Ribljim mrežama u lov zečeva tradicija je koja nestaje jer ove divljači - nema

U Siveriću nedaleko Drniša, ne bacaju se mreže u Jadransko plavetnilo već na Petrovopoljsko zelenilo.

Tako je, doduše, barem bilo do prije nekoliko godina, a započelo negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su, prvi u Jugoslaviji, počeli tamošnji lovci s izlovom divljih zečeva ribljim mrežama. 

Rješenjem tadašnjeg Ministarstva poljoprivrede i uz pristanak uprave Dalmacijevina među čijim trsovima bi trajao lov, pripremale su se mreže za izlov i preseljenje ove divljači u brdska područja. Te su pripreme podrazumijevale mobilizaciju ljudstva, a vinogorje na površini od 250 hektara, podijelili bi na takozvane table pa mreže prema potrebi pomicali s jedne na drugu. Ovisno u količini mreža i brojnom stanju ljudstva.

Prvo bi postavili metalne stupiće na koje su se kačile mreže i tako bi preko petstotinjak metara pletenih zamki bilo razvučeno uzduž nekada plodnih vinograda. Svakih desetak metara ispred mreža postavljeni su hvatači sa sanducima koji bi hvatali zečeve i stavljali ih u sanduke.

No, tako je bilo do prije korone. Značajan nedostatak zečje populacije, već nekoliko godina zadaje probleme tamošnjim lovcima. Po jednima krivi su predatori, drugi pak krivnju prepisuju ljudskom faktoru, a i jedni i drugi konstatiraju, zečeva nema.

A znalo je nekoć u lovu sudjelovati minimalno dvjestotinjak ljudi - pogoniča koji su dolazili Iz Splita, Šibenika, Lozovca, Bilica, Ružića, Unešića i Drniša, cijela vojska lovaca i ljubitelja lova. U to zlatno vrijeme imali su, kažu lovci, ponuda od društava koji žele upravo njihovog zeca, a bilo je i prijedloga za kompenzaciju. Siveričani njima zečeva, a oni njima fazane.