Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Vinarija Grabovac
  • 28.07.2018. 07:30

Ante Grabovac: Ovdje je za vino najveći kompliment kad ti netko kaže: "Skoro ko moje!"

Ono po čemu je Vinarija Grabovac zaslužila kultni status u Imotskoj krajini svakako je pionirska uloga koju su preuzeli na sebe u borbi za revitalizaciju kujundžuše, lokalne sorte od koje je tamošnji prijeratni gigant Imota, sve do velikog mraza sredinom 1980-ih, koji je uništio većinu loza, godišnje proizvodio i do 20 milijuna litara vina.

Foto: Željko Garmaz
  • 2.528
  • 102
  • 0

Glumac, filozof, pčelar i političar. Vjerujem da bi producent svakog reality showa dao sve na svijetu da na jednom mjestu može okupiti tako šaroliku ekipu. Doduše, za pronaći ih ne treba puno vremena, jer sva ta četiri profila, čak i obiteljski povezana, nalaze se u Vinariji Grabovac u Prološcu Donjem nedaleko Imotskog. Ante Grabovac, primus inter pares u hijerarhiji Vinarije, javnosti je poznat kao bivši ratni direktor Imostroja, vojne tvornice u Imotskom koja je proizvodila minobacače, ali i saborski zastupnik HSLS-a.

"Bio sam oporba vlasti iako sam bio u vlasti! Zbog jednog amandmana oko lavande, "teškog" nekoliko desetaka tisuća kuna, skoro sam bio srušio proračun", prisjeća se Ante razdoblja od 2000. do 2004. godine, kad je u 4. sazivu Hrvatskog sabora obnašao i dužnosti člana Odbora za vanjsku politiku, Odbora za poljoprivredu i šumarstvo te Odbora za predstavke i pritužbe.

Baza podataka Informacijsko-dokumentacijske službe Hrvatskog sabora otkriva da se Ante Grabovac u četiri godine svojeg zastupničkog mandata za riječ javio 24 puta. Možda to i nije bila neka značajna aktivnost za zastupnika, ali Ante je zasigurno zahvaljujući svom političkom (ne)angažmanu imao dostatno vremena za razvoj svoje vinarije koja je u to vrijeme imala pionirsku ulogu u ponovnom dizanju vinske scene u Imotskoj krajini.

Baka Mara ključna za opstanak vinarije

Nikola Grabovac, diplomirani agronom, koji je nakon tri godine Agronomskog fakulteta u Zagrebu otišao godinu dana u Montpellier, a onda i u Geisenheim, nakon diplome i povratka u rodni kraj prvo je sa suprugom osnovao Centar za edukaciju i kulturu, potom je pokrenuo školu stranih jezika, da bi se kasnije prebacio na poslovno savjetovanje.

Vinarija Grabovac ima dugu tradiciju

"To je neka vrsta poduzetničkog centra – radimo na promicanju poduzetništva kod ljudi i to ne na način da im mi pričamo priče nego ljudima pomažemo razriješiti probleme s kojima se suočavaju u svoji poduzetničkim počecima. Učimo ih napisati poslovni plan, prolaziti kroz administraciju, koja ih inače dosta koči i obeshrabruje... Prije nego što sam konačno došao u vinariju, sebe sam znao vidjeti u puno drugih stvari. Kad sam bio maturant, nešto me bilo prevrnulo pa sam htio studirati filozofiju. Mater mi je na to rekla da bez obzira na sve filozofirati mogu uvijek! A i politika mi je sada velika strast, premda stranački još nisam vezan. Mislim da je to prešlo s oca na mene", priča Nikola.

Milan Grabovac, Nikolin stariji brat, danas svako slobodno vrijeme provodi na nogometnim igralištima. Međutim, prije više od 20 godina, kad je bio tek sedmogodišnjak, Milan je odigrao glavnu ulogu u filmu Tomislava Radića, Anđele moj dragi, za koju je dobio mnoštvo hvalospjeva. Mislav Maršić, Nikolin i Milanov prvi rođak, odnosno Antin nećak, po cestama Imotsko-bekijskog polja često se može vidjeti u jurnjavi na svom biciklu, dok ga drugi znaju kao strastvenog pčelara koji proizvodi svoj med.

