proizvesti. S ekonomskog aspekta teran nema taj kontinuitet kojeg ti omogućuje cabernet sauvignon. S teranom sam postigao vrhunske rezultate, ali, kad bih trebao izdvojiti naše vrhunske terane, to je bila 2007. godina, nešto skromnija 2012. godina, vrhunska 2015. godina, za koju smo dva puta za redom dobili zlato na Vinistri, a prvi put s njim bili i u pripetavanju za šampiona. Za razdoblje od 10-11 godina, to su tek tri berbe i to je premalo. On jako ovisi o vremenskim prilikama. Shvatio sam da, kad je dobra godina za teran, obično nije dobra godina za druge sorte. I izrazito mu odgovara jako sušno razdoblje, tijekom koje druge sorte jako pate. U istom tom vremenskom razdoblju sam s cabernet sauvignonom, usudio bih se reći, dva put napravio impresivno vino, 2009. i 2011. godina, trenutno mi je u podrumu vrlo dobra 2016. godina, 2018. godina je dosta obećavajuća…"

Što drugo i očekivati od ovoga strastvenog lovca koji se hvali trofejnim ulovom vepra, ali kome su strast, ipak, šljuke i lov na pernatu divljač uz pomoć svojih vjernih setera…


Tagovi

Moreno Ivančić Novigrad Istra Vinar Obrt Cabernet sauvignon Malvazija


Autor

Željko Garmaz

Željko Garmaz

Željko Garmaz je dvadeset i sedam godina pisao za druge - 24 sata, Vjesnik, Globus, Slobodnu Dalmaciju, Nedjeljnu Dalmaciju, Bosanske poglede, Valter, a onda je shvatio da je vrijeme početi pisati za sebe o onome što najviše voli - Africi i vinima. Autor je i četiri knjige - "Naš čo'ek u Africi" (zajedno sa suprugom Majom), "Vinske priče", "U Africi nije sve crno" i "Dalmacija - vinske priče", te dokumentarnog filma "Sijera Leone - zemlja krvavih dijamanata".

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi