Veliki entuzijast don Ivica Križ intenzivno radi na zaštiti tetrijeba gluhana - ptice iz ledenog doba

“Rođen sam u Postojni, a živim u Gorskom kotaru. Sveučilišni sam profesor i radim na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Nisam župnik, već se bavim znanstvenim člancima i radovima. Smatram da, ako bih bio župnik, moja strast prema pticama ne bi došla do izražaja”, započeo je razgovor s nama dr. sc. don Ivica Križ, predsjednik Udruge za zaštitu životinja “Tetrijeb” i idejni začetnik projekta zaštite i obnove tetrijeba gluhana na području Gorskog kotara.

Tetrijeb gluhan, strogo zaštićena planinska ptica iz ledenoga doba, rapidno izumire, a Udruga “Tetrijeb” jedina u Hrvatskoj od Ministarstva zaštite okoliša i prirode ima dozvolu za uzgoj.

“Udruga je osnovana 2012. godine kada smo izradili prvu volijeru u kojoj su tri boksa - lijevo i desno mužjaci, a u sredini ženke. Postoje maleni prolazi kroz koje se ženke mogu provući do mužjaka. One imaju oko 2 kg, a mužjaci oko 5 kg tako da oni do ženki ne mogu kroz te otvore. Na dno je stavljena mreža da ne ulaze miševi, a na gornjem dijelu je plastična mreža da se tetrijebi ne ozlijede kada udaraju glavama. To se događa kada npr. vjeverica na krovu čisti lješnjake, a tetrijebi ne znaju što je i od straha udaraju glavom. Radi se o izuzetno plahim životinjama koje lako dožive infarkt ili moždani udar”, rekao je don Ivica Križ, veliki ljubitelj svih vrsta ptica.

Ljubav prema pticama od najranije dobi

“Od malih nogu bio sam veliki ljubitelj ptica. Već sa 5-6 godina hranio sam koseve koji su ispali iz gnijezda i spašavao ih od mačke, a kada sam bio u 5. razredu osnovne škole, postao sam vlasnik turskih kokica za koje sam se jako namučio da ih dobijem”, navodi. Roditelji njegovih roditelja nekada su imali razne životinje, kako je to tada već bilo, a on nije imao ništa i to mu je bilo žao.

“Moji roditelji su rekli da ne žele držati životinje jer im je, uz posao, to prevelika obveza. Ali ja sam imao zaista veliku želju i tražio način kako doći do turskih kokica. Ideja je u meni tinjala godinu dana. Uzimao sam daske ocu da on to nije znao i u šumi sam, zajedno s vršnjacima, izgradio kućicu. Kada je to otac vidio, bio je ljut jer nije bilo izgrađeno na našoj parceli, a ja onomad o takvim stvarima nisam razmišljao. No, malo je popustio i na kraju mi i pomogao u gradnji. Prvo mi je ponudio da za ljubimca uzmem ježa, ali ja s tom idejom nisam bio zadovoljan.

Jednom sam vidio tek izlegle vrapčiće koji su polijetali i jednog od njih sam uhvatio da bih ga pokazao ocu. Rekao sam mu: Vidi tata, uhvatio sam vrapčića, ako uhvatim još jednog, hoćeš mi kupiti turske kokice? On nije vjerovao da ću uspjeti uhvatiti još jednoga”, prisjeća se don Ivica.

Predložio mu je da se klade. Otac je ponudio da se klade u Mercedes, a Ivica je odmah rekao da ne jer to neće ispuniti. Inzistirao je na paru turskih kokica i želio da okladi prisustvuje netko nepristran. Tako je i bilo, a ovog prvog vrapca je otac zadržao da mu domišljati sin ne bi ponovno donio istog. “Naravno da sam donio i drugog vrapčića, a tata je izgubio okladu. Turske kokice sam dobio, a tata se više nikada sa mnom nije htio kladiti”, smije se. Na koke je jako pazio, dobivao i nagrade za njih u Zagrebu, no nakon upisa na fakultet u Ljubljani, morao ih je pokloniti.

Presudna je bila naslovnica Lovačkog vjesnika sa slikom tetrijeba gluhana

Kako je otac lovac, primao je redovno Lovački vjesnik koji je čitao i, sada već odrastao, sin Ivica. Jedan časopis je na naslovnici imao tetrijeba gluhana i on je postavio pitanje gdje se u prirodi može vidjeti ta ptica? Otac je odgovorio da ih više nema, da su tetrijebi izumrli na našem području. Na njegovo pitanje što se poduzelo da se situacija popravi, svi su ušutjeli.

“Otišao sam do dr.sc. Josipa Malnara koji je u Gerovu direktor šumarije i predsjednik Lovačkog saveza Primorsko-goranske županije. On je rekao da će mi pomoći jer da se radi o hvalevrijednoj inicijativi. Time se bavio i pokojni Alojzije Frković kojeg jako poštujem i kojeg nazivaju pionirom tetrijeba gluhana, dok mene zovu ocem tetrijeba gluhana. Danas mi svi priznaju da sam odradio izuzetno veliki posao, a ja tvrdim da je sve proizašlo iz velike ljubavi koju gajim prema toj vrsti. Dok ima nas entuzijasta, bit će i tako lijepih inicijativa”, smatra don Ivica Križ. Gospodin Malnar mu je sugerirao da osnuje neprofitnu udrugu i tako su se stvari počele konkretizirati.