E, Anti, Nikoli, Milanu i Mislavu, koji vinarijom upravljaju zajedničkim usuglašavanjem, moglo bi se pridodati još i baku Maru zahvaljujući kojoj je tradicija vinarstva obitelji Grabovac opstala. Nikola obećava da će jedno od najboljih vina koje budu napravili nazvati po toj ženi koja mu je bila posebno velika inspiracija za sve što je dosad u životu radio.

"Ponavljam vam, sebe sam prije znao vidjeti u puno drugih područja, ali sam isto tako bio svjestan da najviše držim do obiteljske tradicije. Poglavito kad znam kakvu je ulogu odigrala moja baba, ćaćina mater, koja je dosta rano ostala udovica i praktički sama od 1975. godine proizvodila vino. Nisu to bile neke velike količine, ali, kad pogledamo danas neke ozbiljne vinare, onda tu količinu koju je ona proizvodila treba poštivati. Ako je ona svojim teškim odricanjem održala tradiciju naše obitelji u vinskom svijetu, kako bih ja mogao raditi nešto drugo?! Ona je ostala sama s mojim ocem i njegovom sestrom te još dvije starije žene u obitelji, očevom bakom i njezinom sestrom. Baka Mara je odjednom postala glava obitelji, otac je tada imao 17 godina, a tetka 15, i ona je sve to iznijela na svojim leđima, ona je tim nekim teškim trenucima sve radila i održala obitelj na okupu. To se ne može zaboraviti", priča Nikola.

Tradicija duga 200 godina 

Tradicija na koju se poziva Nikola ima svoje pisane tragove unatrag 200 godina, točnije od 1812. godine. Prema riječima Milana Grabovca, prilikom istraživanja obiteljskog stabla u državnom arhivu u Zadru našli su preslik dozvole za proizvodnju i prodaju vina koju je dobio njihov predak Steffano Grabovacz (Stipan Grabovac). Logično, u Vinariji Grabovac su tu godinu uzeli kao prekretnicu u svojoj povijesti. Premda, ako se zna da se tada vino proizvodilo u konobi Stipanove kuće, na kojoj i danas postoji spomen ploča na poljičkoj bosančici na kojoj piše "ovu kuću ogradi Stipan Grabovac 1803.", mogla se ta povijest "malo i pojačati" za desetak godina. Barem!

Prepoznatljivi su na hrvatskoj vinskoj karti

Bilo kako bilo, od razdoblja Stipanove dozvole pa sve do početka 1990-ih godina ništa se kod obitelji Grabovac radikalno drukčije nije dogodilo u pristupu proizvodnji i prodaji vina. Eto, čak je i baba Mara jedno vrijeme spašavala situaciju da se ne dogodi prekid tradicije. I onda je Ante odlučio komercijalizirati sve što se prethodnih 200 godina krvavo gradilo. Što bi rekao Milan – "s tom godinom počinje doba modernog vinarenja u obitelji Grabovac", da bi dvije godine kasnije, 1994. godine, i prve butelje se pojavile na tržištu. Sve što se događalo kasnije išlo je munjevitom brzinom, jer Vinarija Grabovac je danas dosegnula 13 hektara vinograda u svom vlasništvu, a 15 hektara starih i zapuštenih vinograda na južnom dijelu Imotsko-bekijskog polja uzeli su u najam i namjeravaju dotrajale nasade zamijeniti novima.

Ono po čemu je Vinarija Grabovac već zaslužila kultni status u Imotskoj krajini svakako je pionirska uloga koju su preuzeli na sebe u borbi za revitalizaciju kujundžuše, lokalne sorte od koje je tamošnji prijeratni gigant Imota, sve do velikog mraza sredinom 1980-ih, koji je uništio većinu loza, godišnje proizvodio i do 20 milijuna litara vina!!!

