Giulio Ferenac: Od najljepšeg bika Italije do šampionske istarske malvazije

Zaljubljenicima u automobile poznate su priče o Lamborghiniju i počecima te tvornice, u početku, traktora, za koju je njezin osnivač, Ferruccio Lamborghini, kao zaštitni znak svojih vozila uzeo bika. Kao – Ferruccio je rođen u tom horoskopskom znaku! Ili – Ferruccio je bio zaluđen ljepotom bikova koje je vidio tijekom posjeta seviljskom ranču Don Eduarda Miure, gdje su se bikovi uzgajali i pripremali za borbe u arenama. Tako je jedan model automobila s njegovim potpisom dobio ime Aventador, po nagrađivanom španjolskom biku iz 20. stoljeća, dok je jedan od prvih modela nosio ime Miure. Za model Gallardo se tvrdi da je dobio ime po jednoj od pasmina borbenih bikova, premda se ne isključuje mogućnost da je taj naziv ostao u sjećanju Ferruccija Lamborghinija još kad je, kao dijete vinogradara, negdje vidio priču o "Gallardu, najljepšem biku Italije", koji je, prije Drugog svjetskog rata, svom vlasniku, pretku Giulija Ferenca iz mjesta Ferenci nedaleko od Vižinade, donio premiju od 1.000 lira!!!

I Giulio Ferenac i Ferruccio Lamborghini djeca su vinogradara, ludi su za poljoprivrednom mehanizacijom, a i Giuliju je djetinjstvo prošlo u društvu volova s kojima je, dok su se druga djeca bezbrižno igrala, morao obrađivati zemlju.

Gazda već u dobi od šest godina 

"Moje djetinjstvo je bilo veliko mučenje, nije bilo traktora, morali smo orati s volovima. Imali smo 13 hektara zemlje, a sa šest godina sam već bio – gazda, imao sam bakino nasljedstvo od 6 hektara i dvije tisuće metara zemlje, dok se na mog tatu vodilo šest hektara i šest tisuća metara zemlje! Moram priznati da, iako sam kao dijete teško radio na zemlji, tada nisam ni pomišljao da bih jednog dana mogao imati svoju vinariju i proizvoditi vino. Kao mali, a imali smo 5-6 krava, osam, kako kada, išao sam na ispašu, a druga djeca, koja nisu imala ništa, oni su se igrali. Moja kućna zaduženja bila su ujutro i navečer ići s kravama vani. I nikada nisam imao vremena za igrati se! Koliko puta sam zažalio što uopće imamo te krave!!!

Ma, volio sam ja te krave, zemlju, ali, opet, često sam se pitao zašto drugi, koji nemaju te blagodati, žive bolje od mene. I tako sam se odlučio zaposliti u firmi i 25 godina sam radio kao konobar u Lanterni. Općenito, konobarenje je jako lijep posao za mladog čovjeka", prisjeća se Giulio svojeg djetinjstva koje po ničemu nije ukazivalo da će jednoga dana upravo taj mladić koji je pobjegao iz poljoprivrede u ugostiteljstvo osvojiti šampionsku titulu na Vinistri za svoju odležanu malvaziju.

Giuliova priča mogla je biti bitno drukčija da njegovim djedovima, koji su kao veleposjednici imali 50 hektara zemlje, nakon Drugog svjetskog rata ta zemlja nije bila oduzeta i dodijeljena drugima na korištenje. Odnosno – na zapuštanje!

"U istarskim prilikama imati 50 hektara zemlje je jako, jako puno. Na toj zemlji su se bavili stočarstvom, imali su 30 krava i volova, ratarstvom, radili su četiri vagona pšenice što je u ono vrijeme bilo kao da danas imate četiri tisuće vagona. Znate kakva je to bila pšenica!? To je bila vrhunska pšenica, idealna za kruh i paštu. U to vrijeme je i država jako stimulirala obrađivanje zemlje. Ako su imali njivu pšenice, država ih je dodatno stimulirala sa tisuću lira, što je protuvrijednost današnjih 15 tisuća kuna!!! Imali su Gallarda, lijepog bika za kojega je državna premija bila tisuću lira. Radili su dan i noć. Dobro, porezi su bili ogromni, ali su s premijama plaćali poreze! Taj Gallardo je imao 1.100 kilograma! Moji su imali i šume, prodavali su drva za ogrjev kako bi prikupili novac za investicije u zemlju. Mogli su od svega toga živjeti kao gospoda. Poslije rata u agrarnoj reformi uzete su im najljepše njive i šume, sad je kako je..."

Giuliovi preci su podrijetlom iz Venecije. Obiteljska povijest kaže da je prvi Ferenc koji je iz Venecije došao u Istru bio umirovljeni časnik koji je na najvećem hrvatskom poluotoku kupio 700 hektara zemlje. Imao je sedmoricu sinova i svakome je ostavio po 100 hektara. "Ali, nisu svi bili u Ferencima, zemlje je bilo u Završju, Funtani, pored Kaštelira... Danas smo u cijeloj Istri još samo mi ostali kao sljednici priče tog našeg pretka. I zato sam venecijanskog lava stavio u grb vinarije, da se vidi da lav još uvijek riče u Istri!"

Od tehnološkog viška do vinske priče

I baš zbog svega što je prošla njegova obitelj, od bogatstva do teškog rada na zemlji kako bi se uopće preživjelo, Giulio ponosno naglašava da je vinsku priču pokrenuo sa svojih 10 prstiju. Na ostacima zemlje koju su mu "prepustili djed i tata, na obiteljskoj starini pored stare kuće" koja je nekada bila pojam bogatstva. Rijetki su poput Giulia Ferenca koji gotovo u minutu znaju točno vrijeme odluke o pokretanju svoje vinske priče. Giulio tako nikada neće zaboraviti božićne blagdane 2001. godine.

Nema te bačve u koju se ne uvučem i temeljito ju ne operem. Najstarijim bačvama u mojoj vinariji je 17 godina i u istom su stanju kao onda kad sam ih kupio! Ja svako jutro vinu u mojim bačvama kažem: "Dobro jutro!", a navečer se spustim u podrum poželjeti mu laku noć!"

"Mjesecima se pričalo o lošoj situaciju u našoj hotelskoj kući, ali nitko od nas nije mogao ni pomisliti da će nas direktor pozvati tri dana prije Božića 2001. godine kako bi nam javio da smo tehnološki višak! Kad smo dobili poziv da dođemo u njegov ured, prvo smo mislili da nas želi obavijestiti o dežurstvima i poslu za Novu godinu. Međutim, to je bilo tek djelomice točno, jer je obavijest imala i nastavak. Naime, rekao nam je da "možemo doći raditi za Novu godinu, ali i da se od danas možemo smatrati tehnološkim viškom"! Bio je petak, a ja sam mu rekao da ću mu svoju konačnu odluku javiti u ponedjeljak ujutro, na Božić. Moje previranje u glavi trajalo je ukupno 20 minuta. U ponedjeljak ujutro u 8 sati došao sam direktoru u ured i rekao da nakon 25 godina rada konobarenja završavam svoj radni staž u Lanterni. Pozdravio sam ga riječima: Doviđenja, idem ja doma! Ako su opstali moj pradjed, djed i tata, onda ću i ja!"

Odluka nije bila lagana, jer je Giulio imao tri kćeri o kojima je trebalo brinuti. Kad je došao kući i rekao ženi što je napravio, odgovorila mu je da je lud, jer – "bez posla ćemo biti gladni"! Giulio joj je samo rekao da se ne sekira, uzeo macolu u ruke i otišao u podrum. Instinktivno je počeo rušiti vapno koje je bilo na drvenim stupovima, a onda je čeličnom četkom počeo ribati cijelu prostoriju. Stavio je nove pločice, kupio četiri bačve, posadio četiri hektara i – vinska priča je mogla započeti! Njegovoj sreći nije bilo kraja kad mu je jedna od kćeri, Marijana, koja studira agronomiju u Zagrebu, iskazala zainteresiranost da nastavi njegovim stopama i pridruži mu se u proizvodnji vina. Jedna od kćeri studira ekonomiju u Rijeci, a druga se udala na Pelješac.

"Ustraje li Marijana u toj nakani, onda ćemo posaditi još tri hektara, a to bi već bila količina od koje bi se gospodski lijepo moglo živjeti!" Prvo što ćete na ovom simpatičnom, gotovo felinijevskom brkonji iz Ferenaca uočiti jesu grube ruke koje su duboko upile njegove sjajne crnjake, cabernet sauvignon i cabernet franc. Boju dlanova Giulio objašnjava samo jednom rečenicom: "Podrum traži slugu, a ne gazdu!" A sudeći po Vinistri 2018. godine, Giulio je pokazao da je sjajan sluga svojih vina koja su osvojila tri zlata – odležana malvazija, chardonnay i cabernet franc, dok je malvazija proglašena šampionom te najznačajnije smotre istarskih vinara. Giulio ne likuje zbog velikog priznanja, no brkovi mu ne mogu sakriti ponos i zadovoljstvo postignućem koje su mu dodijelili vinski stručnjaci.

Ovdje sve može rasti, osim banana

"Ideš igrati karte u gostionicu pa ti je drago pobijediti. Drage su mi sve te medalje koje osvajam po različitim natjecanjima, ali najdraže mi je saznanje da sam sve proizveo sa srcem i dušom! Biznis mi nikada nije bio imperativ i po tome sam, vjerujem, još uvijek drukčiji od drugih. Lijepo je zaraditi novac, ali više mi znači kad sam napravio jednu robu za koju ti istinski poznavatelj kaže da je – vrh vrhova. Meni godinama na Vinistri dolaze posjetitelji tvrdeći da je moj chardonnay, primjerice, najbolji izdanak te sorte u Istri, premda za to vino uglavnom dobivam srebra. Čak mi je i veliki Vlado Krauthaker prije tri godine, nakon što ga je kušao, prišao i rekao da se pored mog chardonnaya svi ostali vinari mogu sakriti. To je, u konačnici, meni najveća medalja. Nema te bačve u koju se ne uvučem i temeljito ju ne operem. Najstarijim bačvama u mojoj vinariji je 17 godina i u istom su stanju kao onda kad sam ih kupio! Ja svako jutro vinu u mojim bačvama kažem: "Dobro jutro!", a navečer se spustim u podrum poželjeti mu laku noć!"

Pridruži li mu se kćer u razvoju obiteljske vinske priče, Giulio najavljuje sadnju sorata koje dosad nije imao u svojim vinogradima, a riječ je o ponosu Istre - teranu, te muškatu žutom. Dotad, Giulio će malo slobodnog vremena koje ne provodi služeći svojim vinima u podrumu koristiti za obilazak Istre i uživanje u arhitekturi starih kuća.

"Nema sela u Istri koje nisam obišao. Danas si zacrtam da idem tamo i tamo, uđem u auto i kad vidim neku lijepu kuću, stanem pa je gledam. Nažalost, te kuće koje me fasciniraju, a riječ je o starim istarskim kućama, danas su uglavnom u derutnom stanju i propadaju. Smeta mi zapuštenost doline Mirne, jer na tih nekoliko tisuća hektara mogao bi se hraniti cijeli turizam Istre. Ova zemlja je prebogata mineralima, ovdje sve može rasti, osim banana."