• Lišaji
  • 05.01.2019. 10:30

Mala enciklopedija šumarstva: Lišaji i njihovo značenje

Lišaji predstavljaju svojevrsnu grupu kompleksnih organizama čije tijelo čine gljiva i alga koje žive u simbiozi. Ljekoviti su, ali ne samo to.

Foto: Marija Glavaš
  • 220
  • 49
  • 0

Odnos gljiva i algi u tijelu lišaja iznimno je važan. Gljiva i alga žive zajedno u simbiozi. O bliskosti s gljivama govori građa vegetativnog tijela lišaja i gljivičnih plodnih tijela. Gljiva obavija algu i kod velike većine lišaja prodire u nju hifama i to u unutrašnjost stanice ili samo u stijenku stanice alge. Lišajske hife (hranidbene niti gljive) stvaraju veliku količinu raznih kemijskih tvari. Gljiva iskorištava sadržaj stanica algi i zapravo živi u tijelu lišaja kao parazitski organizam. Alga snabdijeva gljivu organskim tvarima, ali i ona ima koristi od gljive i zato je sveza primarno simbiotska.  

Lišaji predstavljaju svojevrsnu grupu kompleksnih organizama čije tijelo čine gljiva i alga koje žive u simbiozi. Prije su lišaji bili za znanstvenike velika zagonetka, a otkrićem Simona Švendenera 1867. godine njihova suština ocjenjivala se kao jedno od najzadivljujućih otkrića vremena. Kao organizmi lišaji su bili poznati znanstvenicima i u narodu prije otkrića njihove suštine. Postupno je rasla spoznaja o lišajima. U to vrijeme njih su nazivali često mahovinama, algama pa čak i kaosom prirode i jednom bijedom biljaka.

Svake godine otkrivaju se nove vrste lišaja 

Danas je poznato više od 26.000 vrsta lišaja, a svake godine se otkrivaju nove vrste. U današnje vrijeme lihenologija – znanost o lišajima (lat. lichen – lišaj) izučava složeni kompleks problema povezanih s porijeklom, filogenijom, rasprostranjenjem, ekologijom i koristima lišaja. Filogenija je znanost koja proučava filogenezu, odnosno razvoj živih bića kroz povijest Zemlje. 

Lišaj na kori jasena 

Lišaji se od drugih organizama razlikuju po nekoliko značajki. Na prvom mjestu razlikuju se po simbiotskom suživljavanju raznih organizama, a to su heterotrofne (ne stvaraju hranu same) gljive i autotrofne (same stvaraju hranu) alge. Znanstveni naziv za dio lišaja koji čine gljive je  mikobionti, a za dio lišaja koji se odnosi na alge je fotobionti, a koji mogu biti eukarioti (zelena alga) ili prokarioti (cijanobakterije). Gljiva i alga stupaju u tijesni uzajamni odnos tako što gljivična komponenta okružuje alge i može čak prodrijeti u njihove stanice.

Druga razlika odnosi se na činjenicu da lišaji dolaze u jedinstvenim morfološkim oblicima koji se razlikuju i od gljiva koje su se razvile samostalno i od algi. Može se zaključiti da su lišaji su prošli dugački proces stvaranja oblika na osnovi simbioze koji je vodio k formiranju specifičnih morfoloških oblika vanjske i unutrašnje građe.

Lišaje tvore predstavnici 28 rodova algi

Treća razlika odnosi se na karakteristični, osobiti tip metabolizma lišaja. Fiziologija (znanstvena disciplina koja proučava funkcije živih sustava) gljive i alge u tijelu lišaja po mnogome se razlikuje od fiziologije slobodnoživućih gljiva i algi. Četvrta razlika odnosi se na vrlo specifičnu biokemiju lišaja, stvaranje osobitih produkata metabolizma, tzv. lišajskih tvari kakvi se ne susreću u drugim grupama mikroorganizama.

Na kraju lišaji se bitno ne razlikuju od drugih grupa organizama, ni posebnom biologijom, ni sposobnostima razmnožavanja, ni sporim rastom, odnosno ekološkim uvjetima. Na osnovu tih specifičnih svojstava stvorena je sljedeća definicija lišaja: lišaji su organizmi čije se tijelo postojano sastoji od dvije komponente – autotropnog fikobionta (alge) i heterotrofnog mikobionta (gljive) koji tvore jedno biološko suživljenje, a koje se razlikuje naročitim morfološkim tipovima i naročitim fiziološko - biokemijskim procesima.

Lišaje tvore predstavnici 28 rodova algi. Alge koje se pojavljuju u lišajima su jednostanični ili nitasti predstavnici modrozelenih algi (cijanoficeje). Od gljiva u lišajima se pojavljuju gotovo isključivo askusne gljive pa se ti lišaji nazivaju askusni lišaji. Spomenute gljive spadaju u koljeno mješinarki (Ascomycota), njihov sporonosni organ naziva se askus i u njemu nastaju askospore. To je najveće koljeno u carstvu gljiva. Drugu, ne veliku grupu bazidijalnih lišaja tvore bazidijalne gljive. One spadaju u red gljiva najvišeg razvojnog stupnja, stapčarke (Basidiomycetes), a razmnožavaju se sporama koje se stvaraju u sporonosnim organima bazidijima. Među lišajima postoji i treća grupa vrsta gljiva kod kojih nisu pronađenih plodna tijela sa sporama. Oni su svrstani u umjetnu grupu nesavršenih lišaja (lichenes imperfecti).