"Mi se želimo izboriti za pravo te sorte da postane ponovo prepoznatljiva na hrvatskoj vinskoj karti. Djelujemo kroz udrugu Cvit razgovora i posljednjih 15 godina smo napravili velike korake u tom smjeru. Evo, unatrag nekoliko godina sve više ugostitelja iz srednje Dalmacije odlučuju se baš našu kujundžušu držati i nuditi kao svoje vino kuće, jer kujundžuša, koju se doživljava i kao dalmatinsku inačicu žlahtine, vrlo je pitko i lagano vino koje je naprosto idealno za vruće ljetne dane. Takve reakcije smatramo velikom pobjedom, jer nije bilo lako promijeniti predodžbu koja se stvorila o kujundžuši krajem 1980-ih godina, kad se na silu, unatoč bitno smanjenom broju loza nakon velikog mraza, htjelo raditi na veliko. Kujundžuša je, tako, postala sinonim za loše vino! Sad je sve više malih proizvođača koji su podigli kujundžušu, samo što to nisu više ni približno velike količine kao što su nekada bile", priča Ante Grabovac.

Revitalizacija kujundžuše

Premda u Vinariji Grabovac poštuju tradiciju, nipošto za sebe ne žele reći da su robovi te iste tradicije. Štoviše, naglašavaju i da su skloni eksperimentima, poput uvođenja u svoje vinograde viogniera, kojeg su posadili 2009. godine u vinogradu u Vučjoj dragi. "Čas ga napravimo suhog, čas slatkog, još se nismo odlučili koja će biti njegova konačna izvedba", priča Nikola Grabovac.

Nikola se godinu dana školovao u Francuskoj, a onda još godinu dana i u Njemačkoj, što bi se, u konačnici, uskoro moglo odraziti u pristupu proizvodnji nekih vina, baš kao što se početak proizvodnje sauvignona, koji je najjužniji sauvignon blanc u Hrvatskoj, podudara s povratkom trećeg mladog mušketira, Mislava Maršića, sa stažiranja u čuvenoj novozelandskoj vinariji hrvatskih korijena Delegat u Marloboroughu. Vinarija Grabovac se može pohvaliti da je prva u Dalmaciji proizvela pjenušac nakon Drugog svjetskog rata, i to 2004. godine. Nikola je odlučio i na polju znanosti dati svoj obol boljem valoriziranju kujundžuše te se odlučio raditi doktorsku disertaciju na temu sorte koja je glavno obilježje Imotske krajine.

"Ne želim svojim doktoratom na temu kujundžuše ništa ni pokazati ni dokazati, cilj mi je samo istražiti na koji način vršikanje u vrijeme vegetacije utječe na osobine sorte. Poanta je proučiti i, kad se sve pokaže kako priželjkujemo, primijeniti u praksi saznanja do kojih dođemo. Naime, najveći problem kujundžuše su niske kiseline koje u kasnijoj fazi znaju stvarati probleme. Želim pozorno proučiti kako se te kiseline razvijaju pod utjecajem vršikanja, odnosno hoće li vrijeme i intenzitet vršikanja pozitivno utjecati na koncentraciju kiselina, te može li se napraviti neki rotokol u samoj vegetaciji s kojim će se postići taj cilj. Zasad je sve u eksperimentalnoj fazi, ali po nekim preliminarnim rezultatima izgleda da se cilj može postići odgođenim vršikanjem slabijeg intenziteta", priča Nikola Grabovac.

Premda su za svoja vina dobili mnoštvo nagrada na prestižnim natjecanjima, Anti, Milanu, Nikoli i Mislavu najveća potvrda njihove vrijednosti bude kad on nekog svojeg Imoćanina čuju da su im vina "skoro ko njegova"!


Tagovi

Vinarija Grabovac Imotski


Autor

Željko Garmaz

Više [+]

Željko Garmaz je dvadeset i sedam godina pisao za druge - 24 sata, Vjesnik, Globus, Slobodnu Dalmaciju, Nedjeljnu Dalmaciju, Bosanske poglede, Valter, a onda je shvatio da je vrijeme početi pisati za sebe o onome što najviše voli - Africi i vinima. Autor je i četiri knjige - "Naš čo'ek u Africi" (zajedno sa suprugom Majom), "Vinske priče", "U Africi nije sve crno" i "Dalmacija - vinske priče", te dokumentarnog filma "Sijera Leone - zemlja krvavih dijamanata".

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Kompanija Volkswagen oborila je novi rekord u prodaji. I ne, ne radi se o automobilima. Riječ je o njihovoj poznatoj curry kobasici.  Tako je u 2023. godini prodano je 8,33 milijuna kobasica, uključujući sve varijante. To je oko 400.000 viš... Više [+]