Problem obnove sastojina na poplavnim staništima

U nizinskim šumskim ekosustavima hidrološke su prilike ovisne pretežito o mikroreljefu i vodostaju rijeka, a voda kao odlučujući ekološki čimbenik prisutna je u obliku oborinske, podzemne i poplavne te je od bitnog utjecaja na sastav drveća tih šuma. Tako su promjene u dinamici i kvaliteti poplavnih voda, razine podzemne vode i dinamike vodotoka te zamočvarenje staništa, kao posljedica zadržavanja površinske vode na tlu, jedan o čimbenika odumiranja hrasta lužnjaka, gospodarski najvažnije vrste šumskoga drveća u našim nizinskim šumama.

Ovaj hrast uspijeva od prirode u nizinskim šumama riječnih dolina, a najljepše lužnjakove sastojine u nas nalaze se na području Posavine, Podravine i Pokuplja. U njima je lužnjak ograničen je u dvama šumskim ekosustavima. Šuma hrasta lužnjaka i običnoga graba (Carpino betuli -Quercetum roboris) raste na gredama (povišicama, mikrouzvisinama) riječnih dolina, na povišenim je i ocjeditim terenima, izvan dosega poplavnih voda, no još uvijek pod utjecajem visokih podzemnih voda. Ako poplava i zahvati ove šume, traje kraće vrijeme kao rijetka pojava, a razina vode nije viša od nekoliko centimetara. Poplavna šuma hrasta lužnjaka (Genisto elatae - Quercetum roboris) u nizinama (nizama, mikrodepresijama) izložena je poplavama ili znatnom utjecaju podzemne vode.

U najnižim mikrodepresijama (barama), poplavna i oborinska voda najdulje se zadržava, no na takvome staništu lužnjak uglavnom ne dolazi, zbog anaerobnih uvjeta u močvarnome tlu i ograničenosti funkcioniranja korijenske mreže. Takav biotop pogodan je za rast šume poljskoga jasena s kasnim drijemovcem (Leucoio -Fraxinetum angustifoliae).

Praćenjem i istraživanjem oborinske, poplavne, površinske i podzemne vode te vode vodotoka i one u tlu nizinskih šumskih ekosustava, došlo se do spoznaje o problemu onečišćenja poplavnih voda odnosno negativne promjene pokazatelja kvalitete ispod neke referentne vrijednosti. U ovisnosti o obliku mikroreljefa (greda ili povišica, niza, bara), poplavama i oborinama te svojstvima tla, razina podzemne vode kreće se od površine tla do dubine od nekoliko metara, varirajući tijekom godine. Najviši vodostaji zabilježeni su zimi i u proljeće, a najniži u ljeto i jesen. Njena razina ovisi i o vodostaju rijeka i potoka, a prati se pomoću posebnih instrumenata pjezometara koji se postavljaju na različite dubine tla.

Stabilnost i opstanak lužnjakovih šuma u nizinskim ekosustavima Hrvatske te uspješno gospodarenje njima ovisi o stalnom održavanju pravilne višegodišnje dinamike razine podzemne vode u tlu. Njeno veće odstupanje od pravilnog kretanja tijekom vegetacijskoga razdoblja je izrazito stresno stanje za šumsku sastojinu. Sniženje podzemne vode u okolnim tlima posljedica je većih hidromelioracijskih radova, kanaliziranja rijeka i prekidanja prirodnih vodnih tokova. Ove negativne promjene utječu na sukcesiju vegetacije prema sušim zajednicama hrasta lužnjaka, što nerijetko izaziva sušenje šuma. Poseban problem je zadržavanje oborinske vode, što je pojava koja nastaje zbog izgradnje riječnih nasipa, tvrdih šumskih cesta i rubnih kanala. Na taj način smanjuje se prirodna drenaža tla, posebice u šumama s izraženim mikroreljefom.

Naše nizinske šume uglavnom su retencijske površine koje zaštićuju naselja od poplava, no prelijevanjem poplavnih voda koje ne otječu, u tlu nastaju anaerobni procesi te dolazi do izrazitog sušenja šuma. Tijekom gospodarenja šumama, osobito sječom na većim površinama, dolazi do povećanja razine podzemne vode, što je u vlažnijim lužnjakovim zajednicama često pogubno za hrastov podmladak koji strada od prevelike vlažnosti ili ne može opstati zbog drugih vrsta drveća
koje bolje podnose višak vlažnosti. Stoga se promjene razine podzemne vode smatraju jednim od nepovoljnih čimbenika koji znatno utječu na propadanje i odumiranje stabala nizinskih šuma, osobito hrasta lužnjaka.

Poplavna voda može biti, ako se previše zadržava u šumi, štetna za podmladak i sasvim mlade sastojine, no i korisna je jer sobom nosi mno go hranjiva i mulja pa povećava plodnost tla. Direktne poplave nastaju izlijevanjem većih rijeka, primjerice Save, a indirektne od riječnih pritoka koje rijeka zbog svoga visokog vodostaja ne može primiti. Obični grab je najbolji pokazatelj za stanje stagnantne i podzemne vode, jer podnosi kratkotrajne prolazne poplave, ali ne i stagnantnu vodu i visoku razinu podzemne vode.

Foto: RGBStock.com