Jure, Antonio i Frane ispisuju novu vinogradarsku i vinsku priču otoka Visa

"To je prvenstveno ljubav. Ona iskrena, nepatvorena. Najprije prema otoku, svojoj Komiži. Zatim prirodi, ovom prelijepom okruženju, moru, maslini i napose vinovoj lozi koja je othranila ovaj narod", kaže Frane Ivčević koji je s bratom Antoniom i, također mladim vinarom, Jurom Atlijom, stavio Vis u žižu nove vinogradarske priče.

Glavni "krivac" u njihovoj obitelji, dodaje, je otac jer je prenio svu tu ljubav na njih. "Njemu nikada na prvom mjestu nije bila korist, koliko ta ljubav u čaši koja nas je sve zajedno održala", ističe Frane.

Naime, dvadesetpetogodišnji Antonio, inače diplomirani inženjer agronomije, smjer vinarstva i vinogradarstva, i dvije godine mlađi Frane na nekoliko otočnih lokacija danas uzgajaju oko 14.000 trsova Vugave (Bugave), Rukatca, Plavca, Tribidraga (Crljenak) i Palagružona, jedinstvenu sortu koja se još jedino uzgaja na otoku Visu. I to isključivo u njihovoj obitelji.

Nastavljaju gdje se stalo ili usporilo

Uz vinograd koji je zasadio njihov otac koncem devedesetih godina, posadili su dodatne trsove na neki hektar zemljišta.

"U vrijeme kada se polje više radilo, trećina našeg otoka bila je pod vinogradima. Stoga smo vođeni i tom činjenicom nastavili tamo gdje se stalo ili usporilo", kaže Antonio Ivčević odlučan nastaviti djelo svoga oca koji je autohtonu Palagružonu spasio od izumiranja.

Zato i sade uglavnom ono što su sadili naši stari. Autohtone sorte kojima su dali dašak modernog.

Ovaj izvrsni agronom i jedan od ponajboljih studenata svoje generacije, tri se mjeseca obrazovao u SAD-a kao stipendist legendarnog Miljenka Grgicha u Kaliforniji.

"Njima je najveći fokus u vinogradima ta bioregenerativna poljoprivreda ili sustav principa i metoda čijom se primjenom uz proizvodnju poljoprivrednih proizvoda povećava bioraznolikost. Dok se u podrumima provode minimalne intervencije, velika pažnja se pridaje strogoj kontroli u procesu proizvodnje", objašnjava Antonio koji je nakon završetka školovanja potpuno promijenio poimanje vinarstva.

Naučen proizvodnji "po starinski“, na otok je donio novo znanje i želju za ostankom i uspjehom. No, da sve ne bude idealno pobrinula se država. Nekoliko desetaka hektara zapuštenog državnog zemljišta i dalje stoji obraslo i neugledno, a natječaja nema.

Državno zemljište zaraslo u korov, a natječaja nema

Mladi komiški vinari uz svoje plantažne vinograde, dio su uzeli u najam od ljudi koji se ne mogu više baviti lozom. Kupnja novih parcela je nemoguća misija. Cijena poljoprivrednog zemljišta probila je gornju granicu od deset eura po četvornom metru, što je, napominju, neprihvatljivo jer je po toj računici za jedan hektar zemljišta potrebno je izdvojiti 100 tisuća eura. Malo tko se vidi u toj matematici. Jedino, slažu se Ivčevići, kada bi na njoj našli naftu.

Zašto umire dalmatinska poljoprivreda?

Stipendist poznatog vinara Miljenka Grgića u kalifornijskoj Napa dolini bio je još jedan mladi Višanin, Jure Atlija. Kaže, jednostavno, cijeli mu je život od djetinjstva vezan za polje i vinograde.

"Umjesto u vrtić odlazio bih s djedom i ocem među trsove. Tu sam provodio dane i onda jednostavno zavolite taj posao", ističe Jure koji je od djeda naslijedio dva hektara tih istih vinograda. Sve su to bili stari trsovi, pa su s vremenom izvadili i posadili nove plantažne vinograde.

"Zatim smo dio uzeli u najam i danas na deset lokacija i ukupno jedanaest vinograda, imamo preko 20 tisuća trsova i isto toliko godišnjeg prinosa mjereno u litrama vrhunskih vina. Sve su to naše sorte poput Kuča, Pošipa, Vugave, Rukatac, Plavac Mali i Crljenak. Ove smo godine po prvi puta napravili pjenušac od Plavca i Kuča i trenutno je na odležavanju", objasnio je vinar kojemu je cilj potpuno prijeći na ekološku proizvodnju. Već sad modra galica i sumpor glavni su mu preparati za suzbijanje mnogih bolesti vinove loze.

Naglašava i da su klimatske promjene donijele više sušnih i sunčanih dana pa su šećeri na zadovoljavajućoj razini. Stoga su prije nekoliko dana započeli berbu, nikad raniju u povijesti otoka.

Mlade se potiče samo u teoriji

Otkriva i da je ova obiteljska vinarska priča započela u malenoj poljskoj kućici izgrađenoj nad Brigima 1929 godine, po njima najboljoj lokaciji za uzgoj vinove loze. Zalaganjem oca Mladena dograđena je nova konoba i uz pomoć EU fondova iste su opremljene potrebnim interijerom. Uglavnom je riječ o inox bačvama gdje od 2018. godine odležava vrhunsko viško vino. Tu je i kušaonica gdje dolaze njihovi prijatelji i gosti. Pobornici vrhunske kapljice.

"Tih je najviše. Zato preko devedeset posto naših vina završava u ugostiteljskim objektima našeg otoka. Vrlo malo ide iz njegovih okvira", napominje Jure koji s braćom Ivčević piše novu otočnu vinogradarsku i vinsku priču.

No i ova obitelj upozorava da država treba pripomoći na način da se raspiše natječaj za zakup državnog zemljišta. "Interesa ima. Sve je do njih", smatra Jurin otac Mladen Atlija.

Sam Jure kaže da bi se rado 'kandidirao' za dodatnih sedam do osam hektara gdje bi podigli nove nasade otočnih sorti. "Ovako ispada da država u teoriji potiče mlade na povratak i ostanak, a u praksi drže figu iza leđa. Ukoliko se nešto ne učini po tom pitanju, bit ćemo primorani aktivirati rezervni plan. To znači kupovati grožđe na kopnu, što jasno poskupljuje prijevoz i u konačnici sami proizvod", ističe dvadesetšestogodišnji Jure Atlija.