Simbioza gljiva i algi

Odnos gljiva i algi u tijelu lišaja iznimno je važan. Gljiva i alga žive zajedno u simbiozi. O bliskosti s gljivama govori građa vegetativnog tijela lišaja i gljivičnih plodnih tijela.  Gljiva obavija algu i kod velike većine lišaja prodire u nju hifama i to u unutrašnjost stanice ili samo u stijenku stanice alge. Lišajske hife (hranidbene niti gljive) stvaraju veliku količinu raznih kemijskih tvari. Gljiva iskorištava sadržaj stanica algi i zapravo živi u tijelu lišaja kao parazitski organizam. Alga snabdijeva gljivu organskim tvarima, ali i ona ima koristi od gljive i zato je sveza primarno simbiotska. Gljiva zaštićuje algu od prekomjernog zagrijavanja i osvjetljenja i opskrbljuje je vodom i mineralnim tvarima. U vezi sa simbiozom nastaju brojni spojevi koji lišajima daju karakterističnu boju. Lišaji su po boji, veličini obliku i građi vrlo različiti, a boje su vrlo izražene. Po obliku se razlikuju korasti, lisnati i grmasti lišaji. 

Lišaji rastu sporo i dugo žive, a dolaze na vrlo različitim supstratima (kamenu, tlu, na i u drveću, staklu, kostima, koži, željezu i drugim supstratima). Na životne sposobnosti većine lišaja utječe svjetlo te im je stoga neophodno. 

Vlaga je jedan od osnovnih činitelja koji određuju rasprostiranje lišaja i to kao limitirajući čimbenik njihovog razvoja. Temperatura ne igra toliku ulogu kao drugi klimatski čimbenici, budući da su lišaji su vrlo otporni na viske i niske temperature. Utjecaj životinja na lišaje može biti izravan i neizravan. 

Uloga lišaja u prirodi je mnogostruka. Lišaji reagiraju na zagađenost zraka i zato se koriste za opću ocjenu stupnja zagađenosti okoliša. S lišajima su povezane brojne životinje, prvenstveno beskralježnjaci, a i krupne životinje koje se njima hrane. Oni su osnovna hrana sjevernim jelenima koji konzumiraju oko 50 vrsta i oni im čine dvije trećine hrane. Jedu ih jednako zimi i ljeti. kao hrana služe i drugim životinjama poput vjeverica. Među lišajima obitavaju mnogi kukci i dr. člankonošci. Značajni su u procesu stvaranja biomase i tla jer raspadom tijela lišaja na površinu tla dospijevaju mnoge tvari od kojih nastaje humus. Lišajske kiseline mogu štetno djelovati na rast viših biljaka, a također koče razvoj bakterija i klijanje sjemena. S druge strane lišaji igraju ulogu zaštitnika drveća, jer mnoge vrste proizvode tvari koje koče razvoj gljiva uzročnika truleži. Lišajske tvari igraju određenu ulogu kao pioniri pripreme supstrata za druge organizme. Ekonomsko značenje lišaja u životu čovjeka je veliko. Na prvom mjestu to su važni prehrambeni organizmi. Hranidbena vrijednost lišaja je u visokom sadržaju ugljikohidrata. 

Primjena lišaja u medicinske svrhe 

Primjena lišaja u medicinske svrhe je vrlo stara. Egipćani su ih upotrebljavali 2.000 godina prije nove ere. Određeni broj lijekova iz lišaja imala je i srednjevjekovna medicina. Ti lijekovi nisu bili napravljeni na osnovi znanosti, odnosno poznavanju kemijskog sastava, već na mističnim pretpostavkama. Tada se smatralo da lišaj liječi ljudski organ koji mu je sličan oblikom, a ta se ideja počela promovirati i danas. Npr. vrsta Lobaria pulmonaria (raste na bukvi) liči ljudskim plućima, koristila se za liječenje pluća. Bradatih lišajeva iz roda Usnea korišteni su za liječenje vlasišta. U svakom slučaju, pokazivali su ljekovitu vrijednost te su  zahvaljujući svojim kemijskim svojstvima uplovili u medicinu. Poznato je da lišaji sadrže čitave grupe antibiotika. U drugoj polovici 19. stoljeća preporučene su 32 vrste lišaja u medicinske svrhe. Naročito je bio cijenjen islandski lišaj ili islandska mahovina (Cetraria islandica), a kao takav je ostao i danas. Rasprostranjen je u suhim šumama i vrištinama, na svim nadmorskim visinama te je prisutan po tundrama i na visokim planinama. 

Dolaze u raznim oblicima

Vrsta mana (Lecanora esculenta) je rasprostranjena u stepama sjeverne Afrike i Orijenta, upotrebljava se za jelo. Vrste roda Roccella daju lakmusovu boju. Oni se primjenjuju i u industriji parfema, jer neki sadrže aromatske spojeve. To se svojstvo koristilo još u starom Egiptu gdje su iz suhih lišaja pravili pudere. Parfem se pridobiva iz vrste hrastova mahovina (Evernia prunastri). Jedini europski otrovni lišaj je vrsta lat. naziva Letharia vulpina kojim su nekoć trovani vukovi. Lišaji služe i kao sirovina za proizvodnju boja i to od davnina do danas. Daljnja primjena lišaja je u fitopatologiji protiv oboljenja uzrokovanih gljivama, bakterijama i virusima.
Lišaji su značajni članovi šuma i trebalo bi im posvetiti veliku pažnju. Bilo bi korisno o njima napisati više članaka.

Tekst/foto: Marija Glavaš


Fotoprilog


Izvori

Časopis Hrvatske šume


Tagovi

Lišaji Simbioza Gljiva Alga


Partner

Hrvatske Šume d.o.o.

Ulica Farkaša Vukotinovića 2, 10000 Zagreb, Hrvatska
tel: +385 1 4804 174, e-mail: darko.biscan@hrsume.hr web: http://www.hrsume.hr/

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi