Mala je zemlja Hrvatska, ali s nevjerojatnom raznolikošću krajolika i obiljem prirodnih bogatstava

Zaštita planina i planinskih staništa, očuvanje izvora pitke vode, šuma i raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta važan su dio održivog razvoja za koji smo se u Hrvatskoj opredijelili. Da smo toga svjesni pokazuje činjenica da imamo čak tri planinska nacionalna parka i šest planinskih parkova prirode. U planinama su sačuvana i sabrana gotovo sva najvažnija blaga za opstanak čovjeka – šume, voda, tlo i čist zrak.

Mala je zemlja Hrvatska, ali s nevjerojatnom raznolikošću krajolika i obiljem prirodnih bogatstava. Od obale mora i otoka, prirodnih šuma koje zazelenjuju nizine, gore i planine, preko mnogobrojnih jezera i rijeka, kroz močvare prepune biljnog i životinjskog svijeta do očaravajućih ravnica i pašnjaka, tim se ljepotama ne nazire kraj a ujedno nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Potreba za zaštitom prirode od kraja 19. stoljeća sve više prodire u našu sredinu. Zbog razvoja industrije i iskorištavanja prirodnih resursa javlja se sve veća nužnost za njenu zakonsku zaštitu. Većina zakonski zaštićenih područja upravo se odnosi na ona planinska, jer su u planinama sačuvana i sabrana gotovo najvažnija blaga za opstanak čovjeka – šume, voda, tlo i čist zrak.

Dan zaštite planinske prirode ustanovljen je na glavnom odboru Hrvatskog planinarskog saveza početkom 1993. godine, prije 25 godina, na prijedlog Komisije za zaštitu prirode HPS-a, koji je odlučio organiziranim ekološkim akcijama obilježiti dan 8. lipnja kao Dan zaštite planinske prirode u Hrvatskoj. U to vrijeme, davne 1993., jedna od glavnih aktivnosti HPS-a bilo je zagovaranje izmještanja trase autoceste Zagreb-Rijeka s područja kanjona Kamačnika. Zbog toga je središnji skup povodom prvog obilježavanja Dana zaštite planinske prirode bio upravo u Kamačniku kod Vrbovskog, a koji je kasnije, 2014. godine proglašen značajnim krajobrazom s iznimnom bioraznolikošću i sastavnim dijelom ekološke mreže Natura 2000. Planinari raznim aktivnostima nastoje podučiti građane o odgovornom ponašanju u prirodi i prema prirodi, a često je to u suradnji sa šumarima koji uz svakodnevni posao odvajaju vrijeme kako bi svojom stručnošću educirali, informirali i pobudili ekološku svijest u svih korisnika šume i šumsko - planinskog prostora.

Nema planina viših od 2.000 metara u Hrvatskoj, ali...

U Hrvatskoj nema planina viših od 2.000 m, ipak one u ljudima izazivaju strahopoštovanje i divljenje, a tko kroči nogom na njeno krševito tlo ima mogućnost da uđe u jedan sasvim drugi svijet, svijet izvanredne ljepote, neposredne opasnosti i konstantne promjene. Najviši vrh Hrvatske je Dinara i nalazi se na istoimenoj planini, a visina mu je 1.831 m. Slijede ga vrh Kamešnica sa visinom od 1.810 m na planini Kamešnica te vrh Sveti Jure od 1.762 m na Biokovu. 

Zaštita planina i planinskih staništa, očuvanje izvora pitke vode, šuma i raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta važan su dio održivog razvoja za koji smo se u Hrvatskoj opredijelili, a da smo toga svjesni pokazuje činjenica da imamo čak tri planinska nacionalna parka i šest planinskih parkova prirode. Paklenica, Risnjak i Sjeverni Velebit naši su nacionalni parkovi kojima su osnovna zajednička obilježja kameniti klanci i litice, naizgled goli blokovi stijena, vazdazelene i listopadne šume, travnate krške doline, brojni speleološki objekti, izvorišta pitke vode i drugo. Planinski parkovi prirode su Medvednica, Žumberak – Samoborsko gorje, Biokovo, Učka, Papuk i Velebit, od kojih su mnogi već u vrlo dobrom suživotu sa lokalnim stanovništvom.

Navest ćemo neke od zanimljivosti naših gore spomenutih planinskih nacionalnih parkova, u kontekstu njihove dobro očuvane prirodne ljepote krajolika. 
Nacionalni park Paklenica proglašen je u listopadu 1949. godine zbog zaštite najočuvanijeg i najvećeg šumskog kompleksa na području Dalmacije. Prostire se na južnim obroncima Velebita. Planina je autohtoni dom šumama crnog bora (Pinus nigra ssp. Illyrica), po čijoj je smoli tzv. paklini i dobila ime. Uz bor, javlja se i bukva (Fagus sylvatica), a na velikim visinama grmoliki bor krivulj (Pinus mugo). Ovdje se nalaze najviši i najčudesniji vrhovi Velebita – Vaganski vrh (1757 m) i Sveto Brdo (1753 m ). Vječno je pitanje je li ljepši pogled s mora na planinu ili obrnuto. Klanci Velike i Male Paklenice za mnoge posjetitelje su najatraktivniji dio Parka. Na nekim mjestima klanci su toliko blizu da se čini kao da će se spojiti, a iako su danas suhi ili njima teku slabi potoci, nekad je kroz njih velikom silinom išla voda. Vegetacija stijena ukrašena je plavom bojom prozorskog zvončića (Campanula fenestrellata) i bijelom alpskog likovca (Daphne alpina). Od faune, utvrđeno je oko 258 vrsta ptica među kojima su rijetke grabljivice poput surog orla (Aquila chrysaetos), orla zmijara (Circaetus gallicus) i sivog sokola (Falco peregrinus). U svijetu zvijeri tu obitavaju smeđi medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus), ris (Lynx lynx) i divlja mačka (Felis sylvestris). Paklenica je u samom vrhu alpinističkih i turističkih odredišta. 

