Zašto dolazi do izumiranja šuma: Pouka i zaključci iz njemačkog primjera

Svi koji prate klimatske promjene susreli su se s pojmom izumiranja šuma te u novije vrijeme izumiranjem šuma 2.0. O čemu se tu točno radi i zašto je ono važno za shvaćanje cjelokupne situacije koju uzrokuje ili je posljedica klimatskih promjena?

Izumiranje šuma (eng. Forest dieback; njem. Waldsterben) je stanje u kojem drveću i drvenastom bilju odumiru periferni dijelovi djelovanjem biotskih ili abiotskih čimbenika. Odumiranje se javlja u epizodama i može imati katastrofalne posljedice za biološku raznolikost, ekosustave i simbiotske veze unutar njih. Pojedine inicijalne točke za početak klimatskih promjena direktno su povezane s izumiranjem šuma.

Zdrava stabla počinju gubiti vitalnost bez naizgled očitog razloga. Najčešće zahvaća samo jednu vrstu drveća u ekosustavu, no može obuhvatiti više vrsta i očitovati se preko različitih simptoma, od opadanja lišća i iglica, smanjenja prirasta, sušenja stabala ili promjena u korijenskom sustavu, a posljedice mogu biti od blagih pa sve do sušenja i odumiranja cijelih sastojina.

Većina istraživanja započela je još u 80-im godinama prošlog stoljeća kada su zabilježena velika odumiranja na prostoru Njemačke i sjevernoistočnog SAD-a, a razlog je bio što su prijašnja uglavnom bila limitirana na manjim površinama te nisu razmatrana kao globalni problem. Takva istraživanja započela su još krajem 19. st, od srednje Europe, Rusije pa i kod nas, a spominju se još od 1915., 1921. pa i 1960. godine.

No krajem 70-ih godina počela su veća sušenja, pogotovo na prostoru Njemačke gdje je odumiranje koje je sve do 1982. iznosilo do 8 posto godišnje ukupne drvne mase, naraslo u pojedinim područjima na 50 posto u 1984. i ostalo na toj razini sve do 1987. godine. Sjeverna Amerika se s odumiranjem šuma susrela čak 5 puta tijekom 20. stoljeća i svaka epizoda je prosječno trajala oko 11 godina.

Najveći krivci 

Kako su šume kompleksni ekosustavi, teško je identificirati koji je točno uzrok u međusobnim odnosima pokrenuo lavinu koja je dovela do odumiranja velikih šumskih površina te se znanstvenici sve do danas nisu usuglasili,. Međutim, kao najveći krivci najčešće se spominju prenamnažanje potkornjaka, poremećaj stanja podzemnih voda, suša te sinkronizirano djelovanje više patogena.

Nama najbliži primjer, onaj njemački, vrlo dobro je dokumentiran i jasno pokazuje razmjere štetnog utjecaja i posljedica samoga događaja. No, ono što je bitnije jest da se pojava odumiranja stabala ponavlja i to u poprilično velikim brojkama zbog čega je dobila naziv Walsterben 2.0 (možda najbolji prijevod bio bi Odumiranje šuma – najnovija verzija op.a.).

Recept za katastrofu započeo je nakon Drugog svjetskog rata kada je započela masovna sadnja monokultura, ponajviše smreke. Razlog je bio što smreka relativno brzo raste, a drvna sirovina je nasušno trebala ratom razorenom gospodarstvu. Smreke najbolje uspijevaju u hladnoj i vlažnoj klimi, razvijaju plitak korijen zbog čega prve stradavaju od suše i snažnih vjetrova. Nadalje, kasnije studije iz Švicarske pokazale su kako se stabla smreke teško prilagođavaju na brze klimatske promjene te da su posebno osjetljive na kisele kiše, pogotovo kada je zagađenje uzrokovano sumpornim dioksidom koji je na prostoru Njemačke bio jedan od glavnih uzroka zagađenja sve do kraja 80-ih i početka 90-ih godina 20. stoljeća. I upravo se 80-ih dogodilo veliko odumiranje šuma.

Ekstremna suša i visoke temperature 

Smreka + kisele kiše + porast temperature + klimatski ekstremi (suša i snažne oluje) doveli su do slabljenja populacije što je idealno za ekspanziju potkornjaka koji je samo zabio čavao u lijes ionako fragilnom njemačkom šumskom ekosustavu.