Dosad odrađen veliki posao, ali to je tek početak

“2012. godine izrađena je studija o procjeni ispuštanja jedinki i ugroženosti za okoliš. Studija je koštala cca 100.000 kn, a kako nismo imali razumijevanja od strane Ministarstva zaštite okoliša i energetike taj iznos morali smo platiti. Naime, radi se o strogo zaštićenoj vrsti ptice iz ledenog doba tako da je dozvola Ministarstva neophodna.

2013. godine izradili smo još jednu volijeru i kupili prvo matično jato iz Češke. Sljedeće godine smo napravili DNK analizu na Veterinarskom fakultetu kako bi vidjeli imaju li ti kupljeni tetrijebi isti genetski kod kao i ovi s našeg podneblja. Važno nam je bilo da se ne radi o skandinavskim ili ruskim vrstama”, kaže. Iste godine pokušali su s Life projektom, ali to nije bilo uspješno iz više razloga. “No, kako sam ja prilično tvrdoglav i veliki entuzijasta, nisam htio od toga odustati i krenuo sam u ‘avanturu’ od 800.000 € s ciljem da napravim jednu pravu volijeru! 2014. sam proglašen i volonterom godine od strane Primorsko-goranske županije što mi je velika čast i vrlo sam na to ponosan.

2015. godine naša udruga je održala prvi nacionalni simpozij na temu tetrijeba gluhana gdje su bili pozvani mnogi eminentni stručnjaci. Te godine smo, u suradnji sa Šumarskim fakultetom iz Zagreba uz financijsku pomoć Primorsko-goranske županije, krenuli i u istraživanje aktivnih pjevališta”, navodi don Ivica. Istraživanja su dala porazne rezultate, sva pjevališta u Gorskom kotaru su zamrla. Na nekim pjevalištima ostali su samo tragovi ove vrste, dakle pokoja jedinka tetrijeba gluhana. Tada se zaista upalio crveni alarm.

Prve prinove tetrijeba gluhana bile su velika sreća

2016. godine imali su sreću da su dobili prve prinove, nažalost samo jedna ženka i pet mužjaka. Isto se dogodilo i 2019. To je bila velika radost jer ptice moraju biti stare tri godine da bi spolno sazrijele.

2018. godine su sa Veterinarskim fakultetom potpisali suradnju gdje dobijaju pomoć prilikom liječenja ptica, ali i prehrane i monitoringa, biopsije, DNK analize i sl. Ove godine je potpisana i suradnja sa Šumarskim fakultetom glede monitoringa kada se krene s ispuštanjem ptica u prirodu.

“Dana 25. rujna s početkom u 10.00 sati u prostorijama Doma kulture u Tršću imat ćemo otvorenje velike volijere koja je izgrađena u šumi, na Farjevom Lazu, i koja služi predpodivljavanju životinja. Dimenzije volijere su 72m x 72m, a visina doseže od 4 do 8 metara. Ovdje tetrijebi više neće biti blizu čovjeka, postavljene su kamere i automatska hranilica. Prirodni izvor podzemnih voda već imaju, a na 1.000 mnm to je zaista rijetkost. Inače, tu su tetrijebi gluhani i prije obitavali na autohtonom pjevalištu. Za sve što smo postigli zaslužni su sponzori: Hrvatski lovački savez (Đuro Dečak), Primorsko-goranska županija (Zlatko Komadina), Lovački savez Primorsko-goranske županije (dr.sc.Josip Malnar), Luka Rijeka, HEP, HŠ i mnogi drugi, kojima se od srca zahvaljujem”, naglašava don Ivica Križ.

Slijedi ishođenje dozvole za plan upravljanja

No, nakon izgradnje volijere, sve je zapravo na početku jer sada treba ishoditi dozvolu za plan upravljanja koji izrađuje Ministarstvo zaštite okoliša i energetike. To ide jako sporo. Bitno je prvo prilagoditi uvjete, npr. pilići se hrane isključivo mravljim jajima tako da bez mravinjaka opstanak ne bi bio moguć, a to je samo jedan detalj.

"Puno je posla u budućnosti, bit će neophodan i jedan djelatnik koji će se baviti volijerom, a nadamo se i gostima, jer bi ovo mogla postati atraktivna turistička ponuda. Naime, tetrijebe se ne može vidjeti u klasičnom zoološkom vrtu, a uz ostalu ponudu, na sjeveru Gorskog kotara može se provesti izuzetno lijepo ispunjenih tjedan dana. Svakako da je važna veza s ugostiteljstvom i TZ grada Čabra. Već su nam se javile neke škole i zoološki vrtovi koji su zainteresirani za suradnju. No, vjerojatno se nećemo moći sami financirati tako da nam je svaka donacija izuzetno važna”, dodaje.

Sve o neprofitnoj Udruzi može se saznati ovdje, a dobro su došle i najmanje donacije dobrih ljudi velikog srca i prijatelja životinja koje se mogu uplatiti u Partner banci na žiro račun: IBAN: HR2924080021100040916.

Konačni cilj je napraviti terene – pjevališta i monitoring kako bi mogli pratiti te ptice barem 5-6 godina, a nada se i puno više, kako bi se otkrilo koji su uzroci nestanka. “Čini mi se da su uzroci nestanka tetrijeba gluhana kod nas bitno drugačiji nego u drugim zemljama. Mislim da se radi o parenju u srodstvu, ali problem je i samog procesa parenja (gubljenje ravnoteže i sl.)

Zahvalan sam svima koji me prate, mom timu i prijateljima, a posebno mom nećaku Mihaelu i ocu Ivanu Križu. Nećak i otac se svakodnevno brinu o tetrijebima, a ja sam preuzeo brigu o administrativnim poslovima”, za kraj ističe ovaj veliki ljubitelj ptica, dr. sc. don Ivica Križ.