Kod sremze je vrlo bitna doza

Koristi od ovog stabalca u prirodi su brojne. Cvjetovi sremze (lat. Prunus padus) osiguravaju nektar pčelama, a plodovi hranu pticama poput kosa i drozda te sisavcima poput jazavca, šumskog miša, žutogrlog miša i puha.

No, istodobno su plodovi otrovni za brojne domaće životinje, pogotovo koze. Oni su služili za hranu prethistorijskom čovjeku, što potvrđuju nalazi njenih koštica u naseobinama toga doba. Isto tako, dokazano je da se sremza upotrebljavala od najstarijih vremena za jelo u sjevernoj Europi. Škoti su nekoć bili nepovjerljivi prema ovom stablu, smatrali su da je vještičje i klonili ga se. Kao hranu su je danas zamijenile druge voćke.

Lijek, ptičja hrana, insekticid i repelent

Prije nego što su se započeli koristiti industrijski proizvedeni pesticidi, ljudi su koru sremze rasipali po poljima krumpira i voćnjacima jabuka. Cijanogeni glikozidi i fenoli štitili su tako njihov urod od štetnih kukaca i glodavaca. Lišće se može koristiti za pridobivanje zelene boje za bojanje odjeće, a plodovi za pridobivanje tamnozelene.

Uz domaću sremzu, u Europu je unesena kao dekorativna vrsta kasna sremza koja je u nekim europskim zemljama stavljena na listu invazivnih biljaka.

Rasprostranjenost i stanište

Dolazi u sjevernoj Europi i sjevernoj Aziji. Uglavnom raste u u dolinama rijeka, u vlažnim nizinskim šumama, često s crnom johom, vrbom i hrastom lužnjakom, ali i u drugim listopadnim šumama, u živicama, na obalama potoka i rijeka. Preferira pjeskovita, glinena, vapnenačka ili ilovasta tla, vlažna, ali dobro drenirana. Najviše se razmnožava korijenovim izdancima, pa raste u vidu grupice klonova.

Listopadno stabalce ili veći grm visine od 8 do 16 m. Cvjetovi su u grozdovima, bijeli, intenzivnog mirisa, s po pet latica, dvodomni, u principu se unakrsno oprašuju. Redovito ih oprašuju kukci iz redova Diptera, Hymenoptera i Coleoptera. Crvenkasto crne, gorke, trešnjama nalik, plodove jedu ptice. Veličine su zrna graška i sadrže po jednu veliku sjemenku. Kora je, tamnije smeđe boje, glatka i s izduženim svjetlosmeđim lenticelama, neugodnog mirisa kada se ljušti. Izbojci su u mladosti dlakavi, kasnije goli, pupovi se nalaze u klasterima. Listovi su ovalni nazubljeni i ušiljenih vrhova; ujesen požute. Na peteljkama su po dvije žlijezde.

Ljekoviti dijelovi i vrijeme sabiranja

U ljekovite svrhe koriste se plodovi, kora s mladih grana, cvjetovi i listovi. Nezreli plodovi sakupljaju u lipnju, a kora s mladih grančica u proljeće ili u jesen.

Kora sadrži tanine, cijanogene glikozide (amigdalin) i fenole; zimski pupovi i lišće sadrže veće količine tanina; lišće sadrži jednostavne fenole i polifenole, a mlado lišće i kora glikozide prunasin i plurasin. Cvjetovi sadrže esencijalna ulja, amonijak, triametilen i amigdalin. Mezokarp sadrži vodu, mono i oligosaharide, šećerne alkohole, organske kiseline, bjelančevine, mineralne soli, vitamine i fenole. Oko 5 % mase sjemena sadrži cijanogene glikozide (amigdalin) i najmanje između 10 i 40% sjemenog ulja, točnije palmitinske i stearinske kiseline i glicerin.

Ljekovitost i kontraindikacije

Primjenu nalazi isključivo u pučkoj medicini. Kora djeluje blagi diuretik, antipiretik, i sedativ. Infuzija kore koristila se za tretiranje povišene temperature i gripe, ali budući da može doći do alergijskih reakcija na koži i sluzokoži takva se priprema više ne preporučuje. Infuzija spravljena od plodova koristi se kao antipiretik kod bolesti kao što su enteritis, kolitis i dizenterija. Infuzijom od lišća tretira se upala očiju, spolno prenosive bolesti i upale uregenitalnog trakta.

Cijanovodična kiselina u sjemenu, u maloj količini može biti stimulans respiratornog sustava i probave, a tvrdi se i da je korisna u tretiranju raka. U većoj količini može uzrokovati prestanak disanja, čak i smrt. U Rusiji su se plodovi, kora i lišće samljeveni u prah koristili za anesteziju i dezinfekciju, a Finci su preparate od kore i lišća koristili za snižavanje povišenje temperature i kod problema s disanjem.

Načini upotrebe

Plodove je bolje konzumirati kuhane nego sirove, a ako su kao sirovi odviše gorki potrebno ih je odmah ispljunuti. Zbog gorčine se dosta koriste za džemove. Na krajnjem istoku i sjeveru Rusije ljudi običavaju drobiti i mljeti plodove, miješati ih s brašnom i potom praviti tijesto za kolače. U Rusiji običavaju spravljati i likere koje plodovi sremze boje u tamnocrveno.

Autor: Marija Glavaš, Foto: pixabay.com