Utočište za medvjede u Kuterevu jedinstveno je mjesto u srcu Like

Zdravilište ili svetilište. Tako Ivan Crnković - Pavenka naziva medvjeđe "jaslice“ u Kuterevu kraj Otočca gdje se na jednom mjestu spajaju ljubav prema životinjskom svijetu i život u skladu s prirodom. Taj idilični suživot započeo je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Najprije je to bio pionirski rad jer je voditelj danas jedinstvenog utočišta u Hrvatskoj, dio svog života proveo u Berlinu radeći kao sociolog i pedagog s djecom, kako on kaže, s originalnim potrebama. Budući da je UNESCO upravo tih godina Velebit uvrstio u mrežu međunarodnih rezervata biosfere, mali Nijemci dolazili su na hrvatske planine na svojevrsnu edukaciju. Ulaskom u novo tisućljeće rađale su se i nove ideje i rezutirale otvaranjem utočišta za male medvjede.

Više je to bio nekakav tip projekta solidarnosti koji i nije ništa drugo nego poveznica ljudi, volontera iz cijelog svijeta koji na svoj način pomažu životinje u skladu s mogućnostima utočišta koje egzistira uz pomoć donacija posjetitelja da ubace u škrapicu "uzajamne pomoći“. Danas na tom podnovelebitskom području punom draga, vrtača, bregova i dolova, kako taj kraški fenomen slikovito opisuje idejni tvorac utočišta, dom je za devet medvjeda.

"Još u Berlinu prije više od četrdeset godina zagrizao sam, odnosno načeo temu divljine u Hrvatskoj. Vodio sam djecu na svježi planinski zrak, pa naša planina ubrzo postaje mjestom učenja, demonstracije pristupa u zaštiti i održivom razvoju", prisjeća se Crnković svojih početaka i života na Velebitu.

Utočište i zaštita njihova staništa 

Međutim, tri desetljeća kasnije konkretnije se zagrizlo za kuterevske planinske kukove, uvale i dolove čija konfiguracija terena ima sve potrebne predispozicije da postanu prihvatilište za životinje. Posebno mlade odnosno medvjeđu "siročad“. Odnosi se to i na zaštitu njihova staništa, promicanje održivog življenja i tradicije lokalne planinske zajednice. Njegovi stanari životinje su različitih sudbina. Uglavnom su to malci čiji je roditelj stradao u prometu ili od puške kakvog krivolovca, a bilo je i neželjene "djece“. Pogotovo onda kada medvjedica na svijet donese troje ili četvero medvjedića, a optimalna su dva, objašnjava. Naime, neprijatelja i sutrašnjeg konkurenta u mladunčadi vide i njihovi očevi pa predstavljaju veliku opasnost za pomladak. 

"Različite su sudbine naših medvjeda. Uz već navedene (ne)prilike, imate slučajeva da mladunče od majke odvoji bujica ili u igri jednostavno odlutaju i izgube se. Kada se tako jednom izdvoje, male su šanse da će preživjeti", kaže nam dodajući da imamo brojne primjere da šetači, planinari ili lovci pronađu medvjediće i pokucaju na njihova vrata. U početku ih hrane pomoću umjetnog hranjivog mlijeka, a onda im se ostatak života pokušavaju osigurati uvjeti što sličniji onima u prirodi. "No, ovakva mjesta postaju trajna utočišta jer mladunci koje odgoji čovjek ne mogu naučiti potrebne vještine koje su im neophodne za život u prirodi", otkriva nam voditelj medvjeđeg carstva u Kuterevu.

Nažalost napušteni medvjedići, nisu rijetkost u podvelebitskom kraju. Prema zadnjim istraživanjima medvjeđa populacija u Hrvatskoj kreće se negdje oko tisuću jedinki plus godišnji „prinos“ od oko dvjesto do dvjestopedeset novih medvjedića što je popriličan broj s obzirom da je smeđi europski medvjed u Hrvatskoj zakonom zaštičena divljač. Nema prirodnih neprijatelja pa je za očekivati da će brojnost siročadi biti sve sve veća.