Risnjak je nacionalnim parkom proglašen 1953. godine, također zahvaljujući gustim šumskim zajednicama, osobito bukve i jele. Dobio je ime po životinji – risu, no kako se tu zvijer nekad moglo loviti, danas je ima vrlo malo i dolazi sa susjednih, slovenskih planina. Risnjak je dio šumskog prostranstva Gorskog Kotara, a nasuprot njemu nalazi se masiv Snježnik. Ogoljeli vrhovi Risnjaka i Snježnika udaljeni su tek 3 km i izgledaju kao blizanci koji se izdižu iz šumskog zelenila. U visinama Risnjaka čovjek ne živi. Neke se risnjačke šume nikada nisu sjekle pa su tako ostale iskonske. U Nacionalnom parku nema mnogo voda, ali zato je tu Kupa. Na nadmorskoj visini od 321 m nalazi se tirkizno jezero iz kojeg kreće snažna i čista Kupa. Još 1963. godine izvor Kupe s okolinom uživa status zaštićenog područja. Flora na Risnjaku pravi je buket boja koji će izgledom nagraditi svakoga tko se u proljeće i ljeto nađe na risnjačkim travnjacima. Ovdje raste biljka koja je branjem iznimno ugrožena pa je stoga i zaštićena – runolist (Leontopodium alpinum). I dok autohtoni ris polako doživljava sudbinu nestanka, smeđi medvjed ovdje je u prirodnoj "gustoći“. Na vrhovima planina može se vidjeti divokoza (Rupicapra rupicapra) čija je pojava na kamenim vrhovima ponos planine.

Utočište risova, vukova i medvjeda

Nacionalni park Sjeverni Velebit iako je naš najmlađi, poznat je odavno, a još uvijek ne otkriven u potpunosti. Nacionalnim parkom proglašen je 1999. godine. Može se reći da je Velebit kralježnica koja spaja sjever i jug Hrvatske. Prije proglašenja bio je pod zaštitom kao dio parka prirode Velebit. Veliki blokovi stijena s mnoštvom pukotina, teško prohodne šume, travnate krške doline, jame, ponikve, škarpe – prostor Sjevernog Velebita pravi je mozaik najrazličitijih staništa koja su dom brojnim biljnim, gljivnim i životinjskim vrstama.  Zbog te bogate raznolikosti krških oblika, živoga svijeta i krajobraza na malom prostoru je i proglašen nacionalnim parkom. Kukovi – kamene glave Sjevernog Velebita, kao i čitava planina stvarani su u moru. Preko 80 % površine Nacionalnog parka čini šuma, koja divljim zvijerima poput vuka, risa ili medvjeda pruža utočište i mogućnost za opstanak. Sjeverni Velebit nije posve netaknut, čovjek je održavanjem travnjaka, stvaranjem pašnjaka i gradeći suhozide ostavio velik pečat u ovom krajoliku.

Područje pod posebnom zaštitom na području parka su strogi rezervat "Hajdučki i Rožanski kukovi“ poznati po gromadnim kamenim stijenama i dubokim jamama, botanički rezervat "Visibaba“ s nalazištem hrvatske sibireje (Sibirea altaiensis ssp. Croatica), botanički rezervat "Zavižan – Balinovac – Zavižanska kosa“ unutar kojeg se nalazi spomenik parkovne arhitekture "Velebitski botanički vrt“. Oku nevidljiv svijet, onaj podzemni, sastoji se od preko 400 jama. Unutar parka otkrivene su tri dublje od 1000 m: jamski sustav Lukina jama (1431 m), Slovačka jama (1320 m ) i Jama Velebita (1026 m). Uz stalnu temperaturu i visoku vlagu u njima žive puževi, kornjaši, stonoge, lažištipavci, pauci, pijavice, školjkaši, a najpoznatija je velebitska pijavica (Croatobranchus mestrovi) – endem nacionalnog parka. Među najpoznatijim lokalotetima Sjevernog Velebita svakako je zavižansko područje s najvišim vrhom Veliki Zavižan (1676 m). U južnom dijelu parka smjestilo se područje Alan. To je prostor planinskih travnjaka i duliba, a pogled koji se s Alana pruža na more i otoke ostaje u vječitoj memoriji promatrača. I još puno toga je Sjeverni Velebit, ali nije moguće niti napisati niti izreći, a kamo li doživjeti u samo jednom posjetu toj planini.

Obilježavanjem dana planinske prirode u Hrvatskoj važno je podsjetiti se koliko je čovjek malen kada stoji podno njezina veličanstava – planine. Sve što vidimo oko sebe uzimamo "zdravo za gotovo“ - šume, rijeke, more, planine, sve nam je tu, ali do kada - moramo se pitati. Zbog konstantnog uništavanja okoline klimatskim promjenama i direktnim ljudskim čimbenikom, čudesna mreža planinskog života pod stalnom je prijetnjom. Postavljanja granica u iskorištavanju planinskih područja i stvaranje partnerstva između ljudi i prirode koje će donijeti pozitivne promjene planinama, gorama i šumama moraju biti prioritet. Neke planine rastu i hitaju u visinu centimetar po centimetar, a nekima polako visinu ruše gravitacija, erozija i seizmičke prilike. Na kraju, ljudi i planine vrlo su slični, u mladosti hrlimo k visinama, a kasnije nas život i starost nauče da budemo ponizniji i manji.

Autorica: Helena Jakobović