Ekstremno visoke srpanjske temperature u većem dijelu Europe 2018. godine kao i enormni požari u arktičkom krugu, od Sibira pa sve do Aljaske doveli su do porasta temperature od 1,53 stupnja u Europi te globalno 0,87 stupnjeva u iznimno kratkom roku. Ekstremna suša i duga razdoblja visokih temperatura doveli su u pitanje Pariški sporazum iz 2015. godine kojim se htjelo zadržati globalno zatopljenje u granicama od 2 stupnja, čak 1,5 stupnja u odnosu na predindustrijsko doba, no u pojedinim dijelovima svijeta ta granica je već preskočena a prema dostupnim mjerenjima, upravo je Sredozemlje među globalno najugroženijim područjima.

Šumarstvo sudjeluje u ponoru ugljika s oko 30 posto svih antropogenih emisija CO². Precizni Nijemci su izračunali u 2018. godini da imaju otprilike 90 milijardi stabala koja svake godine prirašćuju, preuzimajući na sebe golemu emisiju stakleničkih plinova koja samo kod CO² iznosi oko 2,5 milijardi tona. Nikad prije u 300 godina održivog gospodarenja koliko bilježi Njemačka, zaliha drvne mase nije bila toliko velika. No onda je krenuo šou.

Početkom te godine olujna ciklona Friederike, udarila je na njemačke šume nakon čega su krenule spomenute vrućine. Oslabljena stabla idealan su uvjet za prenamnažanje potkornjaka i drugih nametnika koje je uslijedilo u 2019. godini. Goleme površine smrekovih i borovih kultura, ali i šume bukve te hrasta počele su se sušiti što je rezultiralo s 32 milijuna kubika posušene drvne mase u 2018. godini te još minimalno 35 milijuna kubika u narednoj godini. Šteta sanacije ovako golemih količina drvne mase procijenjena je na dvije milijarde eura (o efektu poremećaja tržišta i naglog pada cijena sirovine zbog velike količine drvne mase u opticaju pisali smo u nekoliko navrata op.a.).

Ono što dodatno brine jest kako će se te površine sanirati. Prema njemačkoj inventuri iz 2012. godine, smreka je pokrivala 26 posto površina njemačkih šuma dok su četinjače pokrivale 55 % ukupnih šumskih površina. Nijemci su shvatili kako ih tako velike površine monokultura čine ranjivima na buduće događaje koji će se prema riječima znanstvenika pojaviti prije ili kasnije, stoga su odlučili sanirati stradale površine s vrstama otpornim na sušu i visoke temperature u dužim vremenskim razdobljima te su odlučili saditi: crveni hrast porijeklom iz Amerike, japanski ariš porijeklom iz Azije, duglaziju porijeklom iz Amerike te pitomi kesten, koji doduše jest iz Europe ali iz znatno južnijih dijelova, Apeninskog i Balkanskog poluotoka. 

Ovo za sobom vuče veliki broj pitanja na koja je teško dati odgovor, ali se između redova mogu iščitati razmišljanja njemačkih stručnjaka u pogledu zaštite prirode i budućih katastrofalnih događaja.

Ne vjeruju svojim autohtonim vrstama 

Prvo jest kako Nijemci ne vjeruju svojim autohtonim vrstama kada je riječ o globalnom zatopljenju te su uvjereni kako one neće moći iznijeti kompletan teret klimatskih promjena, što je dosta čudno jer su imali razdoblje od 70 godina monokultura gdje su posjekli svoje autohtone šume te je upitno je li uzorak s kojim manipuliraju dovoljan za zaključak kako one ne mogu iznijeti teret klimatskih promjena.

Drugo, sadnjom alohtonih vrsta dolazi pod veliki znak pitanja i NATURA 2000 te sve ostale vrste autohtone flore i faune koji se vežu za pojedine biljne zajednice i njihove ekosustave. Unosom novih vrsta na tako velike površine neminovno donosimo i nestabilnost postojećih ekosustava. 

Treće, unosom alohtonih vrsta na velikim površinama stvaramo uvjete za razvoj nekih drugih stranih organizama koji trenutno nemaju uvjete za veću ekspanziju, ali su prisutni u manjim količinama. Razvoj tih organizama može negativno utjecati na kompletni ekosustav i u konačnici na društvo i čovjeka.

Na kraju ispada kako su Nijemci pri odabiru vrsta za sanaciju gledali samo učinke gospodarske funkcije šume dok su sociološku i ekološku komponentu zanemarili. No kao što smo već napisali, riječ je o predviđanjima tako da će se rezultati vidjeti tek kroz koje desetljeće. Svi nekako volimo vjerovati Nijemcima pa se nadamo da će ispasti dobro. No kada vidimo što se dogodilo s ruskim plinom, dolazimo do zaključka kako niti Nijemci nisu više ono što su nekad bili. Ili znaju nešto što mi ne znamo...