Kaže nam i da bi idealno bilo ne dirati medvjedića u šumi jer niste sigurni je li napušten ili ne. Ukoliko ste ga ponijeli kući, teško da ćete ga više moći odbiti od svog praga. Uzeti ga znači stalnu brigu. Pošto ste ga odnijeli iz njegovog prirodnog okruženja, pretpostavlja se da ga i hranite, i tada nastaje problem. Brzo se navikne na redovitu prehranu. Koliko god se vi kasnije trudili da ga otjerate on će se konstantno vraćati. U nekim slučajevima pokazuje agresivnost što je znak da treba izvršiti odstrjel.

Velika pomoć volontera

"Najidealnije bi bilo šumu, gore i planine ne devastirati i eto mira za sve njegove stanovnike, posebno medvjede", dodaje Ivan, smatrajući da se krivo postupilo onog trenutka kada su se počele sjeći voćkarice, stabla divljeg voća po planini, u svrhu jačanja drvne mase. Time se smanjila hrana za medvjede što nadomještaju upadima u seoska dvorišta.

U realizaciji ovog projekta, našem sugovorniku, potporu su dali Hrvatski centar znanja za okoliš i Veterinarski fakultet iz Zagreba čija je misija jedinstvenog projekta utočišta za medvjede, zaštita njegovog staništa i još štošta drugo vezano za suživot ljudi i "medota“, kako Kuterevci nazivaju svoje ljubimce. Par godina kasnije uspostavljena je i volonterska postaja s ciljem potpore projektu i razvoju lokalne zajednice. Od otvaranja utočišta njime je prošlo više od deset tisuća volontera. Neki ostaju nekoliko mjeseci, drugi i po godinu dana, a neki i po par godina.  

Naš sugovornik s neskrivenim senzibilitetom jednakim za ljude i životinje, ne krije svoju privrženost za ove sada stokilaše u svojevrsnim nazovimo gaterima koji se prostiru na ukupno dvadesetak hektara površine za što je potrebno puno ručica. Stoga mu pomažu volonteri iz cijelog svijeta. Ali ipak svakog jutra obiđe svoje stanare koji ga brundanjem pozdravljaju kao starog prijatelja.

Za upoznavanje potpisnika ovih redaka i životinjskih stanovnika u uskoj velebitskoj uvali zadužena je bila belgijska volonterka Martine koja se svojski potrudila da upoznamo utočište i njegove stanovnike. Mladi i Zdravi gor, Mlada gora, Marko kralj i drugi nazivi ispisani su na svakom od gatera imenujući tako njihove stanare.

Medvjedu Bruni 49 je godina 

Najstariji je Bruno. Četrideset devet mu je godina i s pozamašnom karijerom. Nekada cirkuski medvjed, kasnije stanovnik splitskog Zoološkog vrtu i otprije nekoliko godina, stalni stanar kuterevskog utočišta kroz koje godišnje prođe od dvadeset do trideset tisuća posjetitelja.

Medvjeđe nastambe i jazbine od drveta i kamena gdje mogu imati svoj mir, uglavnom su prostrane površine i u brizi za njih uglavnom se imitiraju prirodni uvjeti.

"Hrana im se ne servira", ističe Martine, već se razbacuje svuda uokolo, po tlu i među granama kako bi se potrudili doći do koje voćke, zelenja ili čak komadića mesa ili kosti. U tri "vrtića" imaju po tri medvjeda i u svakom se zna tko je glavni. Uopće se ne boje ljudi. "Navikli su na škljocanje fotoaparata, pa dolaze blizu ograde u nadi da će dobiti koji slatkiš. Hiberniraju samo dva do tri dana, jer ih probude posjetitelji. Zimi je situacija bolja. Sve utihne, pa tako i oni utonu u san", upoznaje nas s njihovim navikama.

U konačnici kada se sve zbroji i oduzme, zapravo vrlo malo znamo o medvjedu i čini nam se čak, da ni medvjed puno ne zna o nama. Zna samo naše loše strane, tamo gdje ga ugrožavamo jer nosimo pušku. Stoga je ovo utočište jedan pokušaj na tragu onog, da se može i drugačije. Ono pruža edukacijski program odnosno zbližavanje s divljinom i medvjeđom karizmom koja s pravom motivira i inspirira ljude da ih pridobiju na svoju stranu kao prvržene i drage životinje, što u konačnici i jesu.