• Autohtona žlahtina
  • 15.05.2019. 15:00
  • Istarska, Poreč

Iduće ćemo godine od autohtone vrbničke žlahtine dobiti i pjenušavo vino?

Vinar Anton Katunar i somelijerka Ivanka Rosati na ovogodišnjoj su Vinistri predstavili sva lica Vrbničke žlahtine, ali i najavili da žlahtina može dati još jako puno.

Foto: Marinko Petković
  • 592
  • 56
  • 0

Autohtonu Vrbničku žlahtinu danas za tržište proizvodi manje od deset proizvođača u Hrvatskoj. Šest na Krku i jedan u Novom Vinodolskom te je ima samo 160 hektara u vrbničkom polju na Krku, a vinar Anton Katunar i somelijerka Ivanka Rosati, drugu godinu zaredom, predstavili su sva lica Vrbničke žlahtine, kroz vertikalnu degustaciju od berbe 2018. godine do arhivskog vina, na ovogodišnjoj 26. Vinistri u Poreču.

Anton Katunar kaže da autohtona žlahtina, vinske sorte koje nema nigdje drugdje nego kod nas, ima pisanu povijest dugu više od sto godina. "Postoji sačuvana etiketa žlahtine proizvođača Ive Volarića iz 1920. godine, a vjerojatno je i puno, puno duža budući da  je samo na Krku nekad davno bilo 4.200 ha vinograda, a danas samo 160 ha od čega ja imam 33 hektara", kaže Katunar.

Prva vinska izložba na Krku 1910. godine  

Dodaje da postoji originalna vinska karta, od prije sto godina iz Volarićeva hotela, kada i kako piti žlahtinu, pa se tako navodi da je žlahtina stara tri godine, tri puta skuplja od mlade žlahtine. Godine 1914. su već imali prošek, koji ćete danas rijetko naći. Krk je još 1910. godine ima prvu izložbu vina, a onda je filoksera 'potjerala' vinograde s brda u vrbničko polje. Ovaj informatičar po struci, koji je bio i prvi privatni vinogradar i vinar (još prije 40-ak godina,) prije deset godina je zasadio vinograd iznad Baške, gdje su nekada bili vinogradi, te danas ima lagana vina sa malo šećera, jer loza voli kamen, kaže Katunar.

Vino kao stil života - jeste li već probali žlahtinu Kuće vina Ivan Katunar? I ne samo nju!

U svojih 67 godina, kaže Katunar, poznaje samo tri tipa žlahtina. "Prva dva su radili još moj djed i otac, treći ja i možda bude i četvrti? Osim toga postoji vino za doručak i vino za piti, te još dva vina, ukupno četiri...", kaže. 

"No, sad su i neka druga vremena pa svježa žlahtina ima aromu na cvijeće, citruse, naglašene svježine koje odražavaju mineralnost. To je biser vino, koje se ne vrti prilikom kušanja jer se tako iz vina oslobađa CO2", ističe Ivanka Rosati. Da bi se dobila domaća, bazna vina, za drugu fermentaciju se voze u Italiju. "Naš je cilj na godinu imati i pjenušavo vino od žlahtine naravno, koje se može piti i kao aperitiv ili lagano ljetno vino. Kvarner, sjetimo se samo legendarne Bakarske vodice, a bilo ih je još, kao što je Baščanska vodica, ima dugu tradiciju u proizvodnji pjenušaca, koji su se zadnjih godina vratili uspješno na tržište, pa gotovo nema poznatijeg vinara koji nema i pjenušac, rose...", dodaje. 

45. paralela je 'kriva' za sve

S druge strane je Sv. Lucija, kompleksno, strukturirano Katunarevo vino koje i na etiketi ima dio povijesti Baške, Baščansku ploču, ali to veliko vino je sličnije onima s juga Jadrana, prije svih onima sa Pelješca i Hvara, jer ima u sebi tu notu pijeska i kamena, otkriva Rosati. Škrta zemlja na Krku daje samo kilogram grožđa po trsu, ali vina su redovito jako dobra i nagrađivana na vinskim izložbama.  

Nakon svega, Katunar ima 'sveti cilj', a to je da pokaže svijetu što sve žlahtina još može, a može puno. Kad je uspio plavca malog, pored negativnog mišljenja struke podiguti na Krku, u vinogradu koji gleda na Zavižan, što je najsjevernije na svijetu, onda ništa drugo nije nemoguće. Katunar se u svom radu uzda u 45. (vinsku) paralelu, koja 'spaja' najbolje vinograde u Francuskoj s onima na Krku, ali i Kutjevu pa Vlado Krauthaker ima i graševinu nazvanu po njoj.

Vinari se na Krku na prste broje 

Katunar je već počeo raditi s amforama, ali i marceriranim (oranž) vinima, jer traži granicu žlahtine. Rosati drži da je sumpor nužno zlo kako bi vina bila što pitkija, ali ga smanjuju što više, iako je dozvoljena granica pet mg po litri. Rješenje je iz inoksa prebaciti vino u stare bačve, kako bi se osjetio sortni miris žlahtine. Taj miris volite ili ne, jer je priča o žlahtini, prije svega vinska priča o sorti, što ona može pružiti, nakon svih minulih stoljeća na otoku, koji već dugo živi od turizma, a vinare broji na prste.

Od crnih sorti ima i sansigot i debjan, vina od davnina, koja dišu kroz pluto čep u bocama još godinama nakon što napuste vinski podrum. "Tradiciju nikako ne smijemo 'ubiti'  jer ćemo tako poništiti sve ono dobro što imamo u našim vinskim genima, zemlji prije svega. No moramo ići naprijed, ne stajati u mjestu i čekati da se nešto samo od sebe dogodi, jer danas se više cijeni godište neke poznate berbe, nego starost  samog vina, pa bilo ono i 'vječna žlahtina', zaključuje Katunar. 


Fotoprilog


Tagovi

Vinistra Žlahtina Katunar Anton Katunar


Autor

Marinko Petković

Marinko Petković

Dugogodišnji novinar s diplomom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu koji prati poljoprivredu i prehrambenu industriju. Danas na iste teme izvještava za brojne domaće medije. Predsjednik Zbora agrarnih novinara pri HND-u.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi